Katolički odgovori

Bog je vidio da je dobra priroda koju je stvorio, a veoma dobrar je čovjek - prije grijeha. A blagoslivljanje topova je čista perverzija ma tko je radio.

No ako bi netko ukinuo blagoslivljanje i blagoslovine išao bi protiv tradicije te bi ga se moglo optužiti za modernizam, zar ne?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Možeš li opisati što je to karizmatski tip duhovnosti i po čemu se razlikuje od ostalih tipova?

Pitanje nije nužno za Barnabu, može odgovoriti bilo tko...

Hvala na ovom

Ja bih samo u najkraće rekao da je Karizmatska duhovnost ona koja njeguje oslanjanje na darove Duha Svetoga. Možda se danas malo više ističu npr. dar ozdravljanja, dar čudesa, dar proroštva itd.

Svakako bih preporučio i tekst s linka http://www.don-ivica.net/index.php?opti ... &Itemid=58 koji počinje s
Karizmatska obnova nailazi na još mnogo nerazumijevanja i predrasuda. Njezin temeljni pravac i nepokvareni cilj se mogu iščitati iz Isusovog primjera. Isus je bio prava i potpuna karizmatska osobnost, bio je ispunjen «snagom Duha Svetoga» (Lk 4,14) što je veoma vidljivo u sceni krštenja i ovo «biti ispunjen Duhom Svetim» dobiva živi oblik (Lk 3,22) «objavljeno je njegovo, Božje sinovstvo» (epifania). Ovaj najveći dar nebeskog Oca (Lk 11,13) odlučujuće ga je prožimao. Duh Sveti je bio istodobno i najdublja nutarnja orijentacija. Sveopći i temeljni dar (karizma 1. Kor 12, 4-11) Duha Svetoga donosi, po učenju apostola Pavla, puninu različitih darova milosti. Proročki dar govorenja istine (usp 1 Kor 3,6-16), govor spoznaje vjere i darovi čudesa, proroštva i njihovog tumačenja (karizme koje spadaju u navještaj). Ove duhovne sposobnosti mogu se uočiti u životu i djelu Isusa Krista - sve do molitve u nerazumljivom jeziku kod izlječenja gluhonijemog: »Potom pogleda (Isus) prema nebu uzdahne i reče gluhonijemom:»Effata» (Mk. 7,34). Isus je potpuno i do kraja živio pod vodstvom Duha Svetoga...

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Jesam li nešto o tome govorila? Ipak, mislim da je poganski, odnosno magijski pristup takvim stvarima puno rašireniji nego težnje za ukidanjem blagoslova. Zalažem se da se sa svetinjama sveto postupa.

Sara napisa:


Tako je. - sam čovjek je svetinja pa ne treba stalno nekoga kinjiti da nešto krivo radi - magijski pristup, itd. Sa sobom se treba kinjiti, sebe okrivljavati ne bi li se prispjelo do kajanja i malenosti.

Molim? Uopće nisam shvatila što želiš reći i kakve to veze ima na moj osvrt na blagoslivljanje odjeće bolesnika koja, onda, navodno ozdravlja bolesnika - barem sam ja to tako shvatila.

Hvala puno na odgovoru!!

Samo bih dodala kako nema PRAVE katoličke duhovnosti i pobožnosti bez oslanjanja na darove Duha Svetoga. Duh Sveti treba imati mjesto u životu SVAKOG kršćanina. On, kao treća božanska osoba, esencijalni je subjekt nauka Crkve koji se očituje i u Učiteljstvu i u karizmama.

U pravu si, i tu je ta bitna razlika između karizmatskog pokreta i OSTALIH oblika duhovnosti!

Navest ću jedan krajnji primjer, sudionici seminara o. Jamesa Manjackala, salezijanca, imaju u pravilu malko drugačiji stav prema "ozdravljenjima, čudesima i proroštvima" od primjerice jednog crkvenog naučitelja kao što je sv. Franjo Saleški čija je poznata izreka: "Nihil petere - nihil recusare: Ništa tražiti, nit' išta odbiti. Da li je srce zadovoljno ili ne, to je nuzgredno".

