Krizostom je napisao/la:
Pozdrav svima. Evo da i ja nesto kazem o ovoj temi. Mislim da ucenje o besmrtnosti duse rusi temeljnu krscansku poruku. Npr., ako ljudi odu na nebo kada umru, onda nema potrebe za sudom na kraju svijeta. Ne mozete da sudite ljudima poslije toga. Slicno tome, zasto imamo uskrsnuce tijela nekoga ako je njegova dusa vec na nebu? Zasto je potrebno da se Isus vrati da nas odvede kuci na nebo, ako smo vec tamo. Isus nije uskrsnuo duhom, nego u tijelu, i kao takav je uznesn na nebo. Mozda je najveci problem sa doktrinom o besmrtnosti duse to sto ona radi Isusovom krizu. Biblija jasno pokazuje da je Isus umro na krizu kako bismo mi dobili vjecni zivot, Ivan 3,16. Ako je svako ljudsko bice rodjeno sa besmrtnom dusom, onda oni vec imaju vjecni zivot, zato nema potrebe da Isus umre kako bi ljudima dao ono sto oni vec imaju. Evo ukratko moja zapanja.
Ovo mi uopce nije zvucalo cudno, ali s povijesnog aspekta, ne s doktrinarnog. Moram priznati da neznam puno o filozofiji krscanstva, ali mislim da se protokrscanstvo gotovo iskljucivo oblikovalo na ideji uskrsnuca tijela. S postupnom helenizacijom krscanstva, doslo je do prihvacanja ideja grcke filozofske skole idealizma, koje su postupno "ugradjivane" kao dogme. To mi je i relativno razumljivo, grcki je idealizam bio intelektualni maksimum tog doba i u logickom i u "znanstvenom" smislu, ali mislim da je prihacanje filozofskih ideja kao dogme, prilicno "opasan" potez za jedan vjerski sustav. Filozofija, kao i znanost, vrlo brzo mijenja ideje s novim spoznajama, tako da je po mom misljenju ideja duse sada prilicno anakrona.
Dusa kao princip koji "ozivljava" materiju, nije potrebna, ni u znanstvenom ni u logickom smislu. Materija se moze samoorganizirati i bez nadnaravnih impulsa, to je dokazano. Kao sto je Potjernik rekao, u proslosti se koristio pojam duse kako bi se razlikovala ziva materija od nezive i objasnila njena priroda, sto je samo bio izraz tadasnjg nepoznavanja prirode materije u znanstvenom smislu. A pojam besmrtne duse, uveden je da bi se razlikovala priroda covjeka, od prirode drugih zivih bica i da bi mu se dala "Bozja crta" (usudio bi se reci i da bi se dala utjeha ljudima da smrt nije prestanak postojanja). Za sve one koji prate razvoj neuroznanosti, danas je sve vise jasno da je ono sto zovemo "dusa" sa svim svojim karakteristikama, (samo) epifenomen djelovanja visokoorganizirane materije tj. procesa u ljudskom mozgu.
Barnaba je napisao/la:
Molim da se uoči kako nisam govorio s pozicije katoličkog nauka (iako je meni katoličanstvo jednako kršanstvo) već s pozicije „zdrave filozofije“!
[/i]
Sto to mislis pod pojmom "zdrave filozofije"? Idealizam?
adrijana je napisao/la:
Igrom riječima miješaš stvari. Ja ti nisam dokazivala postojanje duše, jer je to filozofska spoznaja koja se ne treba materijalistički dokazivati da bi se shvatila njena stvarnost. Filozofi su još u antici (dakle otkad ta znanost postoji) opisali čovjeka kao dušu i tijelo – filozofija kao znanost ima svoju vlastitu metodologiju i njene spoznaje nisu manje vrijedne od spoznaja drugih znanosti.
Da duša postoji u čovjeku vidi se po samosvijesti, intelektu (spoznajnim moćima), slobodnoj volji, upućenosti na transcendentno, samosvrhovitosti bitka (čovjek je jedino biće koje uvijek pita „zašto“ i „koji je smisao svega“), a i psihičkim procesima kao što su opažanje i slično.
Moram priznati da su mi tvoji postovi najzanimljiviji, jer sam u njima nazreo odgovore koji su me zanimali. Postojanje duse kao logicka spoznaja? Mogao bi se sloziti i da dusa postoji, ako je to naziv za djelovanje ljudskog mozga, ali nist vise od toga. Filo zofi su pokusali dolaziti do odgovora kroz povijest cistom logikom, ali to nije isto kao znanstveno dokazana cinjenica. Piagorin poucak ce ostati "za vjeke vjekova", ali Platonove i Aristotelove ideje nece i nisu. Vec ih je danas, suvremena znanost pobila.
Svijest, intelekt, slobodna volja su objasnjivi djelovanjem mozdanih procesa i imaju svoje razloge u procesu evolucije, sve bez potrebe uvodjenja duse, sto nam neuroznanost i biologija dokazuje.
adrijana je napisao/la:
Kroz čitavu povijest nećeš naći filozofa koji je tvrdio da je čovjek samo tijelo, a bez duše.
Mislim da bi ti ih mogao nabrojiti bar tridesetak.
adrijana je napisao/la:
Besmrtna duša dakle nije neka kršćanska „izmišljotina“ jer je ta teza prisutna u filozofiji od samog početka, dakle od antike. Platon, kao i gotovo svi antički filozofi, svojom metodologijom (razumom i logikom) došli su do spoznaje o besmrtnosti duše. Ona ponajprije proizlazi, kao što sam već navela, iz samosvrhovitosti bitka i trancendentalnosti duha, te, kao važna stvar, ne može se dokazati da besmrtnost ne postoji. Umiranje i smrt tijela jednostavno nisu valjani dokaz i za smrt duše.
Iskreno, ja nisam dobro razumio sto mislis pod "samosvrhovitost bitka" i "transcendentnost duha". Pokusat cu se bolje informirati prije no sto ista napisem ili ako bi mi netko objasnio stvarno bi mi bilo drago. Nemogucnost dokazivanja da nesto ne postoji, nije moguce da je preuzet iz ikakve filozofije, jer sama filozofija odbacuje to kao argument (Dokazi da ne postoje vile, zmajevi, Spiderman, leteci cajnici....itd) .
adrijana je napisao/la:
Opet krivo, ne postojanje duše, nego besmrtnost duše. Pretpostavke o besmrtnosti duše ovise o filozofskim mogućnostima spoznaje Boga. Opet stvar poznata od Platona i Aristotela, pa do današnjih dana. Kad filozofija daje argumente u prilog Božje opstojnosti ti isti argumenti bi mogli vrijediti i za besmrtnost duše.
Pogrešno je ograničavati filozofiju samo na materijalizam, kao da je to sve što se o Bogu i duši može znati.
Ok, besmrtnost duse ovisi o filozofskim mogucnostima spoznaje Boga. Znaci, ako recimo ateist zeli pobiti postojanje nematerijalne duse, mora logicki napasti ideju Boga. Hmmm...pa, postoje logicke kritike postojanja Boga, ali necu o tome na ovoj temi.