patriot_1 je napisao/la:
Gluhom reći "Čuj!" ili slijepom"Vidi" besmisleno je!
Svakom ,religijski pismenom je jasno da ekumenizam ne teži za ujedinjenjem,dakle,ajmo postat jedna crkva sa jednim velikim vođom i jedinstvenom naukom nego jedinstvom,a to je drugi par opanaka!
Jedinstvo je prihvaćanje u različitosti!
Ekumenizam teži za tim da katolik i dalje bude to što je,pravoslavac to što je i protestant to što je a da jedni druge smatraju braćom a ne da ih prozelitiziraju!=Pokatoliče ili proprravoslave,ili proprotestanteziraju!Ostajemo to što jesmo ali smatramo jedni druge braćom!
pa tu i je greška u toj vrsti ekumenizma...to je ekumenizam na staklenim nogama...izgrađen na pijesku
današnji ekumenizam je na protestantskim osnovama...na krivim osnovama
Isus sigurno ne želi da njegov nauk i ostavštinu kršćani tumače na 20 000 načina...i da 19 999 zajednica, kršćanskih sekti ne prihvaća papu kao poglavara
treba li tražiti u Bibliji gdje Isus govori o svojoj Crkvi u budućnosti koja će biti povjerena Isusovom namjesniku na zemlji- Petru itd...
ili gdje govori o onima koji će cijepati Crkvu Kristovu u budućnosti na što Isus gleda s gnušanjem
osim toga -u naslovu piše jedinstvo u Kristu...to bi valjda trebalo značiti da smo jedinstveni,a ne različiti i rascjepkani...i da imamo jedan nauk i jednog poglavara ( ne može biti tisuće različitih tumačenja kršćanskog nauka, i na tisuće poglavara Kristove Crkve!
ja sam u svakom slučaju bliži učenju o ekumenizmu kojega je naučavao papa LeonXIII , papa Pio IX , a ne što je proširio protestantizam
tko ima uši nek čuje...(

da se nadovežem na tvoje sljepce i gluhe)
u biti znam da ti to nećeš nikada prihvatiti...pišem više katolicima koji će čitati
Rimokatolička crkva i ekumenizam[uredi - уреди]...evo nešto s wiki...hrvatska verzija je jako šturija od srpske, pa dajem ovu opširniju na kojoj se može više stvari pročitati:
Rimokatolička Crkva još uvek zvanično ne učestvuje u radu SSC, ali učestvuje u mnogim ekumenskim inicijativama na zbližavanju crkve.
Pre sredine devetnaestog veka,
učešće Rimokatoličke crkve u ekumenskom pokretu nije bilo zamislivo. Papa Pie IX je u svojoj encikliki Syllabus of Errors (1864)
osudio modernizam. Papa Pie XI je u encilkiki Mortalium Animos (1928) osudio duh ekumenizma koji je izrastao na protestantskim osnovama, i pozvao sve hrišćane na povratak zajedništvu sa Rimskom Crkvom. Pre toga je, 1848. objavio ekcikliku "In suprema Petri Apostoli Sede", u kojoj je pozivao Pravoslavne da priđu Rimskoj Crkvi. Njen autoritativni stil, i poziv na "povratak" u Rimsku Crkvu izazvali su negodovanje i odbacivanje od strane Pravoslavnih. Slično je prošao i njegov poziv "Arcano Divinae Provindentiae consilio" od 1868. pisan u istom tonu.
Iako je zvanični stav bio ovakav, već krajem 19. veka vođeni su nezvanični razgovori između pojedinih Anglikanskih i Rimokatoličkih teologa u kojima su sa Anglikanske strane učestovali laik Čarls L. Vud (Charles L. Wood) i lord Halifaks (Halifax) a sa Katoličke kardinal Desir Jozef Marcir (Desire Joseph Mercier). Oni su se bavili pitanjem mogućnosti obnavljanja jedinstva među ovim Crkvama.
Otac Pol Džejms Votson (Paul James Wattson) i mati Lurana Meri Vajt (Lurana Mary White) osnovali su Anglikanski red Franciskanckih monaha i sestara društva za jedinstvo (1898), čiji je cilj bio promovisanje jedinstva među hrišćanima. Oni su i u narednim godinama nastavili sa svojim naporima. Već 1908, u mnogim protestantskim crkvama bila je prihvaćena "Oktava Molitve" za ujedinjenje hrišćana, promovisana od strane ovog bratstva.
