Katolički odgovori

Trebam savjet, nakon dugog procesa molitve za oprastanje svome muzu, mislila sam da sam uspjela.
Vec smo 18 godina u braku, za mene osobno taj je brak trebao zavrsiti 2004. godine, jer sam tada dosla do definitivnog zakljucka da sto god ja poduzela, moj me muz nikada nece prestati prvenstveno psihicki, a i fizicki maltretitati. Imali smo tada troje djece u dobi 3, 5 i 9 godina. Nisam se namjeravala crkveno rastati niti zivjeti u grijehu s nekim drugim. Samo sam zeljela da ja ne "poludim" do kraja o da djeca prestanu biti zrtve svakodnevnih svadja mene i muza. Kad sam spomenula da sam sve poduzela mislila sam na godine plakanja, objasnjavanja, molbi s moje strane da sudjeluje u zivotu svoje djece, da vise razgovaramo, radimo nesto zajedno, da idemo
u crkvu na bracno savjetovanje.... Isto tako imala sam bezbrojne "isprike" za njegovo ponasanje te bio je u ratu, mozda ima PTSP, njegovi roditelji su se stalno svadjali ( zivjeli smo s njima tako da sam mogla procijenti kakav im je bio brak) te kad se ja zaposlim i on shvati da mogu otici jer vise ekonomski ne ovisim o njemu....
Sve je to bilo uzalud.
Kad sam podnijela zahtjev za rastavu, sjetio se moje vjere i "odvukao" me Isusovcima, pater je rekao, da skratim, da se ne smijem rastati jer nije alkoholicar, nije me nikad "spremio" u traumu, a psihicko zlostavljanje je po mojem dojmu "zanemario" i rekao da se molim...
I tako, jedan kredit, pa drugi, treci.... poslije se vise nismo niti mogli rastati. A ostalo je lose...
U kasnijem zajednickom zivotu samo smo jos vise izranjavali jedan drugoga i tako je do dan danas.
Nema ljubavi... samo prigovori i svadje i optuzivanja.
Molim savjet: Kako kroz molitvu i ceste ispovijedi ( na zalost istih stvari, jer na uvredu reagiram uvredom) promijeniti sebe da ga zaista pocnem blagoslivljati bez iznimke, svaki puta kad me uvrijedi?

I jos samo da dodam (sto nije "samo") da je moj muz godinu dana smrtonosno bolestan, skoro je nepokretan ( tetraplegija), a ja od 2010. godine imam velike probleme s depresijom (dva puta bolnicki lijjecena) i unato tome sto nas je zadesilo i dalje moj muz tvrdi da ga ja njegujem iz interesa, a teme poput toga da bi on trebao "obaviti" sakramente (samo je krsten) ostaju sporedne koliko se god ja trudila...
Pomozite, molim vas!

Imaš pp

Ja bih ti htjela savjetovati iz vlastitog iskustva, predaj se u Marijine ruke i svaki put kada bi mu htjela uzvratiti ružnim riječima pomisli šta bi na tvom mjestu učinila Gospa. Moli se za njega i prihvati ga kao tvoj križ i mnoge stvari će se promijeniti. Ne zaboravi osmjeh na licu. Btb.

Jedan dobar starozavjetni primjer (ja podebljao glavni dio): Kad je kralj David došao do Bahurima, izađe odande čovjek od roda Šaulova. Zvao se Šimej, a bio je sin Gerin. Dok je izlazio, neprestano je proklinjao. Bacao je kamenje na Davida i na sve dvorane kralja Davida, premda je sva vojska sa svim junacima okruživala kralja s desne i lijeve strane. A Šimej je ovako govorio proklinjući: "Odlazi, odlazi, krvniče, ništarijo! Jahve je okrenuo na tebe svu krv Šaulova doma, kojemu si ti oduzeo kraljevstvo. Ujedno je Jahve predao kraljevstvo u ruke tvome sinu Abšalomu. Evo, sad si zapao u nevolju jer si krvnik." Tada Sarvijin sin Abišaj zapita kralja: "Zar da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!" Ali kralj odgovori: "Što hoćete od mene, Sarvijini sinovi? Ako on proklinje te ako mu je Jahve zapovjedio: 'Proklinji Davida!' - tko ga smije pitati: 'Zašto činiš tako?'" Nato David reče Abišaju i svim svojim dvoranima: "Eto, moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje ako mu je Jahve to zapovjedio. Možda će Jahve pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku." (2 Sam 16:5-12)
To se na koncu i dogodilo i David se vratio na prijestolje. Naravno da psovke ne dolaze od Boga, nego od nekog drugog...ali David se pouzdaje u to, da ništa ne teče bez Božjeg znanja i dopuštenja.

