Razlozi za vjerovanje u Pakao
Najjači razlog, za kršćanina, jest taj da je Isus vjerovao u njega i snažno, jasno i često ga naučavao. Postoji čudno raširena ideja da je Isus donosio blagu, „prihvatljivu” poruku, a da ju je sveti Pavao postrožio stvarima poput Pakla. Ta ideja samo pokazuje koliko je malo njezin zagovornik čitao Novi zavjet. Gotovo sve riječi o ognju Pakla dolaze s Isusovih usana, gotovo nijedna od Pavla. Upravo Pavao, a ne Isus, ponekad naginje univerzalizmu. Čak i Isusova najpoznatija, najmilostivija i najljubavnija izreka govori o Paklu: Iv 3,16. U Govoru na gori spominje se pet puta. Ako Pakao ne postoji, ili ako je u njemu tek nekolicina ljudi tako da za obične ljude praktično i nema stvarne opasnosti, onda nas Isus straši „reda radi”, i to bi ga činilo lošim učiteljem, a ne dobrim.
Pretpostavimo da netko kaže da Isus nikada nije učio o Paklu, da su sve te odlomke dodale neke nepoznate strane. Tko? Njegovi učenici? Svi su oni toliko pogrešno shvatili ili izopačili Njegovu poruku – i potom umrli za tu laž? Sasvim je proizvoljno birati Isusove izreke koje vam se sviđaju i na njima graditi verziju „kršćanstva”, a onda izmišljati nepostojeće hipoteze o apostolskoj prijevari ili crkvenom krivotvorenju kako bi se diskvalificirali svi odlomci koji vam se ne sviđaju! Ne trebate poznavati Freuda da biste ovdje posumnjali na racionalizaciju. Volimo oblikovati Krista prema svojoj slici, umjesto da oblikujemo sebe i svoje ideje prema Njegovoj slici; volimo suditi, umjesto da budemo suđeni. To nas pošteđuje neugodnosti istine. A istina je često vrlo neugodna. Na primjer, istina o Paklu.
Postoji samo jedan razuman argument za Pakao. Nijedan argument koji pokušava dokazati da je Pakao nužan zbog nekog temeljnog dualizma u svemiru, ili zbog yin-yang shvaćanja dobra i zla, ili čak zbog apsolutnosti Božje pravednosti, ne vrijedi – iz jednostavnog razloga što Pakao nije nužan, nije strukturni dio svemira. On je slobodno izabran, čak slobodno stvoren, od ljudskih i anđeoskih duhova. Slobodna volja jedini je uvjerljiv razlog za postojanje Pakla. Zagrebi slobodu i naći ćeš Pakao. Svi žele da postoji slobodna volja, a nitko ne želi da postoji Pakao, a ipak – ako postoji jedno, mora postojati i drugo. Jer život je igra, drama, a ne formula, i „ako se igra igra, mora biti moguće izgubiti je”. Ako sreća [slobodnog] stvorenja leži u [slobodnom] predanju Bogu, nitko to predanje ne može učiniti umjesto njega (premda mu mnogi mogu pomoći da ga učini), a on ga može i odbiti. Platio bih bilo koju cijenu da mogu istinito reći: „Svi će biti spašeni.” Ali moj razum uzvraća: „Bez njihove volje, ili s njom?” Ako kažem „bez njihove volje”, odmah uočavam proturječje: kako najviši dobrovoljni čin predanja može biti nedobrovoljan? Ako kažem „s njihovom voljom”, moj razum pita: „A što ako oni ne žele popustiti?”
Ali, reći ćete, Bog oprašta sve grijehe, pa i grijehe oholosti i odbijanja predanja. Zasigurno. Ali „oproštenje treba biti prihvaćeno jednako kao što je dano da bi bilo potpuno” – poput svakog dara. Taj dar možemo prihvatiti ili odbiti. Odbiti ga znači Pakao. „Vrata Pakla zaključana su iznutra.” Ljubav ne zaključava vrata, a Bog je ljubav. No možda mi nismo. Da unaprijed najavimo osnovnu sliku naravi Pakla u vezi s ovim: C. S. Lewis kaže da je ispravno o Paklu razmišljati ne kao o presudi nametnutoj čovjeku, već kao o pukoj činjenici da on jest ono što jest. Karakteristika izgubljenih duša jest „njihovo odbacivanje svega što nije isključivo oni sami” (von Hügel). Naš zamišljeni egoist pokušao je sve što sretne pretvoriti u provinciju ili dodatak svome ja. Ukus za drugo, tj. sama sposobnost uživanja u dobru, ugašena je u njemu, osim ukoliko ga njegovo tijelo još uvijek ne dovodi u neki rudimentarni doticaj s vanjskim svijetom. Smrt uklanja i taj posljednji doticaj. Ostvario je svoju želju – živjeti potpuno u sebi i izvući najbolje iz onoga što ondje nađe. A ono što ondje nalazi jest Pakao.
Zapravo, taj Pakao najveći je Božji kompliment ljudskoj slobodnoj volji i odgovornosti. Bog nam ne govori: „Vi ste stvorenja svoga nasljeđa i okoline, za koje sam ja u konačnici odgovoran, a ne vi. Ne mogu očekivati da ćete više voljeti dobro nego zlo, altruizam više nego egoizam, predanje više nego samouzdizanje i ugađanje sebi. Vi ste nevina, neslobodna žrtva okolnosti. Ne mogu vas ni kriviti ni oprostiti vam, jer nema ničega za oprost.” Umjesto toga, On kaže: „Vi ste poput boga: slobodni da stvarate. Vaše nasljeđe i okolinu dao sam vam kao sirovinu, i naravno da ću ih pravedno uzeti u obzir kad vas budem sudio. Ali u konačnici, to nisam ja, niti su to oni, nego vi – vi birate svoj karakter i svoju sudbinu.” Razlog zbog kojeg Bog čini tu zapanjujuću stvar jest, vidite, taj što On nije lutkar nego Otac. Peter Kreeft "Everything You Ever Wanted to Know About Heaven"
Naravno da postoji, mnogi misle da tamo završavaju neki drugi a niko ne vidi sebe tamo jer da vidi nebi mu palo na pamet govoriti ja sam tradicionalist il' ja sam kršćanin, katolik , molim se, postim, pazim na moral i pravila, govorim o pobožnistima a onaj tamo je bludnik, modernista njega treba stalno upozoravati jer nas ugrožava njegova pojava, remeti naš red i pobožnost....
Login
Registracija
FAQ
Traži
