|
»Misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti.« su riječi iz Biblije koje su mi često odzvanjale u zadnje vrijeme. Hodala sam, a nisam znala da je dovoljno da čovjek shvati kolika je vrijednost Njegova kraljevstva i da se isplati sve dati samo da bi se kraljevstvo nebesko zadobilo. Nisam prihvaćala da je raznolikost među ljudima tolika da je nemoguće podvući crtu i reći ovo su sposobnosti jednoga, a ovo drugoga, ovo su darovi jednoga, a ovo drugoga, ovo je napor jednoga, a ovo drugoga, ovo su zasluge jednoga, a ovo drugoga. O kako su Božje misli doista daleko iznad ljudskih misli u tom smislu. Zapravo, Božja strpljivost i njegovo milosrđe, njegova ljubav daleko nadilazi ljudsko ograničeno razumijevanje.
Ne tako davno sam osobno govorila protiv g. Rajka Bundala, nije mi bilo jasno o čemu on to govori, nisam shvaćala njegove riječi i rečenice... sve dok nisam naišla na ovaj dolje tekst. Iako smatram da g. Bundalo izlazi iz okvira katoličansva s liječenjem rodoslovnog stabla/iako mi njegova stajališta o mjesečnici ne drže vodi, smatram da od svakoga valja uzeti ono dobro i da od svakoga valja uzeti ono što Bog daje. Davno mi je prijateljica govorila o njemu, nisam je slušala, jednostavno sam bila slijepa i nisam vidjela kako Bog sve okreće na dobro i nisam vidjela plodove, nisam željela vidjeti koliko se ljudi obratilo zahvaljujući R. Bundalu. Osobno sam našla jedan njegov tekst (nema ga online da mogu link postaviti) koji me utješio i pomaže mi da svakog dana iznova i iznova molim za jednu osobu za koju želim da dođe Bogu u krilo. Tekst kopiram dolje niže.
Moje je iskustvo da zvati ljude izvana na obraćenje, uvjeravati ih u našu vjeru, pa čak i svjedočiti im o čudesima Božjim, ne bismo li ih privoljelili na obraćenje, ne donosi nikakvoga dobroga ploda. Češće ćemo tako doživjeti da nas izrugaju i prezru, a svetinje da nam pogaze i dušu rastrgaju. Razumjet će nas i odobriti nam samo posvećene duše, koje već vjeruju i zajedno će s nama trpjeti bol našega neuspjeha.
Ljudi ne znaju što čine, zato ih u svome razočaranju ne smijemo osuditi. Postupaju tako nagonski, po prisili zloduha koje smo, slavljenjem Boga, u njima razjarili. Pred imenom su se Božjim ta zla očitovala, ali ne možemo ih iz njih izagnati ničim ljudskim; ni riječju, ni svjedočanstvom, ni ljubavlju, ni prijetnjom, ni lukavošću. Jedino Bog te duše može osloboditi. Zato smo, svi koji imamo Duha Božjega, dužni moliti za obraćenje grješnika, ponajprije onih koje susrećemo. I dužni smo prinositi pokoru za njihova zla da zadovoljimo Bogu zbog uvrjeda što Mu ih nanosi ljudski rod. Dokle god su ti ljudi u vlasti zloga duha, ludo im je i nastrano sve što po vjeri kažemo, jer je duhu propasti ludost sve što Čovjeku od Boga dolazi. Ne da im zloduh čuti istinu, ni vidjeti djelo Božje, ni poželjeti svoje spasenje.
Ne zaboravimo da je bezbožnost ropstvo Zlome, a ne nikakvo čovjekovo slobodno mišljenje. Nije mu ni stav, ni djelo poniklo iz slobode, nego iz ropstva. Ta, zar mišljenje ne dolazi od nadahnuća i zar stav nije krutost naduta mišljenja? I djelovanje, isto tako, zar ne prima snagu iz nadahnuća? Nadahnuće je uvijek plod nekoga duha u srcu, a ne bezduho samouvjerenje. Svako nadahnuće dolazi iz dubine, izvan svijesti. Začinje se tamo gdje je duh čovječji i duhovni svijet okolo njega. Osloboditi čovjeka od Zloga može samo Krist Otkupitelj. Vjeru u Krista može dati samo Bog Otac. Nadahnuće pravednosti i svetost ljudima može dati samo Duh Sveti. A mi smo tek suradnici Božji.