Znam da je puno lakše reći nego učiniti, pogotovo ako sami nemamo tako loših iskustava, ali pouzdano znam da je ovo jedini ispravan savjet. Sve dobro rečeno od riječi do riječi.
I nadahnuće iz Biblije od Lucijana je prigodno.

Zaista je utjesno sve sto ste mi napisali, hvala vam na svim odgovorima. Svaki puta kada se ispovijedam, ne zelim "olakotne okolnosti" vec po svojoj savjesti izreci koliko mi je tesko ljubiti svoga "neprijatelja". U tim casovima " gubim kontrolu" i prevladaju me emocije, da bih vrlo brzo nakon toga osjetila koliko sam gresna i kako radim protiv Isusova nauka. Ta moja unutarnja borba je iscrpljujuca, samu sebe korim sto neprestano ( kako mi se cini) ispovijedam isti grijeh, i kako nedovoljno molim da ne dodjem u napast ponoviti ga. Pogotovo mi je tesko sto mi se cini kako se "izivljavam" zbog svojih frustracija nad nemocnim covjekom, ali kako i Sveto pismo kaze jezik je poguban, rijecima isto "ubijamo".... Narocito me boli kad moj muz, nekad opravdano, a nekad ne, upravo medju uvrede "ubaci" :a ti si, kao, vjernica. I ima pravo, trebala bih biti jaca i uvijek bez iznimke u takvim trenucima biti svjesna Marrijine, Isusove i opcenito Bozje prisutnosti.... Oni su stalo uz nas. Molitvom treba nekad i "trenirati" samoga sebe, a i "trenirati" da mozemo uputiti molitvu kad nam je najpotrebnija.
BVB

Ovdje sam nova pa dosta toga čitam. Nadam se da je ova gospođa našla načina kako poboljšati svoj brak i da je Bog bio milostiv.

No sami naslov teme u meni je otvorio neka druga pitanja, a to je koliko bi mi trebali biti spremni voljeti sebe i je li opraštanje uvreda iznova i iznova ustvari nepoštivanje nas samih i pokazatelj da nemamo ni trunke samopoštovanja?
Konkretno, ovih dana sama sa sobom radim dosta refleksije i što više razmišljam shvaćam da "Božje stanje stvari" i "svjetovno stanje stvari" nije isto - posebice ne u odnosima.

Primjerice imamo ženu/djevojku (nebitno) i neka se zove Nina. Do ušiju se zaljubila u muškarca (u međuvremenu su se događale neke tragedije), ali od prvog dana to ide po nekakvim Božjim zakonima (molitva, trud, vjera).
Nina ima svojih mana i svjesna ih je. No ima ih i on, ali njegove kao da ne postoje. I ona za njegovo ponašanje pronalazi opravdanja, a on njoj svaku njenu pogrešku skupo naplati.

Što se on lošije ponaša prema njoj, NIna se više trudi, popravlja sama sebe, vjerujući da s njom nešto nije u redu i da bi se još više trebala popraviti.
Postaje prilagodljivija, poniznija, susretljivija, strpljivija, ne postoji ni jedna njena "tajna" koju on ne zna da bih se povjerenje sagradilo, a sve to kako bi u njemu potaknula željenu promjenu (promjenu da se trgne i učini nešto od života i svih svojih potencijala - koje ona vidi) dok svoje osjećaje, potrebe i interese najčešće Nina ne spominje.

S druge pak strane sav taj trud muškarac kao da ne vidi - dapače, suprotno k tome, taj trud on sebi interpretira na totalno drugačiji način optužujući je da je ovakva i onakva.

Naravno Bog je uvijek tu, kao i molitve za snagu, strpljenje, i to sve uistinu iskreno iz srca bez ijedne fige u džepu. Sa svakom tom molitvom Nina dobiva potvrdu da je na dobrom putu i da ne odustaje. I dok Bog na njoj radi, on ostaje sve više onakav kakav je.
Uto, i Nina je samo (grešan) čovjek sa svojim vrlinama, ali i brojnim manama, i u situacijama kad više ne zna što će i kad ne može "svoja krila" zavezati jer uistinu vidi sav potencijal, i ona ludi i u pojedinim momentima sve frustracije koje potiskuje jednostavno su prisutne.

Mislim da je istina da ako će se netko promijeniti, to će napraviti radi sebe, a ne radi nas. I da, ljudi se zapravo mogu mijenjati i mijenjaju se.
On može biti hladan i distanciran, neodgovoran, neraspoložen, „Petar Pan – vječni dječak“, neugodan, zajedljiv i kritičan.
Ona može vidjeti sve ono dobro, potencijale i ono što može postati, ali džaba.

