|
Sv. Toma More o napastima:
"No on se također boji gdje se ne bi trebao. On se naime strašno boji da je izvan Božje milosti jer mu tako strašne misli padaju na pamet, a on ih neće. Mora shvatiti da dok mu padaju na pamet protiv njegove volje, nije odgovoran za njih. On je konačno žalostan zbog njih, premda bi mogao biti veseo. Doklegod s neugodnošću dočekuje takve misli pa se bori protiv njih i opire im se, ima dobar dokaz da je u Božjoj milosti i da je Bog uza nj i pomaže mu. Neka bude siguran da mu Bog neće prestati pomagati dok samo prvi ne zataji i otpadne od njega. Osim toga ovaj sukob s napastima bit će, ako ne želi pasti gdje ne treba, prigoda za zaslugu, i to veoma veliku zaslugu u nebu. Muka opet koju trpi, kako dobro pokazuje Gerson, tim će mu više vrijediti umjesto čistilišta."
"Neka pomisli da je velik dio njegovih napasti samo strah, i to strah od vlastite fantazije. Ako se boji bit će nagnan da učini stvari, koje može biti siguran, ako ih sam ne izabere iz vlastite ludosti, ni svi đavoli pakla ne bi ga mogli prisiliti da ih učini, ali njegova vlastita fantazija može ga prisiliti na njih. Slično kao kad čovjek ide preko visoka mosta, vlastita ga mašta tjera u sve veći strah da zaista padne dolje, a bio bi inače sasvim sposoban prijeći preko mosta bez ikakve opasnosti. Uzmimo kad bi tom čovjeku na mostu ljudi vikali: Past ćesš, past ćeš!- on će pasti zbog mašte koja ga je obvladala. A ako bi ljudi pogledali vedro na most i rekli: Nema uopće opasnosti, on bi odlično prešao preko i ne bi se ustručavao potrčati makar mu se samo jedna noga doticala tla. Isto se zbiva u toj napasti. Vrag nastoji da se čovjek boji svoje vlastite ludo praznovjerne mašte pa mu viče na uho srca: Ti već padaš, ti već padaš! Tako uplaši ludo praznovjernog čovjeka pa će zaista pasti na svakom koraku. Vrag ga tako optereti stalnim strahom (ako mu pruži uho svoga srca) da mu konačno odvrati pamet od svake pomisli na Boga i nagna ga zaista na smrtna zlodjela. Stoga kao što protiv tjelesne požude pobjeda ne stoji samo u borbi nego kadšto i u bijegu,- zaista je dio pametne borbe ratnika da izmaknu jurišima neprijatelja- tako mora i čovjek u napasti straha također ne samo opirati se neprestano razglabajući razloge protiv duševnih nevolja, nego ih treba kadšto naprosto svesti baš na nulu i odbaciti ih kad nadođu. Ne valja ih toliko gledati, kao da im jamčimo da ćemo misliti na njih."
"Bog ima mnogo više samilosti prema ljudskim nesavršenostima ako ih čovjek upozna i ne voli ih i malo pomalo radi oko toga da ih popravi, nego da bi čovjeka odbacio i prepustio đavlu, ako samo čovjek snosi i podnosi svoje slaboće uz opću volju i nakanu da se Bogu svuda svidi i više drži do Boga nego do ičega drugog na svijetu."
Prije sam mislio o sv. T. Moreu samo kao o političaru i mučeniku, nisam znao da je i takav duhovni pisac s tako zanimljivim zapažanjima o duhovnom životu. Jučer ga je spomenuo Sveti Otac. Ovo sam prepisao iz knjige koju je napisao naš isusovac, p. Josip Weissgerber: "Sir Thomas More. Engleski 'Sokrat' (1478.-1535.)", Biblioteka "Juraj Habdelić", Zagreb, 1974.
|