Katolički odgovori

Članak https://www.vjeraidjela.com/dometi-i-gr ... a-drustva/ je stvarno znanstveno- stručan i detaljan u analizi te dokazuje mnogobrojne propuste. Ovo je zaključak iz njega:
Iz svega iznesenoga postaje jasno da Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva u pojedinim vidovima pokazuje vrijedne domete – osobito u nastojanju da se Sveto Pismo ponovno stavi u središte čitanja, razmatranja i molitve – ali kao cjelina otvara ozbiljna pitanja o metodi, jeziku i uredničkoj odgovornosti. Ta pitanja nisu rubna, nego zadiru u samu vjerodostojnost prijevoda koji se nudi kao standard. Zanemarivanje autorskih prava prevoditeljâ te nejasan kanonskopravni položaj prijevoda ne mogu se smatrati sporednima. Zabrinjava raskid s hrvatskom biblijskom predajom, podnaslovljavanje „standardnim“ i predstavljanje „katoličkim“ prijevodom, odricanje od biblijskoga stila, sustavno potiskivanje aorista i imperfekta, neujednačenost nazivlja, kao i činjenica da su već gotovi tekstovi mijenjani bez jasna i transparentna uredničkoga potpisa.
Time se ne osiromašuje samo jezik, nego se narušava i povjerenje u tijek nastajanja svetopisamskoga teksta, koji u Crkvi nikada nije bio privatni ili proizvoljni pothvat, nego čin služenja Objavi. Sveto Pismo ne traži „razgovorni“ minimum razumljivosti, nego razboritu ravnotežu između jasnoće i dubine, između suvremenosti i kontinuiteta, između živa jezika i njegovana standarda. Prijevod koji se ne naslanja na povijest, koji se odriče organskih jezičnih slojeva i koji zanemaruje odgovornost prema prevoditeljima i čitateljima, ostaje usadak bez korijena. A Sveto Pismo, da bi doista bilo Riječ života, pravilo vjere, izvor molitve i hrana bogobojazna života, ne može biti usadak bez pamćenja, nego mora rasti iz tla koje poznaje, pamti i poštuje vlastitu predaju.
Biblija hrvatski standardni prijevod plod je pojednostavljivanja do granice stilske osiromašenosti i iskliznuća u stvarima vjere i ćudoređa uz zanemarivanje hrvatske biblijske baštine i „osuvremenjen“ po mjeri izvancrkvene ciljne skupine. Sveto Pismo time ne postaje bliže, nego siromašnije; ne jasnije, nego pliće. Prijevod koji želi biti standardni ne može se graditi na prekidu s vlastitim jezičnim i crkvenim pamćenjem, nego na njegovu razboritu razvoju. Standardni prijevod Svetoga Pisma ne oblikuje samo jezični ukus, nego i teološko mišljenje, liturgijsku osjetljivost i način na koji vjernici razumijevaju Objavu. Mjerila za takav prijevod ne mogu se spuštati na razinu opće razumljivosti ili prilagodbe pretpostavljenu čitatelju bez crkvenoga iskustva. Stoga ovaj prijevod može imati ograničenu uporabu kao jedan od mnogih suvremenih pokušaja približavanja biblijskoga teksta, ali ne može preuzeti izvorno zamišljenu ulogu u pastoralnom i katehetskom životu.