Katolički odgovori

Ma ja sam vam samo pas koji laje, a ne grize. Doduše, iza mojih riječi krije se, nažalost, prevelika plahost. Temperament je takav kakav jest, trudim se trudim, ali znam da nekad pretjeram, no nek' to bude u duhu rasprave pa ne zamjerite.



Pa, gledajte (odmah kažem, ovo je moje neko razmišljanje, ništa drugo).
Nije ucenik bolji od ucitelja. Isus je rekao jasno što i kako.
Ali danas ono sto zbunjuje je što ne znas vise tko je ucenik. Ni koje je gradivo. Ne da je problem u gradivu, nego znate ono jedni kazu da je ucitelj rekao te i te lekcije, a drugi spominje neke druge.
Danas naći mjeru je teško.

Od obraćenja, nizom nekih svojih odluka, nisam izlazila vani sigurno dvije i više godina.
I ovih dana, puno pitanja mi je nad glavom - veza s nekatolikom, izlasci vani... i pitam se što i kako? Biti u svijetu, biti od svijeta, kako živjeti?
Upravo katolici (ili se bar tako nazivaju) su ti koji su me u životu najviše nalagali, razočarali, povrijedili, najviše skršili i iza njih je ostala ruševina.

Čednost, moral, duhovnost - to je paket. I puno više sadržana u govoru, manirima, ukupnom stavu - to se onda sve zajedno stapa u stil i ukus osobe. Ni kao mlađa, ni starija, nisam nikada se odjevala vani drugačije nego li tako da bih iza izlaska direkto mogla u crkvu, ali isto sam bila među ljudima koji su bili polugoli, koji su sve i svašta trošili itd.
I možda je off topic, ali baš danas je izašao ovaj članak koji me onako malo pogurao - https://zenavrsna.com/je-li-moguce-izla ... Ddqyqffp3Q

I ono, nije da imam neke zaključke, ali osim praktičnih savjeta svakodnevice, važno je znati i kamo idemo. U nebo!
Jednog dana, ako Bog mi usliši molitve, kad budem imala svoju obitelj, djecu - pa kako ih odgajati? Kako živjeti?

Upravo katolici (ili se bar tako nazivaju) su ti koji su me u životu najviše nalagali, razočarali, povrijedili, najviše skršili i iza njih je ostala ruševina.

Zbog ovoga mi je jako žao...
Možda ih je (katolika) bilo i najviše u tvom životu - vjerujem da si se nakon obraćenja puno družila s njima, a možda si jednostavno na kušnji - kako oprostiti? Razlika je također i u odnosima u virtualnom svijetu - to sam i sama doživjela - a u stvarnom svijetu smo svi nekako više u rukavicama, ali iza leđa događa se svašta. Kad se tako netko hvali svojim pripadanjem Crkvi, a vrijeđa ili laže - uvijek se sjetim kako se više treba pouzdavati u Gospodina, nego u ljude. Sve dok smo na ovom svijetu, puno nas ima nesavršenih, ne dao Bog da nas netko imitira...

Ali Gospodin gleda srce, osobito ako je ranjeno kao što je i Njegovo bilo, i vjeruj da On čuje tvoje molitve. Sama vjera je nešto posve različito od svijeta, nešto što svijet ne može dati... Izvor vode i snaga koju trebaš...

Priznajem, ovaj članak s portala Žena vrsna sam tek sad pročitala (i vidim da se radi o prijevodu - a to je bitno reći), inače ne pratim taj portal.

Ti savjeti u članku su zapravo općevažeći i nije da se odnose samo na katolike (muslimani imaju vjerojatno još strože savjete ).
Bez obzira koje si vjere ili možda uopće ne vjeruješ, ako slijediš sve ovo navedeno nećeš se loše provesti ni zalutati nego ćeš pokazati karakter.

U čemu smo zakazali da ovo ne spada više u kućni odgoj i/li da se smatra "nenormalnim" u društvu, tj. da djevojka odskače od prosjeka ako se ne alkoholizira do kasno u noć i da se avanture na jednu noć smatraju bezazlenim...

Zanimljivo je što kaže autorica u članku:
"Bilo bi lijepo da mi je netko dao ove savjete u to vrijeme."

Zapitala bih se glasno: zar nije imala majku, oca, zar nisu razgovarali o svemu tome, zar nije u školi dobila savjete od razrednice ili bilo koje učiteljice... ili im jednostavno nije vjerovala ili je "permisivni odgoj" iz naslova kriv za pomalo kasno "buđenje".

Ali, hvala Bogu, do buđenja dođe kad-tad (kod nekih nažalost prekasno)...

Još nešto što nije spomenuto: nemojte se kao mladi navikavati na česte izlaske, pa da vam to bude jedina zabava i rasterećenje...
Jednom kad se udate pomislit ćete da je brak zatvor, ili pak će vam muž bankrotirati, ili će vas baka-servis zamrziti (tko će čuvati djecu?)... zato, umjerenost ostaje glavno pravilo - i ne vezati svoje srce za lude zabave.

Malo šale na kraju, jednom će biti ovako_:
Pita muž ženu: Jesi li raspoložena za izlazak?
Žena oduševljeno odgovori: Naravno!, a on će:
Dobro, onda se prošeći do dućana i kupi mi pivo...