Iako karizmatski pokret njeguje izrazito tradicionalističku pobožnost, rekla bih da nije dovoljno imun na neke "moderne" opasnosti i sljedeće devijacije na koje učiteljstvo upozorava:

Deviations in Popular Piety

64. While the Magisterium highlights the undeniable qualities of popular piety, it does not hesitate to point out dangers which can affect it: lack of a sufficient number of Christian elements such as the salvific significance of the Resurrection of Christ, an awareness of belonging to the Church, the person and action of the Holy Spirit; a disproportionate interest between the Saints and the absolute sovereignty of Jesus Christ and his mysteries; lack of direct contact with Sacred Scripture; isolation from the Church's sacramental life; a dichotomy between worship and the duties of Christian life; a utilitarian view of some forms of popular piety; the use of "signs, gestures and formulae, which sometimes become excessively important or even theatrical"(71); and in certain instances, the risk of "promoting sects, or even superstition, magic, fatalism or oppression"(72).
http://www.vatican.va/roman_curia/congr ... io_en.html

Nije rijetkost u novije vrijeme (u stranim zemljama pogotovo) da se taj tip duhovnosti postavlja IZNAD ili čak u suprotnost prema crkvenim institucijama.

Smatram da je pozitivan plod karizmatske obnove i obnova vjere u Sotonu. - da dobro čitate - vjera u Sotonu. Naravno, ne vjera kao vjera u Boga = vjera bogoslovnih kreposti, već vjera u opstojnost Sotone, i nužni oprez (koji zna prijeći i u strah i u nijekanje), te vjera koja se (i zbog toga) čuva grijeha.

Sjetimo se da je osnovna svećenička služba na trostrukoj liniji: naviještanje - ozdravljanje - oslobađanje. Znatan broj svećenika nije nikada nikoga niti ozdravio, niti oslobodio. Ne znam zašto - ali čini se da nema prevelikih očekivanja da netko ozdravi kod slavlja Bolesničkog pomazanja; demonologije na kbfu nema, kao ni nekih organiziranih praktikuma za osobe s tlačenjima.

Zbog toga je lijep doprinos karizmatske obnove revitalizacija službe ozdravljanja, te službe oslobađanja. Sjetimo se da je u ranoj Crkvi egzorcist bio jedan od nižih redova (u liniji s vratarom i sl. ). Manje poznati karizmatik, suradnik fra Zvjezdana, fra Remigije Mlinarić za službu oslobađanja i danas opušteno, poluzafrkantski kaže "bumo počistili to vragovlje" kada netko dođe po pomoć.

Meni je to simpatično, jer se strahovanjem od Sotone njemu uvećava lažna moć. A sa trijeznim pristupom oslobađanje je efikasnije. Do ove točke sam napisao samo načelno o ovim stvarima. Ima više negativnih pojava - prva je vjerovatno neznanje te hiperoklijevanje, statičnost. Govor o grijehu i Sotoni je posvuda zabačen. Za osloboditelja se traže megahipersuper 'kvalifikacije' - čovjek iskustva, svetosti, razbora, čovjek kreposti, (i još 30 stvari) itd. što je sve naravno važno i potrebno, ali se ipak često završi u nekoj vrsti birokratizma i rubricizma. - na kraju postupak da netko postane službeni egzorcista bude tako proceduralan da je sličan proceduri usvajanja djeteta. A što je još više otežavajuće - potrebne 'kvalifikacije' izgleda da najviše mora postići samoukošću. Tako imamo samo jednog "službenog" egzorcistu, i to anonimnog. Vjerujem ministeriju da je za ovaj trenutak za naše prilike to potrebno (anonimnost). Ali sami smo se kao Crkva doveli u tu situaciju. - da je i dalje to više spektakl nego redovitost. A time Sotona slobodnije djeluje.

Razborito je i što se po velikim skupovima više ne može (organizirano) vidjeti tlačene osobe, mada je to Zvjezdan ranije pod normalno upriličavao. - ne za atrakciju, već da osobe koje imaju tlačenja budu i dalje u tretmanu oslobađanja kroz zajedništvo Crkve ("...i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama"). No kao nuspojava dobro je bilo i za tisuće pohađenika seminara da na svoje oči (prvi put, nerijetko i zadnji..) vide demonske manifestacije na tim ljudima, jer tako su se ljudima često više otvorile oči za opasnost od grijeha i nazočnost Sotone, dakle i sveti strah i sveti oprez. Što je u konačnici bilo dobro i za cjelovitiju vjeru tih ljudi.

