Katolički odgovori

NAJGORE JE BIT SIT MEĐU GLADNIMA - iskustvo saleziijanca don Danka Litrića, misionara u afričkoj državi Ruandi

Istinu vam velim: teško je i najteže meni kao misionaru;
biti sit među gladnima!
Kad mi govorimo našim kandidatima o siromaštvu, vrlo je
teško govoriti - gdje je to naše siromaštvo.
Ta mi imamo sve. Kad govorimo ljudima oko nas,
ljudima u crkvi o našem redovničkom zavjetu siromaštva -
nitko to ne može razumjeti. posebno kad gledaju svoje
redovnike i redovnice. Ta čega su se oni to odrekli kad su
pošli u samostan? - pitaju se oni. I odgovaraju parafrazirajući:
Oni su se odrekli siromaštva! Sad imaju kuću - lijepu kuću!
Sad se lijepo oblače. Sad jedu i piju kao bijelci. Voze se u autu...
Oni su rekli siromaštvu "zbogom"! Odsada - zavjetovan -
nisam i neću biti više nikad siromašan..

Za vrijeme ručka kod nas, ako i u drugim misijama -
zatvaraju se vrata. Često je, čuvar ispred njih. Nitko ne može ući.
Nema primanja ni za koga. Sad misionari svećenici - redovnici jedu.
Jedu da se nasite - do mile volje!

Sjećam se zgode kad sam bio mladi misionar. Uz pun stol -
bio sam gladan! Nisam imao nikakva apetita. Ne zbog kuhara crnca,
ne zbog prljave kuhinje. Ne zbog nečistih ruku..Nisam mogao jesti,
znajući da naš kuhar, naš radnik u vrtu - sjedi gladan negdje vani i
čeka da mi završimo s jelom..,da opere naše suđe, da nastavi raditi
u vrtu...To više nije tako - sad naš kuhar može jesti iz svog tanjura,
našu hranu koju je skuhao..Sad naš svaki radnik dobije tanjur hrane
u podne..

Ali ljudi - braćo u Europi! - čujte me! Blago vama, što ste daleko
i ne vidite toliko djece ispred naših vrata. Oni bi htjeli ući u naše
dvorište u podne. Na silu bi htjeli ući i dobiti jedan tanjur graha
ili riže ili pure! Oni su gladni! Oh, teško meni! Ja sam bijelac.
Ja sam svećenik. Ja imam kuću, imam namještaj u kući, imam
kuhinju i kuhara. Mi - zavjetovani svećenici i redovnici - mi imamo
sve što želimo. Odjeću, jelo, piće....A oni?..
Oprostite mi! Suze mi teku niz lice, jecam..

O Bože kako je teško biti sit među gladnom, nevinom djecom.
Dogodi se koji puta da zakasnim na ručak. Ovdje je samo o
ručku riječ - jer ujutro i naveče ne vidimo one oko nas. Vraćam se u
autu kući uz našu ogradu. I vidim djecu kako preskaču naš zid, našu
ogradu - koja je visoka i bodljikavom žicom obložena. Oni ne mogu
ući na vrata. Radi reda - zabranjeno je puštati djecu u naš Dom!
Zažmirim na oba oka, premda sam u autu. Neka ih. Samo je opasno
jer je visoko. Ali penju se jedan preko drugoga, bratski si pomažu...
Sretnici su koji uspiju prijeći ogradu. Kad su unutra već će se nekako
dočepati tanjura ili ostataka u kotlu....

Jadna djeca! Nemaju kuće. Ako imaju kućicu, nemaju ništa u njoj za jelo.

Oni su gladni! A ja ne znam kako ih sve pustiti u naš dom!? Gdje naći za toliku djecu potrebnu hranu? kako pripremit iza svu gladnu djecu jedan tanjur hrane? Oni trebaju jesti. Oni imaju pravo jesti.
Mi smo dužni dati im jesti! Kako? Najteže, najgore,
najstrašnije za misionara - morati jesti i biti sit - među gladnom djecom!

Nisam dijete, niti sam žensko. Star sam čovjek. Ja plačem...
Plakao sam više puta ovdje u Africi..I sada plačem. Rugajte se koliko
vas je volja. Smijte se! Mene nije stid!

Zašto plačem?
Ja plačem - što mnogi oko mene plaču. A zašto ljudi oko mene plaču?
Jer su gladni - a strašno je biti gladan. Plaču roditelji jer nemaju što
dati svojoj djeci za jelo. Plaču djeca jer nemaju što jesti!
Davno prije skoro dvadeset i pet godina kad sam kao mladi
misionar stigao u Ruandu, gledajući oko sebe tu bosu,
mršavu djecu - pitao sam se: hoće li ikad i oni biti obuveni, obučeni, siti?

Kao djeca kod nas u Europi!
I sada - živeći na periferiji glavnoga grada Kigalija - pitam se isto.
Istina, sad ima fino odjevene djece. Čak i previše ugojene.
To su djeca malobrojnih bogataša..Ali ostaje mnoštvo ratne siročadi oko nas.
Djeca bez oba roditelja. Djeca udovica. Djeca zatvorenika.
Djeca bezemljaša i beskućnika..Onih koji kucaju na naša vrata,
preskaču naš zid da se dočepaju komadića pure ili kojeg zrna graha...

Neka bude hvaljen i slavljen Bog od kojega dolazi svako dobro!
Njemu hvala i čast.
Ovaj krik misionara iz Ruande dopro je i do srca ljudi iz Hrvatske.
U svakom broju Radosne vijesti i Maka čitam imena poznatih i
nepoznatih dobrotvora: djece, odraslih, župa, redovničkih zajednica.
Još više stižu mi dopisi ohrabrenja, podrške i pomoći od prijatelja..
Srce mi se raduje zbog ove gladne djece oko mene.
Suze boli pretvaraju se u suze radosnice.

Zahvaljujući vašoj dobroti, u našem Domu sada svaki dan nađe oko
tisuću i dvjesto siromašne djece i đaka - jedan skromni obrok riže,
graha i pure..To je velika stvar. To me ispunja radošću. Ali ima još puno onih iza zida i to me boli...
Sad mislim i planiram. Uz pomoć dobrih ljudi moći ćemo sagraditi jedan
pravi gostinjac za siromašnu i gladnu djecu. Nabavit ćemo velike lonce - puno njih!
Jer ima puno gladne djece. Kuhat ćemo svaki dan puno pure i graha!
Drugi puta graha i riže..Sva gladna djeca moći će slobodno doći u podne - barem u podne! Nitko im neće braniti ući. Neće morati preskakati zid.
Moći će mirno sjesti na klupicu, ili na zemlju - nije važno gdje - i jest do sita! Uživat će. I ja ću uživati s njima.
Ta mala crna stvorenja - djeca su našeg istog Nebeskog Oca! Pjevat ćemo.

Plesat ćemo. Molit ćemo. Slavit ćemo Boga!
O ljudi moji to je prava milina. Veselimo se svi!
Mi ovdje - misionari - sa sitnom djecom.
Vi, naši prijatelji, u Hrvatskoj - koji prihvatiste i jedno dijete kao
svoje dijete, jedno siroče kao svoga brata i sestru...Huraaaa!

članak iz katoličkog lista Radosna vijest