https://www.vjeraidjela.com/otpadi-i-otpadnici/Bude li otpada, danas to mogu biti samo otpadi pojedinaca ili skupina, ne otpadi naroda. A potencijalnih kandidata za takve otpade ima, nažalost, dosta. Mnogo ih je, — i nazovi-katolika, i svećenika, — koji danas osporavaju tradicionalnu nauku i moral Crkve, a još ih je više, koji Crkvi praktično uskraćuju posluh: protuslove Svetome Ocu i crkvenoj hijerarhiji ili se otvoreno revoltiraju protiv zakonite crkvene discipline: napose u pitanju celibata i seksualno-bračnoga morala. Ali i oni bi, — ti modernisti i racionalisti u Crkvi, — voljeli, — vidi se to iz čitava njihova postupka, — da Crkvu iznutra osvoje i cijelu je povuku za svojim konceptima, — da je “moderniziraju”, “demokratiziraju”, “revolucioniziraju”, “revaloriziraju” njezinu nauku i strukture, — nego da se otvoreno od nje odijele.
Hoće li ti ljudi, danas sutra, poći do kraja i konačno se, — i izvana, i organizacijski, — emancipirati od Crkve, teško je reći. Samo, i ako to učine, ne će to više biti “krivovjerje” u tradicionalnom smislu te riječi: nijekanje jedne ili više katoličkih istina. Bit će to u stvari nevjera, “infidelitas”, — lom sa kršćanskom objavom, s Kristom, s Evanđeljem, — a kasnije i totalno bezvjerstvo i bezboštvo. Krivi principi, koje zastupaju, nužno će ih do toga dovesti: filozofski i religiozni subjektivizam, evolucija i relativnost dogmi, promjenjivost morala, neograničena sloboda mišljenja i učenja, praktična abolicija šeste zapovijedi Božje, nijekanje božanstva Kristova i, barem trajnog, tjelesnog djevičanstva Marijina, spiritualnosti duše, zagrobnoga života, postojanja anđeoskog svijeta, obožavanje modernih koncepcija i manira. Ne bi to uopće više bilo kršćanstvo: kod nekih bi to bila jedna vrst svekršćanskog sinkretizma, kod drugih panteizam, zaogrnut plaštem neke maštovite pietističke “vjere”, kod trećih možda i puni, ateistički, materijalizam: isključivo humanitarno i socijalno “kršćanstvo”. A svi bi se oni odmah i razbili u, bezbrojne, škole, sekte, skupine: onako, kako se je to dogodilo s protestantizmom. I u koliko bi još zadržali kršćansko ime, brzo bi i oni usvojili sistem “sestrinskih crkava” ili se okupili u neki slobodni religiozni “savez” ili “vijeće”: bez jedinstva vjere i bez auktoritativnog centra. Svakako ne bi to bila više katolička Crkva ni katolička vjera. “Pluralizmu” dogme i morala nema mjesta u katoličkoj Crkvi dokle je god ona katolička. Vrlo su naivni svi, — a ima ih i na visokim crkvenim položajima, — koji se za takav pluralizam oduševljavaju, pa se deklariraju za jedinstvo Crkve u isto vrijeme, dok zastupaju dogmatičke i moralne teze, koje Papa osuđuje, i brane svoj posebni, nacionalni, katolicizam. Svi su takvi na rubu otpada: spasiti ih mogu samo molitve i živost vjere i ljubavi pravedničkih i svetih duša u Crkvi; zauzdati ih može samo energično insistiranje na predanoj nauci i što jače zbijanje katoličkog svijeta oko papinskog Rima.
Ipak, fatalnog Rubikona nije dosada prešla nijedna takva skupina od bilo kakva značenja. Otvorenih otpadnika te vrsti još je uvijek malo u katoličkom svijetu. Pokoji oholi Daviš, pokoji fanatični Ilić, pokoji vrtoglavi mlađi redovnik bez kompasa.
