Katolički odgovori

Već sam pisala o sličnim stvarima koje me zbunjuju.
Možda čak i o ovom, no opet naljeteh na istu knjigu, "Dah koji život znači", neurokirurga koji je umro mlad od raka.
Evo, između ostalog. Primjer djeteta od 8 g sa tumorom toliko blizu hipotalamusu, da gotovo neoperabilan. No, kirurg je uspio svojom stručnošću kroz nos doprijeti do tumora, izvaditi ga i već drugi dan je dijete bilo u redu, bio u bolnici 3-4 dana, zasmijavao i zabavljao svo osoblje, veseo dječačić. Za 4 g, sa 12, dolazi ponovo u bolnicu. Iako možda puno manje od milimetra, nevidljivo, hipotalamus je bio taknut i oštetio se. Sad je to ogromno dijete sa velikom kilažom, koje napada majku, koja je puna modrica i ima ispade stalno. Nisu mogli nikako nositi se s njim i završio je u ustanovi. E sad, to mi baš dovodi vjeru u pitanje. Neće valjda taj dječak završiti u paklu jer mu je tako pronijenjena osobnost, da je tukao mamu? I gdje je sad njegova duša? Znam da su teška ovakva pitanja, no ne mogu ne misliti o tome...

Promijenjena osobnost će mu biti olakotna okolnost i biti će suđen samo po onome što je svojom voljom učinio a to zna samo Bog

Tako je, nitko ne treba očajavati da će takav dječak (ili takvi ljudi) biti na kraju još i kažnjen od Boga, ali dodajem samo da je svatko od takve djece potreban također naših molitava i naše ljubavi. Ovo zadnje pogotovo.

Velika većina djece s teškoćama su vrlo blage ćudi, dobrodušna i nikome ne čine zla, a ovakvi "ispadi" s obzirom na okolnosti ne ubrajaju se u grijeh, mada su sami po sebi zli (i treba majku zaštititi). Znam da je teško, ali ne treba očajavati glede spasenja, u takvim slučajevima jedino pomažu molitva i ljubav.