Katolički odgovori

Pozdrav svima.
Imam dva pitanja na koja već neko vrijeme želim dobiti odgovor ali mi to ne polazi za rukom.
Prvo pitanje je vezano uz sakrament svete pričesti. Naime, tokom mise, hostija u kaležu postaje tijelo Kristovo. Kasnije, prilikom pričesti, ponekad se zna desiti da svečenik nema dosta, sad već posvećenih hostija pa ih lomi. Naravno, svaka od tih polovica hostije ima isti, da se tako izrazim „učinak“. Netko tko je dobio samo pola hostije, nije dobio i pola sakramenta. Da li je itko definirao do koje razine se hostija može usitnjavati tj da li postoji tako mali komadić hostije (bio on molekula vode, škroba, ili čak atom) koji više nema učinak sakrametna pričesti? Ako je odgovor da je svaki pa i najmanji dio hostije stvarno Isusovo tijelo, onda se prilikom svakog pričešćenja čini ujedno i čin obeščašćenja jer naravno da svečenik a ni vjernici ne mogu kontrolirati apsolutno svaku česticu posvećene hostije. No, ako postoji veći dio hostije koji je neka vrsta „granice“ kako se ona definira?
Znam da moje prvo pitanje zvuči pomalo apstraktno ali mislim da nešto tako bitno kao euharistija i sveta pričest nikako ne može olako shvaćati.
Drugo pitanje je vezano uz sve ljude (namjerno koristim ovaj termin) kojima se vjernici mole s da nisu Otac, Sin i Duh Sveti. Zašto se ljudi njima mole? U Bibliji jasno stoji kako će se ljudi spasiti samo po milosti Njegovoj tj milosti svetog trojstva. Bukvalno, ispada da se ljudi mole npr Bogorodici da se zauzme za njih kod Trojstva. Zašto je to potrebno i zašto se ne bi izravno molili Trojstvu? Također, takva molitva po meni zalazi u sveru bogohuljenja jer zapravo stvaramo sebi neke vrste idola „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi“
Hvala na odgovorima.

Da, tvoje prvo pitanje je apstraktno i skrupulozno - do koje čestice je hostija Tijelo Kristovo.
Sakrament je uvijek vidljivi znak, kada više nije prepoznatljiv kao kruh i vino već se pretvori u nešto drugo, tada prestaju euharistijske prilike. A dok god traju prilike kruha i vina (da se prepoznaje da je to kruh i vino, a ne pojedini atomi), u njima je prisutan Krist: "Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista." (KKC 1377)
Za dar Euharistije su potrebne jasne, vidljive prilike kruha i vina, s tim česticama moramo biti oprezni, a kloniti se skrupuloznosti koja nas odvlači i udaljava od same biti.

Drugo pitanje, vjernici se nikad ne mole ljudima, nego traže braću da se pomole Bogu za njih. Npr. kažemo sutra imam tešku situaciju, pomoli se za mene. To čini i Sveti Pavao kada traži od braće: "suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji (...)" (Rim 15,30), jednako kao i što se on moli za drugu braću: "Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim (...)" (Fil 1,4)
Crkva je zajedništvo ljudi na zemlji i onih na nebu koje možemo zatražiti da se pomole za nas, a to nazivati bogohuljenjem ili nepotrebnim je direktno u suprotnosti sa tekstom Biblije.
Pavao savjetuje i traži molitvu zajednice za druge: "U molitvi ustrajte, bdijte u njoj u zahvaljivanju! Molite ujedno i za nas: da nam Bog otvori vrata riječi te propovijedamo otajstvo Kristovo (...)"

Ivane ako ideš koji put u crkvu na Misu vjerovatno si nekad ovo molio:
Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo,da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom  
i propustom:moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.
Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu,sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite
za me Gospodinu, Bogu našemu.

Kako se to sakrament može pretvoriti u nešto drugo, možete li to malo bolje pojasniti? Da li se ikada desilo da se sakrament pretvori u nešto neželjeno tj. nedefinirano? Ja mislim kako to nije moguće. Tokom mise, škrob i vino se prevaraju u tijelo i krv Kristovu, to je jedan od temelja vjere. Vi kažete da kada oni više nisu prepoznatljivi, tada prestaju euharistijske prilike, prepoznatljive kome?
U vezi mog drugog pitanja, ako se želim pomoliti, kako da znam kome da se pomolim? Trojstvu, Bogorodici, nekom od svetaca? Da li svaka molitva ima "istu težinu"?

Još jednom, "Kristova prisutnost pod svetim prilikama (...) traje sve dok postoje prilike kruha i vina." (Ecclesia de Eucharistia)
Ne znam jesi li katolik, ali ovdje nije zanimljivo filozofiranje tipa "ja mislim", ovo je nauk Katoličke Crkve.
Neću puno ulaziti u pametovanje, no kada se posvećeni kruh i vino probave, jasno da više ne traju prilike kruha i vina. Krist ostaje u nama, ali ono što se probavilo više nije kruh i vino i nije sakrament. To je jasno svakoj jednostavnoj bakici koja doživljava bit Pričesti.

Drugo, moli se isključivo i jedino Bogu.
Nema svaka molitva istu težinu, niti se može uspoređivati kada se moliš za sebe ili kada se moliš Bogu za drugoga, odnosno drugi se moli Bogu za tebe. Tebi je besmisleno tražiti takvu molitvu, a Sveti Pavao baš to čini i savjetuje, umjesto da se samo pomolio Bogu za sebe. Drugoga ne možemo izbaciti iz molitve počevši od najvažnije molitve "Oče naš", ne molimo pred Bogom samo za sebe: "molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova." (Jak 5,16)