Puno je više danas u Crkvi otpadnika druge vrsti. Otpadnika od svećeničke službe i od celibata. Uvijek smo i takve nazivali “otpadnicima”. Po analogiji kanonskog prava, koje je otpale redovnike doživotnih zavjeta i formalno tituliralo kao “apostate” (kan. 644.—645.; kan. 2385.). Njihovo je ime danas “legija”. Ima ih na hiljade; i na desetke hiljada. Postali su u Crkvi problem, koji mnoge zbunjuje i dezorijentira. A svakakvih ih ima. I takvih, koji bi htjeli, da, i iza kako su se “oženili”, ostanu i dalje u aktivnoj svećeničkoj službi, — uz uvjet dakako, da m se pozakoni “brak”. I takvih, koji bi voljeli, da ih se pusti natrag u svijet: da dobiju redukciju “ad statum laicalem”, ali i dopuštenje, da odmah mogu sklopiti valjanu ženidbu, odnosno konvalidirati svoje “veze”. I takvih, koji uopće više ni ne haju ni za Crkvu ni za dušu, pa im ne treba ni crkveni brak ni mir s Crkvom: oni su to sami “uredili”, “po svojoj savjesti”, pa se i geriraju i žive kao pravi bezvjerci i bezbošci.
U tom smislu, s te strane, problem je svećenika-apostata i danas vrlo vruć. I, aktualan: na svoj način. Toliko ih ima, — i ljudi od imena u Crkvi, — pa pojavu tih uvijek novih svećeničkih apostazija uzimlju za povod, da traže dokidanje obligatnog svećeničkog celibata, i u zapadnoj Crkvi, i njegovo pretvaranje u fakultativni. A dok se to ne uzakoni, oni takve nesretne svećenike-apostate praktično oslobađaju od svake moralne odgovornosti i smatraju ih samo “nevinim žrtvama” “protunaravne”, “nemoguće”, “okrutne”, “besmislene” crkvene, celibatarske, discipline. Predlažu, ili da im se, bez daljega, odmah dopusti ženidba i ostavi ih se i dalje na njihovim dosadašnjim mjestima, u pastoralnoj službi Crkve, ili da im se, barem, — automatski, bez puno formalnosti, — odobri prijelaz u svjetovnjački stalež, s pravom na zakonitu ženidbu, ali i osigura eksistencija, na račun i u režiji Crkve: na primjer u pomoćnim duhovnim službama; kao đakonima, katehetima, kancelarijskim službenicima.
A pomoći sebi ne možemo. Stara metoda “prikrivanja” svećeničkih sablazni i grijeha, — sa svim onim izrazito neevanđeoskim elementima licemjerja, koje je uključivala, — ne pali više. Nitko nas više ne štedi. Ni politika, ni sud, ni štampa. A publika samo uživa u toj našoj sramoti i blatu: kao i u svim drugim skandalima ove vrsti. I još više nego u drugima: svećeničke afere uvijek su za nju pikantnije i senzacionilističnije. Za svaki se naš svećenički grijeh danas zna: osobito za one sa, za nas najdelikatnijeg, područja seksusa. Svaki će izaći u novinama. Reklamirat će ga i u inozemstvu: ako je papren. Pobrinut će se za to “informativna” štampa. Eksploatirat će ga i na ekranu, i na televiziji, i na kazališnim daskama. To je danas, u doba “crnoga” i “gologa” kazališta i filma, i onako najtraženija roba, najpopularnija i najrentabilnija tema.
