Meni se čini ovo kao najvažnije! i najljekovitije!:
S jedne strane, svatko tko je izopćen raskinuo je veze zajedništva koje bi svakog vjernika trebale vezati za zajednicu vjernika. Ekskomunikacija blokira pravo osobe na primanje sakramenata i zabranjuje joj obnašanje vodećih uloga u Crkvi. Unatoč bravurama s kojima pojedini izopćenici izražavaju prezir prema kazni, nema ništa ugodno u ovakvim posljedicama i izopćenici to znaju. Povijest to također poznaje.
U isto vrijeme, međutim, Katolička crkva jasno daje do znanja da se ekskomunikacija nameće s izričitim ciljem motiviranja osobe da prestane s ponašanjem koje je uopće rezultiralo ekskomunikacijom.
Drugim riječima, Crkva jednako mrzi nametanje izopćenja koliko i žarko želi to ukinuti. Doista, nakon što se ekskomunicirana osoba predomisli (kanonski poznato kao “odricanje od zajedništva”), on ili ona ima pravo na brzo pomirenje s Crkvom i brzo ponovno primanje u njezin sakramentalni život.
Da prvo pitanje je neka vrsta trik pitanja. Odgovor na to je li izopćenje najteža kazna koju Crkva ima ili je to odgovor koji ima za cilj potaknuti osobno pokajanje jest da je izopćenje oboje.
No i rasprava o drugom pitanju je zanimljiva pogotovo ono "neki ljudi ukazuju na nedostatak ekskomunikacija za, recimo, protu-papinske kritike i da Crkva takve prijestupe ne shvaća ozbiljno. Nekako mi se čini da bi takvu ekskomunikaciju moderan svijet prihvatio puno lakše.
Login
Registracija
FAQ
Traži
