arsen je napisao/la:
Zašto ne volim kliizanje?
mogao bih otvoriti novu temu, ali valjda će biti dovoljan jedan post.
inače sam matematičar u duši, a čovjek na klizaljkama se ne vodi pod "stabilna stanja",
valjda se bojim, definitivno nisam probao,...opet, možda, da živim u Kanadi, možda bih se bavio klizanjem.
Zašto ne vjerujem u prokletstva i ispaštanje tuđih grijeha?
Sve mi to sliči na onu "ja ni kriv ni dužan, meni najgore", sigurno me netko prokleo ili ispaštam tuđe grijehe.
Uvjeren sam u to da je svaki čovjek s duhovne strane dobio jednaku priliku (jednaku Božju ljubav).
Pustimo na stranu talente i životne prilike i uvjete života... s duhovne strane svi smo jednaki
S druge strane, mogao bih ja i matematički dokazati da to nije tako, npr. ako počinim neki težak grijeh po kojem postanem poznat širem krugu ljudi, naravno da će moja obitelj također ispaštati u kontekstu života u široj društvenoj zajednici.
Prokletstvo bi se možda moglo povezati s onom "blesav ko i otac mu", to mu više dođe kao naslijeđe...
No svakako ću uvijek reći da ne vjerujem...
Mislim da smo došli do točke na kojoj bi trebalo nekako razgraničiti stvari i pojmove:
1) najprije, točno je da grijeh utječe ne samo na grješnika nego i na druge osobe, njegove bližnje, zajednicu… Točno je da i oni snose posljedice, možemo ih nazvati
rane na duši, a nekad se one manifestiraju više u psihičkom smislu, pa tako nastaju frustracije, nervoze, depresije, psihički slomovi... Prof. Ivančić čitavu svoju hagioterapiju zasniva na tim “duhovnim bolestima” koje nastaju grijehom – a grijeh je poremećaj sklada ne samo između Boga i čovjeka – nego i
između ljudi.
Sjećam se kad sam jednom slušala Ivančićevo predavanje o tome (osobito o odnosu roditelja i djece) vratila sam se kući skroz potresena jer sam i u svojoj situaciji prepoznala događaje o kojima je pričao. Mislim da bilo tko (svejedno je li kršćanin ili ateist ili koje druge vjere) može nabrojiti (ako ga netko pita) barem desetak stvari što su njegovi roditelji činili
krivo, u čemu su nas
zakinuli, gdje su se ponijeli nepravedno prema nama, koliko su njihove bezrazložne ljutnje i strogoća utjecali na nas, koliko su nas opterećivali
lažnim krivicama i rušili samopouzdanje… Ako se neku osobu navede da razmišlja samo o tome, ona će sigurno lako zaboraviti i preskočiti sve ono dobro što su nam roditelji pružili, svu radost djetinjstva, svu ljubav i pažnju, pa će lako zamijeniti naravnu zahvalnost koju dugujemo svojim roditeljima - za bacanje krivice na njih za svoje neuspjehe i promašaje.
2) S druge strane, mnogi su ljudi opterećeni svojim grijesima kao nekakvim
prokletstvima za koje
oni vjeruju da nisu sami krivi, već netko drugi (najčešće njihova obitelj i preci), jer duboko u sebi osjećaju tu sklonost prema grijehu koje se ne mogu tek tako osloboditi. Međutim, vjera nas uči da nije u redu za svoje osobne grijehe tražiti izgovor u drugima (kao što se Adam izgovarao na Evu i sl.) nego prihvatiti svoju odgovornost za grijehe. Stoga, nije potrebno dugim molitvama “liječiti svoje rodoslovno stablo”, nego se u sakramentu pomirenja iskreno pokajati za svoje grijehe i slabosti.
Upravo zato neki teolozi i kritiziraju prof. Ivančića, jer on načelno odbacuje “liječenje obiteljskih korijena”, ali u hagioterapiji naučava sljedeće, kao što je Leja citirala:
Citat:
10.- "Genetske" bolesti -naslijeđene bolesti
"Genetske" duhovne bolesti nastaju na temelju naslijedjenih sklonosti na bolest.Tako se istocni grijeh prenosi rodjenjem. Postoje brojne sklonosti na somatske i psihicke bolesti koje se prenose, i zaista "ocevi jedu kiselo grozdje,a djeci trnu zubi", kako to kaze Biblija. Nesporno je da postoje sklonosti na duhovne bolesti,na grijehe,patnje, djela i misli. Istrazivanja to mogu obilno potvrditi. To su patnje nevinih ljudi, grijesi koje oni nisu htjeli, ovisnosti koje su dosle prisilom. Ljudi kao da su nagnani na zlo, kao da su opsjednuti, kao da u njima postoji mehanizam koji ih tjera da cine suprotno zakonu savijesti i bitka. Cim covjek postane "slab" ,umoran ,neuspjesan ,tada se pocnu razvijati "genetske" bolesti i prisile. Postoje razne vrste duhovne terapije,no najbolje je oprostiti precima i moliti za njih...
I u molitvama za iscjeljenje Ivančić preporuča sljedeće:
Citat:
Isuse Kriste prvo te molim ozdravi sve moje uvrede koje sam naslijedio od mojih predaka ,
Molim te Isuse svojom krvlju i svojim uskrsnućem raskini sve negativne utjecaje mojih predaka. Hvala ti.Iskorijeni svaku bolest , ovisnost i grijeh , moj Isuse.
Isuse , ti znaš da želim svojim precima od srca oprostiti.
Evo još jedan citat iz spomenute knjige o hagioterapiji:
“Genetske” bolesti nastanu jer je netko od predaka zarazio svoju dušu depresijom, pesimizmom, ohološću, agresivnošću i suicidom, mržnjom i ateizmom. Kao da je duša upisala određeni negativni program u gene, te se to zlo “genetski” prenosi na potomstvo. Pokažu se i simptomatske bolesti ako duhovne bolesti dugo potraju i ako su osobito teške.Što je od ovih navedenih bolesti i grijeha utjecaj gena, a što utjecaj okoline nije posve jasno. Utjecaj definitivno postoji, u tome se i psihologija slaže. Međutim, mnogi psiholozi govore da
nije uopće preporučljivo kod takvih bolesnika (npr. sklonih depresiji) ulaziti u dublje analize obitelji – od začeća pa nadalje), jer se time samo rane povećavaju i “žrtvena jagnjad” se pronalazi u drugima. To prof. Ivančić zna jako dobro (čula sam osobno od njega na predavanju).
Kršćanski se psiholozi pogotovo slažu s time (npr. Paul C. Vitz i dr.) da primjerice depresija može imati uzrok u postavljanju previsokih vlastitih ciljeva, a krivica za nju se obično baca na druge (roditelje, djedove i bake…) ili općenito na društvo (na što čovjek sam ne može utjecati pa se osjeća još više zarobljenim), koje možda i jest potaknulo, ali
osoba bi sama trebala prihvatiti svoj život i svoju odgovornost u ruke.