Godine 1974. čitav je katolički, a osobito učenjački svijet, raznim manifestacijama, akademijama, kongresima, simpozijima, raspravama i zbornicima komemorirao 700. obljetnicu smrti anđeoskog naučitelja sv. Tome Akvinskoga, jednoga od najvećih umova Crkve. On je ugledao svjetlo svijeta godine 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Već od malena pokazivao je veliku želju za znanjem, i to božanskih stvari, pa je kao dijete svojim prvim odgojiteljima benediktincima postavio dubokoumno pitanje: "Što je to Bog?" Bilo je to u slavnoj benediktinskoj opatiji Monte Cassino, kolijevci zapadne kulture. Odatle je pošao na više škole u Napulj. U tom gradu je upoznao nedavno osnovani dominikanski red pa je želio u nj stupiti. No, pri tom je kod svojih roditelja i braće naišao na silan otpor jer se oni nisu mogli pomiriti s mišlju da on, plemićki sin, stupi u jedan prosjački red. Ako već ima duhovno zvanje, onda neka ide u benediktince pa će jednom postati opat ili u svećenike pa će postati biskup, a možda i kardinal.
Toma se za svoje zvanje znao ipak boriti. Nije bio nikakav kukavac koji bi se pred poteškoćama samo tako lako predao. Kad nisu uspjela nagovaranja i uvjeravanja, braća su mu u zamak, gdje su ga zatvorila, poslala neku djevojčuru da mu oduzme nevinost, ali ju je odlučni Toma najurio. Pred takvom odlučnošću morali su svi kapitulirati i Toma je stupio u dominikanski red. Poglavari su ga poslali svom velikom učenjaku Albertu Velikom, koji je brzo otkrio darovitost šutljivoga studenta. Iako su ga njegove kolege nazivali "nijemim sicilskim volom", Albert je o njemu imao najbolje mišljenje pa je rekao da će on tako riknuti te će ga čuti cijeli svijet. Slikovit jezik, ali koji mnogo kaže, jer će se Toma razviti u vrhunskoga učenjaka, napisati brojna teološka djela i postati jednim od najvećih teologa Crkve.
Već s 23 godine života Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.
Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo tebe, Gospodine!"
Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Iz novijeg vremena nauka sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. u pismu Lumen Ecclesiae. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.
Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: "Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije." Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.
On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski misterij otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. "Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene."
Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: "Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju zaručnicu."
Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik svetac.