Zbog pale ljudske naravi i njenih nagnuća i ovdje ima raznih pretjerivanja, zloporaba, "show"-a, svega, i dalje će i biti. Ipak, nije dobro zauzimati izrazite kontra pozicije, već samo onu poziciju koju drži Crkva.

Najbolje je kad osoba ima oboje, i potrebnu hrabrost-angažiranost i potreban razbor. Onda se na to lako sortiraju iskustva što u konačnici bude samo boljitak za tlačene. Od stranih primjera odličan je primjer p Rufus Pereira, a od domaćih mons. Milivoj Bolobanić. Vrlo mi je bilo drago vidjeti kada su potonjem ukazali povjerenje kao privremenog upravitelja zadarske biskupije nakon odlaska mons. Prenđe. Mislim da se to daje upravo potvrđeno razboritim i časnim osobama. Mislim da bi imenovanje za neku vrstu koordinatora karizimatske obnove u Hr mons. Bolobanića dalo novi i zdravi temelj da se ona izvuče iz raznih slabosti u koje se je sama i u koje su je drugi gurnuli, a u sklopu nje i sama služba ozdravljanja / oslobađanja.

Molim, prije nego netko rascjepka na komentar nešto iz ovog upisa, da to ne ide na osobnu razinu. Stvar je ozbiljna.

Rio napisa

najprije nije to linija svećeničke službe: KKC broj 1585 : Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu, svećeniku, proroku i pastiru. (nešto sasvim drugo od ovoga što ti navodiš, a idući broj 1586 tumači što to znači. Ni spomena onoga što ti navodiš. XXX
Kao prvi je ovaj:
XXX ja sam u svojoj svećeničkoj službi brojne oslobodio strahovotih tereta grijeha (jedna ispovijed je trajala 3 i pol sata). A nema svećenika koji ovo (da je oslobodio) neće potvrditi.
Sljedeća XXX
Znatan broj svećenika nije nikada nikoga niti ozdravio,
Sasvim sigurno brojne sam ozdravio, nekim pomogao da se izvuku iz ralja droge (na žalost brojne nisam uspio, jer nije samo tu moj dio nego još više njegov. Pa i kod zdravlja i te kako duhovno ozdravljenje ima veze sa fizičkim. Takve stvari se rade u tišini (Isus je branio ozdravljenima da o tome pričaju)
Na Braču je živo svećenik Durlindano za kojega se priča da je činio čudesna ozdravljenja (njemu se i danas vijernici utječu) njegov grob je ispod gornje stepenice pred ulazom u župnu crkvu u Supetru. Uvjeren sam da su brojni svećenici izliječili veoma mnoge (samo to rade u tišini radeći kao „beskorisne sluge“ svjesni svoje nedostojnosti a prepuštajući plodove svojih molitava i rada Bogu koji dijeli po svojoj providnosti. Za razna ozdravljenja na seminarima i tome slično imam drukčija svjedočanstva ljudi koji su tako nešto doživjeli ..(negativno sto posto – nije tema) .

Još jedna XXX

ja mogu nabrojiti na desetke ljudi kojima je bolesničko pomazanje pomoglo. Nekim osobama sam dao više puta a neki su čak i ozdravili,ogromnom broju bolesnika je bolesničko pomazanje pomoglo, dalo snage u nošenju teškog križa (kod nekih bolesnika sam u njihovoj sobi uz bolesnički krevet slavio i svetu misu (preko jedne su mladi iz župe pjevali!) I ta tvrdnja XXX nema nikakve veze sa stvarnošću. XXX (neki čak i prerevno shvaćaju – pa ne daju mira bolesnicima dok ne prime bolesničko pomazanje) Ima i praznovjerja .. neki misle da će ih bolesničko pomazanje uvesti u nebo (!) što je krivo. Velika većina misli da onda slijedi smrt – što je posljedica krivog naziva Posljednje pomazanje! I na kraju kad sam odlazio iz prve župe jedna starica je plakala: „A tko će mi sada davat sveto ulje…?“ (dao sam joj 8 puta i uvijek je ozdravila - sljedeći svećenik joj je udijelio pomazanje i ona je umrla – ma bila bi umrla da sam joj ga i ja podijelio!)

Sljedeće XXX totalno nepoznavanje Crkvene nauke

Nema posebne nauke o demonima. Crkva govori o đavlima kao palim anđelima. I o vragovima i demonima se govori kad se govori o anđelima. Ne mogu vjerovati da se na našim teološkim fakultetima ne predaje o anđelima..