Šta da protiv toga uradimo? Samo jedna solucija dolazi tu ozbiljno u obzir. Ponizno ćemo to trpjeti kao Božju kaznu za naše tolike svećeničke grijehe i nevjere. Javne i tajne. “Quoniam abundavit iniquitas, refrigescet charitas multorum!” (Mat 24, 12.), »Hostis et inimicus per portas Jerusalem, propter peccata prophetarum eius et iniquitates sacerdotum eius!” (Tuž 4. 12, 13.). Pokora nam je to i opomena. “Tu enim fecisti abscondite, ego autem faciam verbum istud in conspectu omnis Israel et in conspectu solis!” (2. Kralj 12 ,12.). “Suadeo tibi emere a me aurum ignitum probatum, ut locuples fias et vestimentis albis induaris, et non appareat confusio nuditatis tuae…!” (Otkr 3, 18.). “Domine, imminuti sumus plus quam omnes gentes sumusque humiles in universa terra hodie propter peccata nostra, — sed in animo contrito et spiritu humilitatis suscipiamur!” (Dan 3, 37. 39.).
I čuvat ćemo celibat, i u svom osobnom svećeničkom životu i u Crkvi Božjoj, kao oči u glavi. Ne ćemo ga stavljati na licitaciju, ni tražiti, da se dokine. Ne ćemo za to praviti propagande, a još manje nelojalne presije na crkvene starješine: ni “anketama”, ni “štrajkovima”, ni “demonstracijama”. Nego ćemo moliti, — i sebi i svoj svojoj svećeničkoj subraći u svijetu, — snagu i veledušnost, a prije svega duh pobožnosti i samozataje, — kako bi među nama uvijek bilo više vjernosti, a manje sablazni i apostazija. Ni u kakav kompromis ne ćemo ulaziti u toj stvari. Tražit ćemo, i od mladih i od starih oko sebe, da svetu dužnost Bogu posvećenog celibata savjesno i požrtvovno vrše. I da se pomno čuvaju svake lakoumnosti, svakoga koketiranja sa sjetilnošću, svake bližnje grješne prigode. A od svakoga ćemo našega ređenika, — bilo pitomca, bilo penitenta, -— odlučno zahtijevati, da zrelo i dobro promisli, prije nego što na sebe uzme obvezu svećeničkog djevičanstva i svetosti, ali da je se onda i drži, — kroz čitav svoj svećenički život, — junački i herojski: bez prava na otkaz, kad mu se god to prohtije. I daleko ćemo biti od svake indulgentnosti i širine prema svećeničkim sablaznima oko sebe. Ne ćemo nikoga bacati u pakao; svakomu ćemo se moliti ili za ustrajnost ili za obraćenje; plakat ćemo nad duhovnom tragedijom svoje pale braće; svakomu ćemo, tko je pao, samilosno i u duhu poniznosti, — “in spiritu lenitatis, considerans te ipsum, ne et tu tenteris” (Gal 6, 11.), — pomoći da se digne, ali ne ćemo nikada biti među onima, koji omalovažavaju i minimaliziraju grijehe protiv čistoće, svoje i tuđe, i koji hoće da pred Bogom i pred Crkvom izjednače vjerne i nevjerne: da načelno potcijene značenje i vrijednost djevičanstva u svećeničkom životu i pastvi. Ne odgovara to kršćanskom strahopočitanju pred Božjim zakonom i pred Božjim svetinjama i idealima.
I u toj stvari, — u stvari svećeničkog celibata, — stojimo mi s Papom, — rekao je on posve jasno, što o celibatu misli, u svojoj enciklici: “Sacerdotalis coelibatus”, — i sa II. vatikanskim saborom (“Lum. gent.” 42. 43.; “Perf. car.” 12.; “Opt. tot.” 10.; “Presb. Ord.” 16.), a ne stojimo sa nezvanim, modernističkim, reformatorima svećeništva. Ni sa onim “Priests’ Forum”-ima u Americi, koji vode svoje mlade svećenike u Evropu, na putne teološke seminare (“Theology Refresher Tours”), “kako bi raspravljali svećeničke probleme sa ljudima, koji su ključne figure u evropskoj Crkvi”, a napose “probleme Crkve, koja se naglo mijenja” (“aspects of the rapidly changing Church”), sa teolozima, kakvi su Metz, Rahner, Schillebeeckx, Kueng, Van Caster” (“The National Register”, 22. VI. 1969.).
Login
Registracija
FAQ
Traži