Papa Lav XIII je pokazao posebno interesovanje za jedinstvo hrišćana mada ga je on video kao vraćanje odeljenih hrišćana u Katoličku Crkvu. Tako se on u svojoj besedi o Sv. Kirilu i Metodiju, 1880. obratio Slovenima enciklikom "Grande munus christiani nominis propagandi" naglašavajući brigu Pape za Slovene. Papa je ovde posebno istakao svoju žarku želju za postizanjm jedinstva sa Istočnim Crkvama. Godine 1894. Papa Lav XIII je u apostolskom pismu "Praeclara gratulationis" ponudio Pravoslavnim Crkvama ujedinjenje sa Rimom, koji su one odbile. I ovaj papa je poput svog prethodnika, mogućnost jedinstva video u povratku Pravoslavnih i drugih u Rimokatoličku Crkvu.
U tom smilsu je čak naredio da se iskuje medalja koja je sa prednje strane imala njegov lik sa natpisom "Pontifex maximus", a na suprotnij je stajao natpis "Da bude jedno stado i jedan pastir". Početkom dvedesetog veka na patrijarškom tronu u Konstantinopolju nalazio se Patrijarh Jeremija III. On je 1920. objavio encikliku u kojoj je pozivao Pravoslavne da ostanu verni svom predanju ali i da budu otvoreni prema hrišćanima koji pripadaju drugim Crkvama. Vaseljenski Patrijarh je 1920. u evojoj encikliki, nazvao hrišćane koji nisu Pravoslavni "rođacima" koji su "deo doma Hristovog".
Papa Pije XI je pokazao veliko interesovanje za Pravoslavlje. Od 1922. do 1939. on je objavio preko dvadeset dokumenata koji su se ticali Pravoslavnih. Izvršio je i reorganizaciju Pontifikalnog Orijentalnog (Istočnog) Instituta, koji je bio osnovan 1917. godine. Između ostalih, osnovao je i rusku višu školu u Rimu. Od 1925. Benediktinsko udruženje je, molitvama i studijama, činilo značajne napore za prevazilaženjem podela među hrišćanima, naročito u odnosu prema Pravoslavnima. Od 1939. u Čevtognu je postojala kuća u kojoj su živele dve grupe monaha, Latina i Vizantijskog obreda koje su vršile bogosluženja jedna pored druge. Naročit doprinos Katoličkom prihvatanju ekumenskog pokreta dao je Iv Kongar (Yves Congar), koji je 1937. objavi knjigu "Podeljeno hrišćanstvo". On je postavio temelje koji će svoje rezultate pokazati naročito na Drugom Vatikanskom Saboru. Kongar je u početku bio ućutkivan od strane Vatikana, da bi nakon ovog sabora, njegov stav preovladao.
Godine 1932., Pjer Pol-Irinej Kuturijer (Pere Paul - Irenee Couturier) je sastvaio koncept o trodnevnoj molitvi za jedinstvo hrišćana. Ova inicijativa se poklopila sa nedeljom molitve za hrišćansko jedinstvo (od 18. do 25. januara). On je inicirao i međukonfesionalni dijalog u manastiru Domb (Trappe des Dombes). Tu su se održavali redovni godišnji sastanci, a učesnici su postali poznati kao Dombska grupa. Oni su imali nezavisni status, ali su mnoge od njihovih ideja kasnije prihvaćene te su postale i zvanični dokumenti različitih.
U svakom slučaju Rimokatolička Crkva je bila prilično zatvorena prema ekumenskom pokretu, smatrajući ga protestantskim pokretom. Sebe je, pak, videla kao jedinu istinitu crkvu kojoj se ostali mogu samo priključiti i koja u suštini nema šta da promeni kod sebe ili prihvati od drugih. U tom smislu govori i enciklika Pija XI iz 1928. Mortalium animos koja osuđuje ondašnja ekumenska kretanja i nezvanične ali prilično duboke kontekete Katoličkih zvaničnika sa drugim hrišćanskim konfesijama. Ovaj stav je papa nešto ublažio dvadesetak godina kasnije. Godine 1949. objavljena je Instrukcija Sv. Oficija De motione oecumenica (Ekumesnki pokret), što je predstavljalo izvesno zvanično otvaranje. Sada je dopušten ravnopravan dijalog ovlašćenih sveštenih lica sa nekatolicima.
Situacija se naročito promenila kada je za Papu izabran Jovan XXIII. On je dugo godina službovao u Bugarskoj i Carigradu, gde je bio apostolski delegat. Službovanje među Pravoslavnima je verovatno učinilo da on postane vatreni pobornik jedinstva hrišćana. Već nakon nekoliko meseci od početka svog pontifikata papa je 1959. najavio vaseljenski sabor. Sledeće godine je osnovao Sekreterijat za promovisanje hrišćanskog jedinstva (Secretariatus ad unitatem christianorum promovendam). Ovaj sekreterijat je nakon dve godine (1960) proglašen za jednu od komisija za pripremu budućeg sabora, te je tako još više dobio na značaju.
Drugi Vatikanski Sabor je doneo dosta promena. Rimokatolička Crkva se u priličnoj meri otvorila za dijalog sa nekatolicima