Katolički odgovori

Zaista, na tim susretima se toliko govori o čudesima, da sam i ja ostala zapanjena...

Neki ljudi kažu da im je to pomoglo, da su se obratili, da je to dobro barem kao prvi korak. Ali ako se ostane samo na tome, čovjek bio mogao upasti u velike zablude što se vjere tiče...
Evo, prokomentirat ću jedan susret koji je vodio fra Pavić:
- ljudi koji su ga slušali i čuli da "nema prave vjere bez čudesa" mogu pomisliti kako njihova dosadašnja vjera nije dovoljno dobra, te početi iskušavati Boga
- mogu pomisliti da njihova molitva nije pravi razgovor s Bogom, te čekati i "osluškivati Gospodinov glas u svome uhu"
- mogu ostati zbunjeni ne razlikujući "Gospodinov glas, glas Sotone i svoj vlastiti glas"
- smatrati kako su vjerska i moralna pitanja stvar osobnog odnosa s Isusom ("glas Isusov koji govori što je dobro, a što loše"), bez obzira na Crkvu
- biti u nedoumici je li se u slučaju težeg grijeha dovoljno ispovijediti, ili je potrebno i da karizmatičar polaže ruke (i "oslobađa od duha", npr. duha joge i reikija)
- mogu gledati na Blaženu Djevicu Mariju, ne toliko kroz Evanđelje, nego isključivo kroz prizmu privatnih objava (poruke iz Lurda, Međugorja...)

A naravno, ne mora im se dogoditi niti jedno od navedenog, nego mogu poslušati i kojeg drugog svećenika, osim karizmatičara...

Ja sam jedan od onih koji je imao buran život,živio sam hedonistički,moj život je bio pun zabava i ovozemaljskog užitka,sve mi je bilo na prvome mjestu sve osim Boga.Imao sam prijatelja iz vojske koji se zvao Kristijan(zvao se Kristijan ali nije bio kršten jer je rođen u mješanom braku a roditelji mu nisu držali do vjere.)Kao mali prošao sam sve redovno,sakramente krštenja sam primio po izlasku iz rodilišta,poslije drugoga razreda osnovne škole sam primio Prvu Pričest a poslije šestoga osnovne Krizmu,bio sam i ministrant,pohađao vjeronauk do prvoga razreda srednje škole.
Poslije sam nastavio ići na Svetu Misu redovno Nedjeljom i blagdanima ali sam paralelno izlazio i zabave su mi bile na prvome mjestu pa posao i sve ostalo a Bog na zadnjem.Poslije izlaska iz vojske imao sam velike probleme s kralježnicom ali sam pokušao raditi privatno i nisam uspio.Pronašao sam posao u jednom skladištu i tu sam se razočarao potpuno jer sam radio jako puno,plaća mi je bila mala,kralježnica i rame su me boljeli,nisam bio za ništa a i dalje sam volio zabave ali novaca je bilo puno manje.Tako sam odlučio da više neću ići na Svetu Misu jer sam upao u sumnju da li Bog postoji uopće.Ta moja sumnja je trajala nekoliko mjeseci sve dok u Zagreb nije došao Otac James Manjackal koji je tada održao seminar u dvorani Doma Sportova i na tom seminaru smo bili ja i moj prijatelj Kristijan.Ja sam doživio obraćenje i ozdravljenje kralježnice i ramena i Gospodin me oslobodio od raznih grešnih ovisnosti i navezanosti na grijeh.Moj prijatelj Kristijan se tada također obratio i dobio je milost od Gospodina i nakon seminara se odlučio krstiti i ja sam mu bio kum.
Danas je Kristijan bogoslov Fra Kristijan i na putu je da postane svećenik.Eto ukratko sam napisao ovo jer smatram da karizmatici unutar Katoličke Crkve su korisni i da karizmatski seminari mogu pomoći mnogima da dođu do obraćenja srca i da krenu drugim životnim putem,Isusovim putem istine i života.

Sveta ispovijed oslobađa nas kazni za vječnost, vremenite kazne ostaju. Zato bi pitanje trebalo postaviti - Je li bolje ispaštati na ovoj zemlji za svoje grijehe ili tražiti milost da se već sada i ovdje oslobodimo njihovih posljedica?
Što se tiče svega što si navela - može se dogoditi. Možda. Možda i ne! Ipak mislim da u onoga u kojeg je puno iskrene molitve, slavljenja Boga, pouzdanja u Boga - teško da će doći do zastranjenja. Ako i počne s krivim pobudama - Bog će okrenuti na dobro.

Josip2 vrijedno je tvoje svjedočanstvo. Imam dvoje pubertetlija čiji život liči na ovaj koji si prije živio- zabava i samo zabava. Pričamo (iako smo im dosadni), postavljamo granice (koje oni mrze), molimo za njih, ja i postim, idemo na Svete mise i nekako se uzdam da ih Bog čuva i da će sve izići na dobro iako me taj nesrazmjer između njihovih želja i naših dopuštenja dovodi do suza jer puno puta bude svađe.

Mislim da treba za njih moliti i Gospodin će sve posložiti na svoje kada dođe vrjeme.

Koje je teološko uporište za ovakvo objašnjenje? Dakle kako karizmatičar polaganjem ruku oslobađa od posljedica grijeha, bolje od sakramenta ispovjedi?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Nema uporitšta! To što nekakav karizmatik polaže ruke nema nikakav poseban efekt osim onih dramatskih, emocionalnih. Sakramenat je susret s Kristom, ostalo je sve vrlo upitno.

