Observer je napisao/la:
Pitanje se postavlja u povodu najavljene kanonizacije Ivana Pavla II, tj. u povodu obrazloženja osnove te kanonizacije koja se izvodi iz tzv. čuda. Zaista riječ je o svojevrsnom čudu, ali druge prirode. Naime treba se duboko čuditi da se katolička Crkva u 21. stoljeću u nuđenju Objave ide služiti metodama koje su primjerene srednjem vijeku i onim razdobljima povijesti kada je ljusko znanje bilo na tako niskim razinama a ljudska potreba za spoznajom nadoknađivana svim mogućim čudima.
Prije svega ovdje se radi o kanonizaciji a ne nuđenju Objave. dalje i djelomičan uvid u povijest procesa kanonizacije pokazuje njegovo konstantno oslanjanje na vrhunsku znanost bez obzira na njen stupanj razvoja tj. nekada je vrh znanosti uvažiti izjave svjedoka ( i danas je ta metoda u proučavanju povijesti prisutna), a danas treba tražiti opsežnu medicinsku dokumentaciju.
Observer je napisao/la:
Danas se, zahvaljujući znanosti sve manje čudimo, …
ovdje bi naglasio kako je „ne čuđenje“ posljedica površnosti društva, a ne znanosti kao takve. Znanost je danas svedena na profesiju pa se otuda nekom tko ju uzima kao smokvin list može izgledati kako je bez čudesnih i uzbudljivih momenata koji upućuju na Stvoritelja.
Observer je napisao/la:
…a možda zbog toga nismo više sretni jer spoznajemo ne samo ljudsku veličinu nego i veličinu ljudske slabosti, ali bar od sebe otklanjamo ona čuđenja zbog kojih su u ona doba spaljivali vještice, zbog čuđenja zbog kojega je spaljen Giordano Bruno, a Galileo Galilei se jedva spasio od lomače.
Istine radi Bruno nije držao do egzaktne znanosti niti je za svoje teze tražio matematičke niti eksperimentalne dokaza te je s te strane i krivo zaključivao. Njemu je bilo samo do nekakvog pjesničkog panteističkog kulta pa je zbog toga završio na lomači. Znanstveno gledano kao onda tako i danas on je minoran znanstvenik no, svakako zbog toga nije trebao završiti na lomači, a suzbijanje hereze se moglo izvesti daleko humanije. Galileo također nije imao znanstvenih dokaza za svoje tvrdnje, ali postupak prema njemu je bio daleko humaniji i pošteniji. I danas bi netko tko bez dokaza tvrdi nešto bio proglašen neznanstvenim i neprihvatljivim u znanosti, a ponovi bih kako se budući svetac Ivan Pavao II ispričao zbog zla koje su ljudi u ime Crkve činili.
Observer je napisao/la:
Ali eto opet u 21. stoljeću čuda se opet proglašavaju. Kako i zašto? Tako što je na nekom medicinskom slučaju kretanje zdravlja nekog pacijenta bilo izvan oficijelne prognoze. No eto Katolička Crkva nije izvukla pouku da joj je možda najslabija karika upravo ta da svoje mjesto traži tamo gdje prestaje znanje. Ne dakle graditi sebe na znanjima o onome što naučavaš nego graditi na neznanju one znanosti koja preuzima sve više objašnjenja. Tamo gdje znanost kaže da ne zna, dolazi Crkva i kaže: Ja znam!
Idemo sada na taj slučaj što su dodijelili Ivanu Pavlu. Uzmimo dakle da je liječnički odjel u jednom slučaju izdao otpusno pismo u kome navodi da je stanje pacijenta uredno i da medicinski postupci nisu dalje potrebni. Medicinski se niti ne zahtjeva nužno objašnjenje poboljšanja do kojega je došlo. Tema kao takva nije nova i odavno je teorijski raspravljana. Medicinski zaključci većine takvih slučajeva upućuju ili na moguću pogrešnu dijagnozu ili na eventualni zakašnjeli odgovor na terapiju. Bez pretenzija da je svaki takav slučaj do kraja izučen, ne postoji pretenzija da je svaki slučaj do kraja jasan. Znanost nema sva rješenja ni sve odgovore. No to što znanost dolazi do svoje granice (danas takve, sutra neke šire) idealna je prilika da netko kaže da on ima odgovor. Eto Katoličke Crkve na djelu! Eto prilike!