I ja sam primio niži red egzorcistata, kojeg mi je udijelio pokojni đakovački Biskup Stjepan Bäuerlein ali tu službu smijemo vršiti u posebnim uvjetima i posebnim odobrenjima. Opći egzorcizam molim.
I nema tu vježbanja ni praktikuma jer za svaki slučaj treba uz opće uvjete (biti bez grijeha, post, molitva i samodisciplina ) treba za svaki slučaj i posebno.

XXX

XXX - iz teksta su izbačene osobne konotacije radi spriječavanja svođenja rasprave na osobnu razinu.

Rio, samo u ovoj temi javio si se sa 27 postova. U podosta njih spominjes molitve u jezicima, uskrsnuca od mrtvih, ozdravljenja i sl. Nijednom rijecju u svojim pokusajima da nam priblizis karizmatike i njihovo djelovanje nisi spomenuo Ljubav ili Kriz, a sad pises poduzi post o Sotoni? Zar je moguce da je Sotona bitniji u zivotu krscanina od Kriza? Je li moguce da se uslijed poplave darova Duha izgubio pravi smisao nase vjere? Uzgred nije mons. Bolobanic postavljen za privremenog upravitelja Zad. biskupije zato sto je djelovao kao egzorcist vec zbog svog polozaja katedralnog zupnika i cjelokupnog svog svecenickog djelovanja kroz 50 godina.

_________________
"Ecce venio"

Sneni,
ipak ja ostajem pri svemu što sam napisao. A bio sam i svjestan da se ne može sve potpuno napisati, izložiti. XXX Također mi ne preostaje drugo nego da samo 'propabirčim' po tvom komentaru koji je fragmentaran, pa ni moj ne može biti puno drugačiji:



Naravno da to je linija svećeničke službe. Po svetopisamskom Isusovu primjeru - navještati, ozdravljati, oslobađati. Npr, izdvojeno: "Zato se i pojavi Sin Božji da razori djela đavolska" (1Iv negdje da ne tražim). Dakle, ako nije potkrijepljeno KKCem ne znači da nije potkrijepljeno uopće . Također broj KKC 1586 ne tumači ređenika prezbitera već ređenika episkopa.



Ovdje si u pravu. Te kao što napisah - nemoguće je biti sasvim potpun, a time i jasan. Nisam govorio o sakramentalnom oslobađanju, ali se to moglo shvatiti jer sam pisao o oslobođenju od vidljivih manifestiranih tlačenja Sotone. Netko može biti sakramentalno oslobođen-oprošten, da mu je oprošten npr. grijeh okultizma od vječne kazne, ali to ne znači da će ga Sotona odmah pustiti na miru. Stoga, ako se za čovjeka uz ispovjed još ne moli za oslobođenje kontaminacije i uznemiravanja, on će često još dugo patiti. Iako mu je sakramentalno oprošteno. Tu su rupe i nedostaci. Takvu osobu treba dugo 'nanaštai' molitvom, njegovati blizinom i razgovorom, biti blizu kao pomoćnik, poticati na ustrajnost svetosti i sakramentalnog života. Žarče i češće prijateljevati da ne upada lako u grijšne prigode dok ne ojača i još sijaset stvari - savjetovati, voditi drugim strukama, - poticati interdisciplinarni pristup kod zapravo vraćanja ili izgradnje cjelovitosti konkretnog čovjeka (govorim načelno a razlike su od slučaja do slučaja). Dakle, jedna Ispovjed u perspektivi oproštenja i vječnosti vrijedi puno više nego egzorcizam, služba ozdravljanja / oslobađanja i sl., ali se ne treba ni njih lakoumno lišiti a nemali broj puta se dogodi.