Tu nikakva ljubav neće biti dovoljna. Da, Bog mijenja naša srca, postoji milijun svjedočanstava, ali što je s onim ljudima koje njegova Milost nije "dotaknula dovoljno" i koji jednostavno nemaju toliko povjerenja u Njega i Njegovu providnost?
Postoje ljudi koji se kratkoročno vinu u zrak (i vide koliko im dobro može biti), ali nikako da prijeđu onaj zadnji metar do vrata koja otvaraju jedan novi, ispunjeniji život (ali sigurno život koji nikada više ne bi mijenjali za prijašnji.)

E sad ako je ljubav vidanje rane drugome dok nas taj drugi vrijeđa - gdje je tu Nina? Može li uistinu Božja milost biti tolika da kroz molitvu i sakramentalni život Nina ima toliko snage i spremna je uvijek iznova i iznova opraštati 70x7?
Može li Bog govoriti DA, a sve drugo govori NE?

Naša je greška što mi želimo ljudima oko nas pokazati da smo dobrice a trebalo bi obrnuto , nek' rađe misle da smo loši jer i onako većina njihovi potreba su takve da od njih niko nema koristi a ni oni sami . Pokušaj te okolinu oko sebe uvjeriti da ste loša osoba...biće bolje za vašu poniznost a i za druge.

Ali, nije li Bozji put uzak put? Ne zeli li Bog da sluzimo jedni drugima i prastamo? Ne bi li se stalno trebala pitat - "sta ja cinim za njega?"
Ako je Bog Istina, ne bi li mi trebali bit iskreni? Onaj tko voli - prihvaća. Onaj tko ne voli, tom će se istinom poslužiti kao ‘opravdanjem’ za razdvajanje.

Jer ako je Nina povrjedena i zna sve njegove mane (kao i on njene), ako shvaca da on (suprotno od onog sto ste vi napisali) nije bolja ili gora osoba od nje… nije li moguće da tu osobu Nina doista voli onako kako Bog zeli? Da voli i dobro i loše jer lako je voljeti vrline, lako se u njih zaljubiti, ali voljeti nečije mane...
Ako joj je stalo i onda kad ne bi željela da joj bude stalo i onda kad joj ne bi trebalo bit stalo - ne znaci li to nesto vise?

Jer Nina i sada kada ima priliku birati izmedu covjeka koji joj "nudi" lagodan zivot, skidanje zvijezda i sve sto moze pozeliti - da moze birati - Nina bi izabrala uvrede i sve sto on donosi sa sobom?
Ako moze birat izmedu covjeka koji ispunja obecanja, koji se sjeti rodendana, brine o njoj i onoga drugoga kojemu obećanja ništa ne znače, koji će je lagati, koji će biti grub - opet bi izabrala to jer u tom čovjeku vidi svo dobro koje on skriva da ne bi bio ranjiv i vidi sve njegove potrebe koje je on zakopao unutar sebe.

Pitanje je samo je li to (po mjerilima svijeta) nedostatak samopostovanja ili ljubav (po Bozjem) koja sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi?

Pretpostavljam da si ti,Dea,ta Nina i da zapravo govoris o sebi i svojim problemima. A rjesenje za tvoj problem jako je jednostavno: Prekini svaku vezu s tim pokvarenim covjekom i nemoj ni pomisljati na brak s takvom osobom. I budi sretna sto je on vec prije braka pokazao svoj pravi karakter.

Prije odluke o braku potrebno je od Boga moliti milost da upoznamo i prepoznamo onoga pravog, onoga kojega nam je Bog predodredio. Kada si siguran da si sa pravom osobom (jednostavno osjetiš Božiju prisutnost u toj osobi) a život donese probleme, ne preispituješ sebe i svoje odluke (šta bi bilo kad bi bilo itd.), znaš da je to Božiji put i da je jedini ispravan, moliš se i predaješ Bogu sve da on odluči kako je najbolje. Na žalost ima brakova sa krivim osobama, iz ovoga i onoga razloga...to je začarani krug...

Što se Nine tiče...mislim da je slijepo zaljubljena i čini mi se puno ranjivija od njega...nije ljubav prava ako se ti moraš mijenjati da bi drugi bio sretan ili još gore uz sav tvoj trud opet nije zadovoljan. Bog te je stvorio na svoju sliku i priliku i grijeh je sebe ne voljeti i ne cijeniti. Čemu neko zajedništvo gdje su očito obje osobe nesretne i nezadovoljne...mislim da ni Bog tada nije sretan. Prava ljubav je međusobno poštivanje, iskreno prijateljstvo i povjerenje, voliš ga sa svim njegovim manama, kao i on tebe, radite međusobno kompromise da život bude ljepši i lakši i naravno mijenjate jedno drugo ali u pozitivnom smislu jer vidiš i osjetiš da zajedno rastete.
Nadam se da je Nina shvatila da će sreću naći sa osobom koja će je istinski voljeti i željeti da zauvijek ostane takva kakva jeste

