Katolički odgovori

Evo jedan štiklec!
Ne dajte se sablazniti!

Npr. Majka Terezija obuče sari da bi bila bliža hindusima. Zatim iste sestre, njene, nose isti sari u Zagrebu.
Naravno, na razini raspoznavanja nitko to ne spori, i bez sumnje možemo reći da ako su prisutne tu da su i potrebne, kao i svi ostali redovi. Ali pitanje bliskosti ostaje pomalo u zraku. I naravno, nitko ne misli da je utemeljitelj kojega se može nasljedovati,ni doslovno niti duhovno, pa bio i duhovni sin ili kći istoga.
Ali, neki su redovi nestali. Što to znači? Da nisu više potrebi ili je istina bliže komparaciji sa zemljama gdje kršćani nestaju? Neki redovi nisu prisutni u određenoj državi, neki su bili ali nisu se zadržali. Zašto? A neki, pogotovo u recentnoj povijesti ili čak aktualno su kompromitirani svojim osnivačima. Je li u potonjem slučaju karizma osnivača bila Božje nadahnuće?

Možemo se pitati dalje: jesu li sveti osnivači potrebni samo slabima? Ili naprotiv samo jaki ulaze u zajednice?
Jesu li redovi, družbe apostolskog ili posvećenoga života, molitvene zajednice potrebni u smislu nužnosti?
Ako da, znači li to da svatko unutar Crkve treba naći svoju zajednicu, ili je krst i potvrda dovoljno?

Ima tu još pitanja kao npr. mijenjanje zajednica.

Kažu, nisam stručnjak, da sv. Franju Asiškog gotovo nitko nije nasljedovao. Možda jedan ili dva suvremenika. Pa i činjenica različitih redova franjevca.

I naravno, kod toliko pitanja postavlja se i pitanje pitanja. U Oceanovih 11 J. Roberts pita Clooneya: Znaš li što radiš?
Što me pomalo podsjeća na onu časnu samostana reda Duha Svetoga kada je je rekla papi Ivanu XXIII. : Ja sam poglavarica Duha Svetog. A on će: Blago Vama časna majko, ja sam samo njegov ponizni sluga.

Prijatelju! Puno si ti pitanja postavio ovde, problem je taj što si dao jako malo odgovora.

To su neka opća činjenična pitanja, retorička.

Ne pretendiram na to da imam ili znam odgovor na sve.

Zasigurno Duh Sveti potiče, ili ako hoćeš podiže pojedince i zajednice potrebne kao odgovor na današnje izazove.

S druge strane, nadbiskup Kutleša u jednom od svojih prvih govora kao prvi čovjek hrvatske Crkve upozorava da ne mislimo da će vjera po sebi ostati u našem narodu jer smo tu stoljećima. Ima kršćanskih naroda na bliskom istoku ali i Europi gdje se unatoč toj činjenici dogodio veliki pad, gotovo potop.

Dakle, očito je ta napetost odgovora na Božje zahtjeve, gdje pozivanje na tradiciju ne prolazi.