Ali što kada imamo svećenika koji slabo vjeruje? Ili se boji napraviti 'iskorak u vjeri' - npr. moliti u vjeri bilo sakramentalno, bilo nesakramentalno za konkretno fizičko ozdravljenje (nisam mislio 'cjepati' čovjeka na duh i tijelo, ali je dobro da si to napomenuo)? - a toga vidimo ima. Primjer mog brata - bio je u sakristiji kad se žena oboljela od raka došla potužiti svećeniku. On joj nije rekao 'hajmo moliti', već "draga gospođo, ima stvari koje moramo prihvatiti".. Žena se rasplakala, okrenula i pošla kući. Moj brat ju je 'tiho' kako kažete sustigao, predložio molitvu, pozvao sumolitelje, otišli su njenoj kući, pomolili se, i eto je, i dan danas živa i ide na misu. E sad, to je ono što nije ništa posebno, a mi smo nevjerom napravili da je. I optužili one koji hoće moliti za tuđu cjelovitost (duhovnu dušu i tijelo) da se razmeću, da trče od seminara do seminara, da 'ne daju mira bolesnicima', da traže svoju slavu i koješta. Ima toga, ali ima i vrijednih radnika. Ne trpajmo ih u isti koš. "Na nemoćnike će ruke polagati i oni će ozdravljati".

Nije točno da je Isus u pravilu branio ozdravljenima da o tome pričaju: "Idi i razglasi što ti učini Gospodin, kako ti se smilovao". Naš je Bog utjelovljeni, vidljivi i čujni. Takva je i Crkva. Nemojmo prenaglašavati niti "znakove, znamenja i čudesa", ali nemojmo ni "Ilijin lahor".



Da li baš nema nikakve veze sa stvarnošću? Baš nikakve? Sumnjam. Koliko samo ima nevjere u samoj Crkvi, bilo kod laika, bilo klerika. Ja ne "premještam brda" svaki dan, niti "usahnjujem smokvu", ali zašto bi se sramio posvjedočiti da je netko ozdravio za koga sam molio? Ili da sam vidio da se sakramentu pristupa bez vjere, bilo sa strane primatelja, bilo podjelitelja "Bez vjere nemoguće Mu je prisutpiti". Ima toga oooohoho, zar nisi nikad vidio "štancanje sakramenata", a hvala Bogu ako to nisi činio. „Liturgija je izvorište i središnje stjecište kršćanskog života i djelovanja, no pastoralno djelovanje u njoj se ne iscrpljuje. Čini se da ta postavka nije na odgovarajući način prihvaćena u našoj pastoralnoj praksi. Stoga se nakon slavljenja otajstava vjernike uglavnom prepušta njima samima.“(Nikola Vranješ, „Glavni elementi pastorala sakramenata u aktualnoj pastoralnoj praksi“, (str. 459-483),Crkva u svijetu Vol. 44 No. 4, 2009.)


Da znam. Zato nam je tako. Zato jer svi sve znaju raditi... I u Crkvi, i u Državi..

Sila:

Pa mislim da je dobro da se netko javlja na one teme gdje se smatra kompetentan, kao što se ja smatram u ovoj; to sam negdje i upisao. Nadam se da se ne razmećem. Ali i drugi se javljaju i ovo je jedna od najupisivanijih tema, kao i inače najkomentiranijih.


Žao mi je. Ne mogu napisati nešto o tome da svi budu zadovoljni zato jer je ta tema (pre)intrigantna; preveliki je napetost između pro i kontra, na momente nepomirljiva. Također, ako se slažeš/te, mislim da nam je kultura komuniciranja na ovom forumu i inače prilično niska, a to sve utječe na kvalitetu pisanoga. I sam sam tome pridonio, pa molim od svih oproštenje, a jako bih volio i nastojat ću se truditi da se to ubuduće manje događa.. Osobno, sam jedino sasvim zadovoljan sa Andrijaninom razinom komuniciranja i kvalitetom upisa. Dobar mi je i T.H. koji se javlja vrlo rijetko, ali je to onda 'nešto'. Svi drugi, ako dopuštate - padamo na ispitu.. Inače, neki dan sam te htio pohvaliti za tvoje pisanje o Križu, a nisam, a bolje da jesam. Spomenuo si i mog favorit sveca - Montforta čije "Pismo prijateljima križa" imam.


Ma ne, naravno da nije. Nisam to napisao u toj perspektivi. Ali se njemu mora dati njegovo mjesto, a ne ga zaboravljati kao da će time njegovo ugrožavanje nas biti manje, ili 'ako mi ne budemo dirali njega, nebu ni on nas'..


Nisam to napisao, a možda je proizašlo. Uglavnom naglasak je ovaj - naš episkopat je pametan, i nije se htio lišiti njegovog 50 g iskustva u svem pastoralu. A ogroman dio zauzima i služba oslobađanja. Zato mi je drago da ga ne potvaraju i da mu vjeruju. A žao mi je što mu se više svećenika ne pridružuje i uči od njega. Mislim da i Medved i Marcelić iz kraja don Snenog znaju i imaju iskustva o puno toga u toj službi. Bilo bi super da ih se češće poziva da svoja iskustva djele bogoslovima, kao i da se organizira(va) nešto slično za prezbitere.

