Znanstvenici kažu da pucačke videoigre većinom stimuliraju samo područja mozga koja kontroliraju vid i kretanje, dok drugi dijelovi mozga (odgovorni za ponašanje, emocije i učenje) mogu postati manje razvijeni. Na
slikama iz jednog takvog istraživanja se vide promjene frontalnih režnjeva mozga kod gamera u usporedbi sa drugima.
Pod pojmom igranje igrica ne mislim na neurofeedback i upravljanje moždanim valovima, simulaciju u autoškoli, kompjuterski šah i slične aplikacije. Nije to ono što "gameri" igraju, kao ni igra rješavanja tablice množenja koju dajem djeci jer je odlična za učenje, ne radi se o tome.
Igranje video igara motivirano je na prvome mjestu željom za zabavom, u kojoj je specifična uvijek uronjenost u virtualni svijet ili virtualnu stvarnost. Neki autori smatraju da je jedan od osnovnih ciljeva kreatora današnjih videoigara postići što veću ovisnost igrača u svrhu stvaranja profita, bez obzira na moguće posljedice.
WHO je nedavno (2018.g) morala službeno uključiti "gaming disorder" tj. poremećaj igranja video igrica u dijagnostički priručnik. Označava ga između ostalog preokupiranost igranjem video igara koje postaju dominantna aktivnost u svakodnevnici. Igranje igrica zauzima veći prioritet nego ostale aktivnosti u životu, pa se javlja gubitak interesa za odnose, hobije i druge oblike zabave u stvarnom životu. Kod većine djece "gamera" se može više ili manje upravo to uočiti, nije samo u pitanju škola nego slabljenje interesa za sve drugo u životu. Čak i sport, nogomet kojeg djeca inače vole, sjećam se kada je Ivica Olić koji je poznat po svojoj motiviranosti i trčanju, upitan za svoje sinove rekao, "Treniraju obojica, ali teško da će se tu nešto značajnije dogoditi. PlayStation generacija..."
Moj savjet svima bi bio izbjegavati igrice i živiti život. Družiti se, baviti glazbom, sportom, ima raznih hobija koji su korisni za fizičko i psihičko zdravlje. Mozak je dok se igra zauzet nečim virtualnim, ali možemo puno više napredovati i stvarati kroz neku znanost, baviti se nečim, nešto proučavati i biti korisniji i na kraju, ispunjeniji. Igranjem nivo dopamina privremeno poraste, osjećamo se dobro, a onda u realnom svijetu nema ništa od toga, pa nismo zaista radosni i ispunjeni. Bez igrica u početku može biti dosadno ali onda se otvore zanimanja za mnoge nove stvari u životu, treba se samo pokrenuti.
Prilažem i jedno svjedočenstvo ovisnika o igricama:
http://www.zmvb.org/uploads/doc/svjedoc ... e-igre.pdf