Kad se iz gornjeg teksta izuzme zlonamjernost onda se vidi kao zapravo uopće ne poznaješ proces kanonizacije. Prije svega ne traži se pri svakom proglašenju potreba čuda već samo onda kad osoba nije podnijela mučeništvo. Drugo, nije na Crkvi da medicinski po svaku cijenu ukazuje na pogrešnu dijagnozu ili zakašnjeli odgovor na terapiju ako je sama medicina utvrdila kako nema objašnjenja. Pošteno je jedino uzeti medicinski zaključak i tumačiti ga pozitivno u smislu čuda. Zlonamjerno se može pretpostavljati i drugačije no takav zaključak ni po čemu nije u prednosti pred pozitivističkim.
Observer je napisao/la:
1. Katolička Crkva ne samo da kaže da je Bog izravno intervenirao, nego Crkva zna i tko je bio zagovornik, tko ima moć posredovanja i onda dakle posredno i moć da donese zdravlje. Ivan Pavao II. Čudite li se kvaliteti tog uvjerenja? Jer ne radi se više o tamo nekom privatnom odnosu, riječ je o kanonizaciji, dužnosti svakoga vjernika da ovo sada uzme za konačnu istinu. A što ako se za koju godinu stvar medicinski vrati na početak, pogorša zdravstveno stanje ili potpuno drugačije protumači. Postoji li u Crkvi institut dekanonizacije?
2. Pita li se neko eto s Foruma, usudi li se pitati, kojim je to metodama i znanjima Crkvena komisija ustanovila da to nadnaravno ozdravljenje treba biti pripisani snagama i pozicijama upravo osobe Ivana Pavla II. Kao što smo informirani, postupak je takav da je ta i ta liječena osoba dala izjave da se ona molila (prevedeno na razumljivi rječnik: komunicirala) s Ivanom Pavlom II. Kao što znamo Ivan Pavao II je umro pred puno godina. Nismo upoznati da je nakon smrti imao mogućnost razgovarati na ljudskoj razini. Ali osoba u teškom stanju bolesti (kao ta pacijentica) vjerojatno može zamisliti sve moguće pa i to da je komunicirala s pokojnim papom. I ona je zaključila, a i Crkvena komisija, da jest upravo taj papa a nitko drugi tu se javio kao zagovornik njenoga ozdravljenja. Vjernicima mora biti jako čudno da ta ista bolesnica nije paralelno s tim svojim obraćanjima Ivanu Pavlu, zazivala i ime Božje, ime Majke Božje i ima mnogih drugih svetaca – ali eto ona zna a i Komisija zna da je baš papa taj koji ima sve zasluge. Kakva sposobnost znanja! Doista za čuditi se.
Što se tiče znanja o tome tko je bio posrednik u dobivanju milosti ozdravljenja u procesu kanonizacije se ocjenjuje i vjerodostojnost svjedoka, ako je on vjerodostojan onda je i vjerodostojna njegova izjava kako se molio za zagovor budućeg svetca. Sve drugo je traženje kruha preko pogače odnosno pristajanje na ateističku poziciju kako čuda uopće nisu moguća. Što se tiče „dekanonizacije“ nema dokaza za njenu potrebu u ovom slučaju iako je bilo i takvih slučajeva u povijesti.
Još bih jednom ponovio kako uvijek netko može biti zloban pa negirati mogućnost čuda uopće no, zato se u poštenoj raspravi kreće normalnog reda u raspravi pa s nevjernikom nema smisla raspravljati o ničem drugom dok se ne raspravi pitanje postojanja ili nepostojanja Boga.
Observer je napisao/la:
3. I što je ovdje ono vrlo poražavajuće baš za lik i djelo pokojnoga pape? Za kojega vjernici bi listom dali riječ da je bio već na zemlji svet čovjek. Svet, dakle onaj koji bi nam mogao u mnogome biti uzor u našim životima. E, ali, ta svetost nije mu dovoljna da ga častimo. Nije dovoljno svet po toj osnovi da se kanonizira. Crkvi treba čudna priča čudne žene. Zaista to je za čuditi se u godini 2013.
Moglo se Ivana Pavla II kanonizirati i na osnovu svjedočenja mase u trenutku njegova pogreba no papa Benedikt XVI se odlučio za redoviti put koji je nešto duži, ali po njegovom mišljenju vjerodostojniji. Ja u tome ne vidim ništa sporno jer će i poslije proglašenja biti čudesnih ozdravljenja. Za pretpostaviti je kako si ti zadovoljniji s slučajem proglašenja svetcem pape Ivana XXIII kod kojeg papa Franjo nije tražio čudo pa bar u tom smislu ne moraš lijepiti čitavoj Crkvi generalne atribute koje nevjernici lijepe u svakom slučaju.