Oprostite na dužini.

XXX - iz teksta su izbačene osobne konotacije radi spriječavanja svođenja rasprave na osobnu razinu.

Uistinu mi se ove romane ne da čitati. Toliko navlačenje o đavlima, baš kao i gledanje đavla u svakom grmu mu je besmislica prve kategorije. Gospodin poziva čovjeka na slobodu. Onaj tko s đavlom tikve sadi, dobija ih u glavu. Za one koji su se upregli u djela đavolska pa shvatili i od toga žele pobjeći treba službeni egzorcist, za sve ostale je dovoljan normalan sakramentalni život u redovitosti kao i vršenje djela ljubavi.
To silno naglašavanje đavolskog mu je vjetar u leđa baš kao i njegovo negiranje.
I ne vidim zašto bi se na teologiji spominjalo đavle. Premda bili anđeli, oni su samo stvorenja.

Sara:

Ne Sara, - ako se to odnosi na mene, nisam pretjerao. Nema 'toliko' niti 'silno' već koliko treba, zapravo minimum, da se ne zavaravamo. Krajem prošle g sam bio na simpoziju "Crkva i medicina pred izazovom novil alternativnih tehnika". Mons. Bolobanić se digao za riječ tri puta u par dana seminara. Sva tri puta da podsjeti (jer nitko drugi ni riječ!) da u svim spomenutim zaplitanjima i stranputicama ima puno više demonskog utjecaja no što je spomenuto i pretpostavljeno. Reče i p Rufus da mi koji nismo pod manifestiranim tlačenjima da se ne zavaravamo. Te da su te osobe pred nama čak u svojevrsnoj prednosti.. Jer kad te osobe zatraže pomoć s njima se radi. Pa trajalo to i više godina. - nerijetko se desi. A što s nama koji nemamo manifestacija, a u našem životu caruje neki grijeh koji si recimo ne želimo prizanti? Sotona se tu itekako razmahao. I to neće dobro završiti. Dakle, ne prenaglašavati demonsko, ali ne i zanemarivati. Samo toliko.


Ovo djeluje tako tehnički. Kao iz katehetskog priručnika, naslov, pa točke a), b) i c). A nije tako i ovdje se nalazi velika zabluda. Dakle, ako se netko upregao u djela đavolska, pa to ne shvati, imamo veliki problem. Koliko su dragocjene onda te osobe koje to prepoznaju i ponude ili daju pomoć? Koliko je samo ljudi prošlo dodatni patnički put ignoriranja od drugih da imaju demonski problem? A koliko je svećenika prebacilo problem nekim službenim egzorcistima i koješta, a mogli su sami osloboditi čovjeka. - jer egzorcizam je često potreban za najteže slučajeve koji pak nisu česti. A postoji i molitva oslobađanja koju može (i treba!) izmoliti bilo tko, tko ima vjere. Koliki monasi (laici!) imaju svjedočanstva oslobađanja ljudi iz bogate crkvene povijesti, pa do dan danas, bilo laici, bilo svećenici. Pored toga vjerujm da mnogi svećenici nisu ponudili tlačenima ni molitvu otklinjanja iz reda pristupa odraslih u kršćanstvo (katekumena), ali jesu prebacili problem kolegi, ili išli napamet u tumačenja da je to samo psihopatološki. (kao da Sotona kod tlačenja ne može prouzročiti i te probleme). Kolilko ljudi ima duhovne demonske probleme a na zatvorenim su psihijatrijama? - koliko njih ima 'radnu' (nagađajuću) dijagnozu i tako godinama? Niti se može postaviti dijagnoza, niti terapija, samo 'kljukanje', upravo jer se ni ne pomisli na duhovni uzrok i na njegovo otklanjanje. Zato bi bilo odlično da i (obučeni ili bar ukazani na to) bolnički kapelani češće posjećuju psihijatrijski odjel.