Pa da, to je ono najgore. Kad jednostavno vidiš (doduše, meni je trebalo dugo da progledam) da sve što je ta osoba propovijedala je laž, da sve ono što ste smatrali da je dio karaktera, osobnosti te osobe je laž, kad vidite da ste se divili stavovima, razmišljanjima te osobe, a ustvari ste se divili balunu od sapunice jer je sve laž.
I sada, pitanje je - kako nekome drugome vjerovati? Kako prestati žaliti za prošlošću koja nikada nije bila dobra zbog ovoga ili onoga? Kako se pomoriti da nema natrag, da se te stvari ne mogu izbrisati?



A ovo ostalo - je li društvo zakazalo, jesu li obitelji zakazale?
Mislim da danas je samo stvar toga da ima sve više i više disfunkcionalnih obitelji koje se onda "skrivaju" i ne traže pomoć. Ti isti pojedinci onda izrastu u ljude s problemima koji opet ne vide problem i ne traže pomoć jer obiteljska se disfunkcionalnost kotrlja se iz generacije u generaciju, poput požara duž šume uništavajući sve pred sobom, sve dok se jedna osoba u jednoj generaciji ne osmjeli i ne okrene lice ka plamenu i ta onda osoba donosi mir i spas potomcima koji tek dolaze.

Svjedoci smo da ima predivnih priča o tome kako onda Bog (preko ljudi, preko Riječi, preko situacija) svojim dodirom izliječi sve to, ali isto tako ima situacija i kada je Bog s druge strane vrata, ali ne ide.
Sjećam se svog zadnjeg razgovora s duhovnikom kada mi je, meni onako punoj akcije i želje da ja nešto napravim, rekao da ja mogu raditi što god želim, kad me utješio da će Bog tu i tu osobu spasiti, ali isto tako kada mi je dao upozorenje da je pitanje vremena - da to može biti za godinu, deset godina ili tek na kraju njena života - što je, jel, poprilično pesimistično.

Mišljenja sam, što roditelji i obitelji zabrljaju i pogriješe to Bog još uvijek može ispraviti kad se Njega uzme za Oca i za Majku.
A upozorenje o pitanju vremena je znak za sve nas - da se s našim Ocem ne možemo poigravati, već ovo darovano vrijeme i okolnosti i (slučajne) prijatelje shvatiti jako ozbiljno.

A što kad su neki u takvoj zabludi i ne vide sebe? Ne vide probleme? Prijateljsku ruku grizu. Što kad ne pomaže ni molitva, ni savjeti, ni razgovori, ni sugestije Viktora Grbeše (svećenik i logoterapeut), ni Borisa Vidovića (svećenik, logoterapeut, psiholog), ni Mije Nikića (svećenik i psiholog), ni p. Ramosa i xy još drugih svećenika.
Je li tada vrijeme odustati? Mislim da jest.
Što nedostaje? Pa vjerojatno ono DA Bogu...

Puno imena je tu spomenuto (a zapravo očekuješ da se dogodi neko čudo - jer nitko od živih osoba "nema monopol nad Duhom Svetim").
Vrijeme je za odustati jedino ako osjećaš da to utječe na tvoj unutarnji mir ili ako sve jednostavno prepustiš Bogu u velikom povjerenju u Njegovo milosrđe. Jer jedan ponizan čin povjerenja može donijeti više utjehe nego nizanje molitvi u kojima dvojimo čuje li ih Bog uopće.

A da nijedna molitva nije uzaludna - čak i ako ne koristi toj određenoj osobi, koristi, Božjom voljom, mnogim drugima - to su govorili Isus i sveci, stoga od molitve nikad ne treba odustati.

Bog može okrenuti stvari čak i posljednji dan u životu, te spasiti osobu koja je u grijehu živjela godinama, kao što je Isus rekao na križu razbojniku koji je bio osuđen zajedno s Njim - tko smo mi, kad ne znamo niti što će sutra biti, a kamoli za 10, 20, 50 godina...?

Da, slažem se - puno je tu imena, puno je tu poniženja, puno je tu suza i neprospavanih noćiju. I ne želim više. Ne mogu više. Pa mislim da ni ne zaslužujem toliko zla od drugoga.. A onda... razmišljam o Judi i Isusu. Isus je od početka znao da će ga Juda izdati. Tri je godine Isus znao. Čak i na kraju kada je došao da Ga uništi, Isus ga nije nazvao izdajicom, nije ga odgurnuo. Nazvao ga je prijateljem. To je prekrasan primjer Isusove ljubavi. Ali Isus je Bog, ja sam čovjek.
Ako me netko odgurnuo, namjerno povrijedio i izdao moju ljubav na najgori mogući način, ja ne želim više ljubiti - ja želim zamjerati, ja želim zaboraviti, ja želim da mi se to sve toliko gadi. Jer dosta je.

A onda, jeste li ikad odlazili, a ipak osjećali kao da vam nešto stvara ogroman uteg i da taj odlazak nije tako lak kao što ste ga zamišljali, a trebao bi biti lak, trebao bi bili j*beno lak, trebali bi trčati koliko vas noge nose.

Želi li nas ponekad Bog zadržati, bez obzira na našu volju? Želi li dati vremena našem umu da razmisli i srcu da osjeti? Koliko i do kada?


https://lolamagazin.com/2018/07/08/koli ... cId_W5Oq5Y

I p.s. možda tema i ne spada ovdje, ali uvelike govori i o krizi muškosti danas i o tome kako živjeti u svijetu od kojega nisi. Koliko su tobože oni pravi katolički muškarci postali izumrla vrsta, a mi žene izgubljene u svijetu.