Da, najlakše je nekoga okarakterizirati "slijepo zaljubljen", ali život nije tako baš jednostavan.
Život je sve samo ne to.
I da, Nina je možda ranjiva, pretjerano ranjiva, isplakala je suza i suza, ali Nina zna do koga joj je bilo stalo i Nina zna da puno stvari nije trebalo biti onako kako je završilo.
Istina, puno puta bi se Nina osjećala nedovoljno dobra, usamljena, puno puta bi zaspala moleći za njega, a budila bi se u suzama je li joj poslao poruku... ali jedno vam mogu rec, životom svjedočiti da bi Nina dala sve na svijetu da on bude dobro. I danas ga se nakon pola godine sjeti. Srce je bilo jedini zalog koji mu je mogla dati i iako je završilo u milijun komadića, opet bi jer zna koliko je to sve bilo Bogu drago i zna da je on bio odgovor na njene molitve.

No, ima jedna stvar, a to je da je Bog svakoj duši dao dar slobodne volje. Svima pa tako i njemu.
A mi ljudi kao da zaboravljamo da sve što molimo u smislu dobra učinit će, samo neće prisiliti dušu na ono što ona ne želi.
Ako on neće, uzalud molim za Božje čudo, jer se ono zbog neopozivog dara i bezuvjetnog poštivanja svačije slobodne volje silom Božjom ne može iznuditi.
I to je naš Bog, i to je Ninina bol koja ne prestaje.
Moli ga, stoji pred raspelom, a iz srca joj izlazi - učini me po Mariji, a njega po Josipu da zajedno možemo životima svjedočiti koliko si velik.
A vjerujte - nemate pojma kako je teško kad iz srca u molitvi to dolazi, a ovdje i sada su neke druge situacije.

Malo citam ovu raspravu i moram reci da su to jako teske i bolne stvari. Ne zelim sada ulaziti u problematiku veze i braka, jer uvrede mozemo primati i od drugih. Ne samo od supruznika. A sto se tice raskida veze... s muzem, zenom cak mozes i raskinuti brak. Ali s nekima ne mozes raskinuti svoju vezu dok si ziv. recimo s roditeljima, bracom i sl. A i u odnosu s njima je moguce doci do potrebe oprastanja.

Stoga me zanima da li grijesim ako razmisljam na ovakav nacin... Po meni nije izlaz u oprastanju kao takovom. Mislim da je jako tesko skociti odmah na oprastanje, vecina ljudi to nije u stanju uciniti. I sam sam takav bio, i jos sam uvelike takav. Ali moje iskustvo je da mi nije pomoglo to sto sam pokusavao oprostiti (jer je to cesto nemoguce ili barem tesko), nego njegovanje osjecaja sazaljenja i sucuti.

Recimo netko nas uvredi. Prirodna reakcija je bijes, ljutnja, zelimo da nam se isprica. Da prizna svoju krivnju. Osim toga, postoje zlonamjerni ljudi. Cak i da im oprostimo, oni ce nas ponovno i ponovno ponizavati i vrijedjati. Sto uciniti u takvom slucaju?

Meni je jako pomoglo njegovanje osjecaja sazaljenja. Iskreno zalim sto me je netko tukao, ponizavao i vrijedjao. Iskreno zalim sto je bio grub prema meni. Iskreno zalim sto nismo imali bolji odnos. Mogli smo imati tako divan odnos, ali ta osoba nije bila sposobna za to. Nije li to bas zalosno? Njegujuci lose misli prema meni, lose postupajuci prema meni, ta osoba nije osjecala mir i zadovoljstvo. Bila je ispunjena mrznjom, bijesom i ljutnjom... sve odreda neugodnim osjecajima. Zalim zbog nje, zalim zbog toga sto nije mogla osjetiti mnogo bolje stanja, nego je robovala bolnim stanjima. Sama je bila u patnji i nanosila je patnju svima oko sbe. Nije li to za bas zaljenje? Pogotovo ako nam je ta osoba vrlo bliska, supruznik, majka, otac, brat, sestra...

Kada sam tako poceo gajiti saosjecanje, moja vlastita mrznja i bol su se polako rastopili. Pitanje oprosta se vise nije javljalo, doslo je samo po sebi. Nekome koga mrzis ne mozes oprostiti, ali nekome koga iskreno sazaljevas jako lako oprostis. Naravno, ukljucujuci i samoga sebe.

Mnogi ljudi ponajprije ne mogu oprostiti sami sebima. Pocnimo osjecati saosjecanje i sucut za sopstvene grijehe i greske. To je ujedno i tiha ispovjed samom sebi i njegovanje sucuti prema samom sebi. Oprost kasnije dolazi mnogo lakse. Meni je to jako pomoglo.

Stoga mene zanima moze li moje iskustvo pomoci Dei i Hipreboli?

Po pravilima ovog podforuma odgovarati mogu samo oni koji su upoznati s katoličkim naukom.