Pa zbog ovog o čemu pišemo. I to ne samo spominjalo, već i održao koji praktikum, duhovna obnova sa svećenikom koji može prenijeti iskustvo i slično, da se 'klinci' ne ušokiraju negdje na prvoj drugoj župi ako im dođe takav čovjek, ili možda baš uoče nešto neobično na psihijatrijama i sl., zapravo bilo gdje. Ta ni pneumatologije nema na teologiji previše zar ne? I ona je izuzetno važna, jer i služba oslobađanja se vrši u snazi Duha Svetoga, a ne svojoj. "Ako ja Duhom Svetim izgonim đavle, zaista je k vama došlo Kraljevstvo nebesko". Ali zato filozofskih kolegija ima jedno 13...

Ako predbacujemo nekome da previše ukazuje na Đavla tko to pokušava nekako trijezno reći (nemam u ovoj formi koga da me podrži pa govorim sam za sebe ), jednako to trebamo predbaciti i Isusu.


Da. "Samo" je veliko i otajstvo bezakonja..

Rio neću se s tobom prepirati. ja ne govorim o biskupima (ne episkopima - nije to izraz katoličke terminologije) ja govorim o svećeničkom ređenju u broju 1585 a broj 1586 govori o sasvim drugoj stvari. Prewma tome tvoja objekcija ne stoji.

A sve ostalo neću nabrajati nego sljedeće u vezi "molitve za ozdravljenje" Bolesnik x. iz moje župe u terminalnoj fazi odlazi (sa cijelom užom rodbinom)na seminar svećenika x - kad su se vratili pošao sam s namjerom da ih pripremim za bolesničko pomazanje. Bolesnik mi oduševljeno priča" Kad mi je svećenik (ime) stavio ruke na glavu osjetio sam kako mi zdravlje ulazi u mene .. Ja sam sada zdrav i prošlo je to kroz cijelo moje tijelo..." U kasnijem razgovoru sam spomenuo smrt..Njegova sestra mi govori: U našoj kući se ne govori o smrti.." Otišao sam nisam mu dao bolesničko pomazanje. Nakon par dana je nastupilo pogoršanje. Umro je! Još i sada čuvam njegovu zadnju poruku na svom mobitelu: "Samo mi sada Bog može pomoći." (Ja sam ga i krstio)
Drugi slučaj:
Bolesnica x u terminalnoj fazi. Često se pričešćuje – podijelio sam joj sakrament bolesničkog pomazanja u prisutnosti cijele obitelji. Često s njom mole zajedno krunicu. Jednog dana dolazi rođakinja (pripadnica nekog karizmatskog pokreta – grupe! Stara usidjelica dobro je to naglasiti ) I kaže sad ću ja moliti da ozdraviš. Bolesnica nepokretna. Ona ide s vratiju ispružene ruke prema bolesnici i govori : Ime .. Isus te ozdravlja…Ime…ustani ti si zdrava… Bolesnica zove kćerku: Daj mi „gusku“ … Kćerka kaže toj osobi molim izađite sada iz sobe – ova odlazi. Bolesnica kaže: ne puštajte je više u sobu! Bolesnica je bila svjesna svoga križa prihvatila ga s ljubavlju i nosila uz pomoć svojih najdražih. Liječnici su joj predvidjeli još tri mjeseca i strašne bolove (na njih su bili spremili obitelj) bolesnica je živjela još godinu i pol i umrla sasvim tiho bez bolova, strpljivo noseći križ potpomognuta svima koji su je u bolesti podržavali bilo fizički (obitelj) ili psihički i duhovno molitvom (cijela župa.)
Ovakvih primjera bi mogao nizati more ovih drugih mnogo više. Na žalost ima i onih prvih koji su postavili svoje ufanje u iscjelitelje a oni su postigli suprotno. Na žalost!
Poznam jednog velikog karizmatika koji je javno uskrisivao čovjeka i nije ga uskrisio pa su se ljudi počeli smijati – pa da ne bude veće bruke kolege svećenici su ga izvukli iz mrtvačnice.
Isus je rekao „Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, nije mene dostojan.“
I još ću ovo navesti: Svidio mi se običaj jednog revnog svećenika da na početku nedjeljne mise pozove zajednicu na molitvu za teško bolesne članove župe. I to sam uveo. Neki su mi rekli da oni ne vole da se javno rekne da su bolesni pa da ih ne spominjem. Drugi su počeli brojiti koliko puta sam spomenuo Petra a koliko puta Pavla i počeli stvarati svoje zaključke. I prestao sam. Toliko u vezi rasprave.