Da pojasnim: KKC govori o vremenititm i vječnim kaznama i da nas Ispovijed osobađa kazni za vječnost a vremenite ostaju, da je omoguće uslijed snažnih obraćenja i oslobođenje od vremenitih kazni (nadam se da ovo nije nepoznata materija forumašima).
Nigdje ne piše da karizmatičar od ičega oslobađa polaganjem ruku, ali je potrebno razlučiti pojmove - polaganje ruku nije nikakav dodatak Svetoj ispovijedi.

Ovo boldano mi je vrlo nepoznato. Mene su učili da se oprost od vremenitih kazni dobija na drugačije načine - nikakvim snažnim obraćenjem.
Obraćenje jest trajan proces cijeloga života, možda je kod nekoga početak dramatičan, ali mu opet ostaje posao do smrti.

KKC 1472 "Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život; to se lišavanje zove "vječna kazna" za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane "vremenite kazne" za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.[71]"

Ovo boldano...ali uopće ne isključuje ovo što si ti rekla o obraćenju cijelog života...cijeli život kršćanina treba biti put ka Kristu i samim time niz obraćenja. Ali nemojmo obezvrijediti one koji su novoobraćenici i imaju snažnijih dojmova u tom pogledu. Time bi obezvrijedili Božje djelo

Moja isprika, ovo doista nisam znala.

Možda bi se to moglo protumačiti kao govor o milosrđu i pravednosti.
Do toga sam nedavno došla čitajući "Objave sv. Brigite"... (Dobro, Sara bi mi mogla zamjeriti što nije Sveto Pismo u pitanju; ali nije isključeno!)
Našla sam odlomak koji govori o tome kako se mi prečesto uzdamo samo u Božje milosrđe, ne misleći na pravednost.
A pravednost ovdje znači da svaki grijeh povlači za sobom određenu kaznu. Radi zadovoljenja pravednosti ljudi čine "pokoru i zadovoljštinu" koje se očituju u obimnijem molitvenom životu, odricanjima ili prihvaćanjima teških situacija - trpljenja. Ovo "prihvaćanje" značilo bi da ne jadikujemo i ne žalimo se prekomjerno, a ne da sami izazivamo teškoće...
Prihvaćanje pokore uz oslonac na Isusovu ljubav, čime i naša ljubav postaje svakodnevno čišća i jača - to bi možda bilo to trajno "obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi" koje nas može potpuno očistiti.
Jer svakodnevna molitva i prikazanje Isusove muke "kao naknadu i zadovoljštinu za moje grijehe pobune i odbacivanja križa,... za grijeh mrmljanja i odbijanja tvojih svetih planova...." moglo bi biti jedna vrsta takve pokore i poticaj na istinsku promjenu životnog stava i stila.

Adrijana moliš molitve svete Brigite? Molim ih i ja. Priznate su od Vatikana. I mislim da kad bi i naša očekivanja od molitvi u početku bila kriva i nerealna, sam čin molitve kojom se časte Isusove rane ne može biti loš i Bog bi sve okrenuo na dobro i ispravno.

Pogledajte ovo:
http://www.radio-mreznica.hr/vijesti/15 ... sumjestana.

Ovo je selo u kojem sam rođena i u kojem živim. Sve ovo o nesrećama i smrtima mladih ljudi, mojih suseljana, te o svađama , psovkama i neslogama je istinito. I o kostima u Kozjači sam slušala kao dijete u pričama odraslih, stari djedice (danas pokojni) su dobro znali da su nakon rata ljude odveli u šumu, a nisu ih izveli. Neke su jame iskopane, neke nisu pronađene.

Zlatka poznajem od djetinjstva. O njegovu obraćenju ne mogu svjedočiti ja, nego on; mogu samo reći da je to danas drugi čovjek. Isus je rekao: "po plodovima ćete ih prepoznati!"

Ali dragi moj susjed Zlatko, kad bi ti znao da tvoji sumještani za hvalu tvojim nastojanjima tebe nazivaju "novovjercem" (valjda zbog ljubavi s kojom pričaš o Bogu) i pričaju da dobivamo novovjersku kapelu u selu! Ja te vidim na misi u našoj župi. Oni koji pričaju da si u nekoj drugoj vjeri ne mogu te vidjeti jer ne idu na misu.

Zašto ljudi svako pozitivno nastojanje nastoje obezvrijediti?
Ne pišem ovo da bih bilo koga uvjerila da ja jesam u pravu, a neki drugi nisu, nego da pojasnim od kuda mi stav o nekim pojavama.

Ruta, zašto se i ostali vjernici ne priključe njegovoj inicijativi?

U redu, čini mi se da želiš reći da je situacija malo kompliciranija, ali ukoliko će to ostati samo njegov osobni doprinos, čitava župa bi trebala pokazati maksimalno poštivanje... I u našem kraju ima privatnih zavjetnih kapelica - pa i tamo se održavaju godišnja proštenja i zaista se puno ljudi okuplja oko njih, tako zavjet jednoga postaje zavjet mnogih, pa i čitave župe...

Neovisno otkuda njegov osobni duhovni poticaj dolazi, g. Zlatko zaslužuje poštovanje i ispruženu ruku ostalih vjernika... Nadam se da ga i župnik podržava...

Vjerujem da je ovo samo početak nečeg lijepog u životu naših sumještana i da će s vremenom biti onako kako opisuješ da je u tvom kraju.

Može li mi neko objasniti porijeklo običaja moljenja nad košarom s novcima, koji je prisutan na karizmatskim sastancima?
Dakle nakon što se da prilog za potrebe zajednice, voditelj uzme košaru s novcem, podigne je ju a svi ostali usmjere ruke na košaru, nakon toga mole u jezicima. Zanima me kad se počeo upotrebljavati taj običaj izdizanja?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.