viz je napisao/la:
Mene zanima što je Crkva? Kako osjećamo Crkvu?
Dobro pitanje Viz. Crkva je 'Jedna i Sveta', i niti jedna neistina, laz, hereza, tu ne moze imati udjela. Crkva je, naime, zajednica spašenih; herezama, lažima i sotoni tu nema mjesta.
viz je napisao/la:
Jesu li Crkva Samarijanci koji drže riječ Kristovu (u puku zvani nevjernici ili pogani), ili samo oni koji se deklariraju kao vjernici?
Dakle skuzio si ih Viz? Pocevsi od price kako oni koji nisu dionici Crkve se mogu spasit, oni automatski stavljaju sebe u Crkvu, i tako se stavljaju korak ispred drugih, ispred onih koji se ne deklariraju kao Katolici. Bagra je to, gladna krvi, krvolocna svjetina. Nije li to isti mehanizam;
Često znamo reći kako nismo ništa, da smo bijeda, otpad svijeta; no, zaista bi nas ražestilo kad bi nas netko uzeo za riječ i nazvao nas onako kako smo sami sebe nazvali.
Naprotiv, pretvaramo se kao da bježimo kako bi ostali trčali za nama i tražili nas; ponašamo se kao da bismo htjeli biti posljednji i sjediti na zadnjem mjestu, no činimo to zato da bismo bolje prošli i dobili mjesto na čelu stola.
Prava se poniznost ne pretvara i ne služi se poniznim riječima; ona ne nastoji samo prikriti ostale krijeposti nego se i sama želi sakriti; kad bi joj bilo svojstveno lagati, pretvarati se i bližnjega sablazniti, tada bi rađala drskim i oholim djelima da se njima pokrije i u njima živi potpuno sakrivena i nepoznata.
Evo, dakle, kako ja o tome mislim, Filotea: ili nemojmo uopće izgovarati ponizne riječi, ili, ako ih govorimo, recimo ih s iskrenim unutarnjim osjećajem i neka nam na jeziku bude ono što i na srcu; ne pretvarajmo se kako želimo biti posljednji ako to u srcu zaista ne osjećamo.
Sv. Franjo Saleski
viz je napisao/la:
Takve osobe koje drže riječ u poniznosti pa makar i pljuvali po njima su po meni Crkva - Tijelo Kristovo.
U tome nema sumnje
Granice Crkve odreduje Duh Sveti, koji po krstenju prima ljude k sebi. To sto netko nije svjestan svoga krstenja, ne znaci da nije krsten. Na kraju krajeva, vecina nas je krstena bez ikakve svijesti o tome. I to njih buni, u tom grmu lezi zec. Kako kaze Crkva;
Baptism is held to be necessary both necessitate medii and præcepti. This doctrine is grounded on the words of Christ. In John 3, He declares: "Unless a man be born again of water and the Holy Ghost, he can not enter into the kingdom of God." Christ makes no exception to this law and it is therefore general in its application, embracing both adults and infants. It is consequently not merely a necessity of precept but also a necessity of means.Drugim rijecima; tko nije krsten - nece se spasit, jer van Crkve nema spasenja. Jedini put spasenja je kroz Crkvu, kroz Krista. Bitno je imat na umu da Krist nije umro "iz hira", da je njegova zrtva bila konkretna i nuzna, za spasenje ljudi, za ustanovljenje Crkve po kojoj se spasavamo. Stoga, dakle, u svjetlu toga, treba i gledati na temu spasenja. Ali, tren, to sa strane. Zelio bi se zabavit profilom ljudi sa psiholosko/duhovnog/religioznog stajalista. Ne brine njih spas drugih ljudi, vec ih muci to sto znaju da nisu dionici Crkve. Hocu reci, oni nisu branitelji slabih, oni su branitelji svoje oholosti, penju se na kriz - ne iz davanja samog sebe, vec obrnuto, da sto vise uzmu, da bi se sto bolje vidili. Sa 100% sigurnoscu, mogu reci da takvi sigurno nisu pod djelovanjem Duha Svetoga i nisu nikakvi dionici Crkve, Misticnog Tijela Kristovog cije granice zna sam Gospod. Jer onaj tko je u Duhu nece bit iznerviran Rijecju Bozijom, tj citatima iz sabora i dogmama, vec bi u Duhu promatrao rijec.
S druge strane Viz, ti si na dobrom putu.Pitanje je; je li ta zena bila krstena? Za odgovor na to pitanje, treba vidit sto Crkva kaze o krstenju, tj kako se postize efekt krstenja. Pa kaze;
The Fathers and theologians frequently divide baptism into three kinds: the baptism of water (aquæ or fluminis), the baptism of desire (flaminis), and the baptism of blood (sanguinis). However, only the first is a real sacrament. The latter two are denominated baptism only analogically, inasmuch as they supply the principal effect of baptism, namely, the grace which remits sins. It is the teaching of the Catholic Church that when the baptism of water becomes a physical or moral impossibility, eternal life may be obtained by the baptism of desire or the baptism of blood.
The baptism of desire (baptismus flaminis) is a perfect contrition of heart, and every act of perfect charity or pure love of God which contains, at least implicitly, a desire (votum) of baptism. The Latin word flamen is used because Flamen is a name for the Holy Ghost, Whose special office it is to move the heart to love God and to conceive penitence for sin. The "baptism of the Holy Ghost" is a term employed in the third century by the anonymous author of the book "De Rebaptismate". The efficacy of this baptism of desire to supply the place of the baptism of water, as to its principal effect, is proved from the words of Christ. After He had declared the necessity of baptism (John 3), He promised justifying grace for acts of charity or perfect contrition (John 14): "He that loveth Me, shall be loved of my Father: and I will love him and will manifest myself to him." And again: "If any one love me, he will keep my word, and my Father will love him, and we will come to him, and will make our abode with him." The Catholic Encyclopedia
Login
Registracija
FAQ
Traži
