Bog zacijelo progovara kroz svakoga i svakom, pa i meni. Svaka stvar otkriva Boga; u svim događajima djeluje njegova providnost i dodiruje čovjekovu savjest; u mojoj nutrini on svjedoči za sebe. Ali sve to ostaje neodređeno. Polazeći samo od toga, ja ne mogu istinski živjeti — barem ne tako kako osjećam da bih trebao živjeti. Sve to ostaje višeznačno i zahtijeva konkretno, konačno utvrđivanje koje se zbiva tek u izričitoj Božjoj riječi. Međutim, Bog svoju riječ ne upućuje svakom pojedincu. Izričita objava stvarnosti i volje Božje dolazi k meni samo po ljudima. Po svojoj odluci Bog poziva određenoga pojedinca i razgovara otvoreno s njim. Dotični pojedinac to vrlo skupo plaća — sjetimo se samo što je rečeno o prorocima i apostolima. Na takvu se pojedincu može najbolje vidjeti što znači biti u izravnu odnosu s božanskom riječi: kako se dotični čovjek nemilosrdno izuzima iz općenitoga načina življenja i kako neumoljivo odstranjuje iz njegova života sve što mu je blisko. Pozvani sluša riječ i predaje ju dalje drugima: „Tako govori Gospodin!" Takav je način htio sam Bog i ako želimo da nas on pouči, vidjet ćemo da je taj način zapravo jedini primjeren za čovjeka. Mišljenje da pojedinac stoji izravno pred Bogom zavarava. Takvo je mišljenje moguće samo kad čovjek zaboravi što znači stajati pod neposrednom silom svetoga Boga i kad umjesto siline toga udara govori o „religioznom doživljaju". Istini za volju, nije dolično da čovjek izravno komunicira s Bogom. Bog je svet i govori preko svojih poslanika. Tko nije spreman prihvatiti poslanika, nego želi slušati izravno samoga Boga, pokazuje time da ne zna — ili se ne želi suočiti s istinom — tko je Bog, a tko je on sam. O tome bismo se mogli i ovako izraziti: Bog je biće i spasenje čovjekovo utemeljio u vjeri. A ta se vjera, čini se, u svoj svojoj jasnoći i blistavosti javlja tek po riječima Poslanika. Dakle, onaj tko bi zahtijevao da čuje samoga Boga, time bi zapravo pokazao da ne želi vjerovati, nego znati; da ne želi biti poslušan, nego želi polaziti od vlastitoga iskustva.
Ljudima je primjereno da o Bogu slušaju preko drugih ljudi, jer se ionako svi nalaze u istom tkanju zajedništva. Nitko ne gradi svoj život sam od sebe. Naš se život odvija u našoj nutrini, ali istovremeno i u krugu ostalih ljudi. Mi rastemo iz samih sebe, ali zahvaljujući hrani koju nam pružaju drugi; slično tome, do istine dolazimo ponajprije vlastitom spoznajom, ali nam sadržaj spoznaje posreduju drugi. Čovjek je čovjeku put u život, ali i u smrt. Čovjek je čovjeku put do istine i put u visine, ali i do zablude i provalije. Tako je čovjek čovjeku i put do Boga i sasvim je ljudski da Božja riječ mora ponajprije prosvijetliti naše vlastito srce, a biti naviještena preko drugih. Božju riječ čujemo preko ljudskih usta, to je pravilo našega vjerničkog života. To pravilo traži od nas poniznost: poslušnost o kojoj smo govorili, poštovanje prema poslanim navjestiteljima. Time nam se ujedno pruža pomoć, jer navjestitelj ne donosi sa sobom tek puku riječ, nego riječ koja je posvjedočena i prokušana čitavim njegovim životom. On, i sam dirnut, stoji iza svoje riječi. Ta je riječ nošena njegovim uvjerenjem. Na njegovoj se vjeri pali iskra vjere drugih ljudi. Doduše, nije u tome ono najbitnije, jer riječ neprima svoju snagu od vjere navjestitelja, nego od Boga; ona ostaje Božjom riječi, pa i kad je navjestitelju svejedno ili kad sumnja. Ipak je navjestiteljeva vjera od velike pomoći onom koji ga sluša. U Kristu sam živi Bog stoji među nama i govori. Nije to službena znanost ili hladno zakonodavstvo. Sin Božji ne ispisuje svoju riječ na zid opće prihvaćene valjanosti, zahtijevajući da je čitamo i pokoravamo joj se, nego je tu osmislio svojim ljudskim duhom, iskusio svojim srcem i nosio svojom ljubavlju. Ona gori „revnošću za Dom Božji“ i ljubavlju prema volji Očevoj (Iv 2,17). To je življena riječ i na njenu se svetom bogočovječjem životu rasplamsava život naše vjere. Kršćanska se vjera rasplamsava na osjećajima, sigurnosti i ljubavi s kojom je istina prebivala u Isusovu duhu. Taj život Božje riječi u Isusovu duhu i srcu znači nešto drugo nego, primjerice, osjećajnost kod proroka. Prorok je govorio: „Tako dakle govori Gospodin.“ Njegova je riječ bila u službi, no onaj tko je zapalio vjeru u srcima slušatelja bio je Gospodin koji progovara, Bog. Za razliku od proroka, Isus govori: „Ja vam kažem.“ Njegova riječ nije u službi, ona posjeduje vlast. Ona pokreće i stvara. Žar s kojim Isus svoju riječ živi, s kojom je izgovara, za tu je riječ vrlo bitan. Ta je riječ sama njegova ljubav. Mi vjerujemo u kršćansku riječ kao da dolazi iz živih Isusovih usta. Kad bi se neka riječ koju je on izgovorio odvojila od Isusa i stavila nekom drugom u usta, to ne bi više bila božanska riječ. Kad bismo neke od tih riječi htjeli prenijeti izravno od Boga na one koji slušaju, te riječi ne bi više bile kršćanske. Krist nije samo Poslanik, nego i ,,Riječ“ u koju mi vjerujemo; on je jedno s onim što govori. Izgovorena riječ jest to što jest upravo zato što je on izgovara. On, Bog koji govori, iznoseći poruku, objavljuje sama sebe.
No dobro, opet se vraćamo na ono pitanje, žurnije nego ikada: zašto se mi ne smijemo približiti tom žaru? Zašto ne smijemo čuti riječ od njega samog? Ako je on živo očitovanje Božje istine, istinska epifanija dotad nepoznatoga Boga - zašto ne smijemo vidjeti svjetlo njegova lica? Nisu li njegovi suvremenici imali u tom pogledu beskonačnu prednost u odnosu na nas? Ne bi li čovjek dao sve samo da ga ima priliku vidjeti kako, primjerice, prelazi ulicu? Da može čuti njegov glas, susresti njegov pogled, osjetiti njegovu moć? Da cijelom svojom nutrinom može iskusiti tko je on? Zašto nam je to uskraćeno? Zašto se moramo pouzdati u otisnuti papir, u svoje učitelje i posrednike? Romano Guardini "Gospodin"
Hvala Fran za ovu duhovnu hranu, više vrijede ovih par rečenica nego sve naše pametovanje na ovom forumu.
Ako ti nije teško nastavi dalje (:
Login
Registracija
FAQ
Traži