Surađujemo molitvom za obraćenje grješnika. Surađujemo pokorom za njihove grijehe. Surađujemo svjedočenjem Božje istine. Surađujemo uzornim životom pred svima koje Bog poziva. Surađujemo blagoslivljanjem duša u Božje ime. Surađujemo zapovijedanjem nečistim duhovima u Božje ime. Surađujemo na sve načine na koje nas jedinstvena Ljubav prema Bogu i čovjeku nadahnjuje. A najviše od svega suradujemo vjerom, jer se Bog vjeri daje i jer vjeri ništa ne uskraćuje. Njegova darežljivost je u neograničenoj umoljivosti. No, za sve treba sazreti čas, jer Bog daje sve u svoje vrijeme, u vrijeme kada je mudrost njegova u svim smjerovima zadovoljena.
Zato ne očajavajmo ni pred najtvrđim grješnikom, nego surađujmo s Bogom i oko njegova spasenja. Ne činimo ništa samovoljno, nego ono na što nas Duh Sveti nadahnjuje. A njegovi plodovi su – u ljudima: "ljubav, radost, mir"; u samome sebi: "strpljivost, blagost, dobrota", a u Bogu: "vjernost, krotkost, uzdržljivost." [Gal 5,22] Koji bez poticaja Duha samozvano nasrću na ljude da ih obrate, ne čine po volji Božjoj; napasnici su i zavodnici poput onih koji su se odijelili od Crkve. Ljudi, zaista, ne znaju što čine. Misle da su im misli vlastite tvorevine. Gorde se njima, a da ne opažaju kako je gordost zapravo Sotonina oholost što ih čini naopakim u odnosu na sve Božje. Grješnici su jadni ljudi. Siromaštvo njihove pameti i srca je ogromno, jer su i srcem i pameću uronjeni u duhovni mrak. Njima treba spasenje, a istinsko spasenje je proslava milosrđa Božjega. Zato, ne zovimo ih kao ljudi, kao zavodnici, za sobom u Crkvu, nego molimo dobroga Gospoda da im se smiluje, da ih njegov glas iznutra pozove, da im otvori oči i uši srca te vide naše spasenje i čuju naše svjedočanstvo vjere, da prime dar spasonosnog evanđelja. Zato, ako smo sami, tek nakon molitve, a još bolje istovremeno dok drugi za naše propovijedanje mole, svjedočimo Božju slavu. Tako će grješnik, svevišnjim darom po služenju Crkve, ugledati Božje svjetlo u samome sebi, iz sebe čuti svetu riječ i razumjeti je. Obradovat će se Spasitelju Isusu i pridružiti nam se kao ljubljeni brat; možda nas i preteći u malenosti i ljubavi, zahvalan za svoje veliko oslobođenje. To je put naviještanja Crkve. Ona je spojila evangelizaciju naroda i kontemplaciju zatvorenih redova u jedinstveno djelo. Zato je Isus slao po dvojicu ili trojicu na put među ljude; ne da obojica u isti čas govore, nego, dok jedan govori, drugi da moli. Unutarnja i vanjska riječ su činile cjelovitost navještaja. Riječ koju je Bog čovjeku slao, već je od čovjeka molitelja bila dostojno primljena i sila se Božja mogla očitovati. Slao ih je u slobodi siromaštva, da bi bili bogati samo njegovom ljubavlju, da bi svim srcem mogli služiti njegovom spasenju. Kada čovjek poziva ljude, zove ih izvana. Svakoj mu riječi nedostaje dubina. No, kada im u Bogu prilazi, Bog ih zahvaća iznutra i izvana; unutarnje oslobođenje potvrđuje izvanjskom nepobitnom riječju kojoj se jedino mogu pokloniti. Bog određuje mjeru propovijedanja. Bira moćnu i prikladnu riječ pa govori što nije mislio i onoliko dugo koliko se nije ni nadao. Tada je tek učinak potpun. Kada Bog nekoga zagrli, tko li ga može iz njegova zagrljaja iščupati, a duši, koja je doživjela od svoga Spasitelja cjelov u sve svoje rane, kakvo još svjedočanstvo treba? Tada i navjestitelj i svjedok moraju zašutjeti i predati riječ onome koji se u Duhu tek rodio te, zajedno s njime, slaviti Boga. Tada jedna jedina sveta riječ zamjenjuje sav govor. U njoj je sve: Aleluja!
|