Slažem se, mislim da je ovo ključno... Što više mislimo na Isusa i poklanjamo mu svoje vrijeme (i kad nismo raspoloženi, i kad smo zaposleni, ili mrzovoljni...) To jest, kad ne čekamo pravo raspoloženje niti nadahnuće - nego mu poklonimo vrijeme samo zato što je on Gospodar vremena i što mu to pripada, pustimo ga u svoj život bez obzira na sve, onda se zaista zbivaju čuda. Ne slučajnosti, nego njegove prave intervencije...

pa sav svemir je...ne samo djelo Božje...On sam je u svemu prisutan.
Iz ničega je stvorio svjet...kako?...Darujući SEBE...znalci iz atronomije kažu...u početku je bila samo energija...
*Ali u praznini ne bijaše ništa...ništa da stvori..da daje energiju. Odakle ona?
*kažu da je materija neuništiva...uništimo ju...Ona se pretvara u energiju...Ova opet sudjeluje u stvaranju nove materije...Ako uništimo svu materiju...ostaje samo energija?
*hoće li se ona vratiti Onome tko ju stvori...na kraju svijeta?
*Sve ima svoj izvor u Bogu...On je sve...apsolutno dobro...Ljubav...a ona je najjača sila.
*svaka travka, kamen...atom...planina...planet...galaksija...svuda je On pristutan
*I mi to znamo...A kako Mu kažemo HVALA ŠTO SI...NE LIJEPO...PREKRASNO SVE STVORIO! Tako...da Mu oduzimamo pravo...pravo nad onime što je Njegovo...da čini što hoće.
*Dao nam je slobodu...šta izabiremo?...Treba nam mobitel...a nemamo za platiti struju... Siromašak prosi...nek potraži posao!...Dao nam je i Sina...mi ga psujemo... Dao nam je predivan planet...A mi ga upropaštavamo...TKO SMO MI?
*Pitam se ZA ŠTA MI UOPĆE IMAMO VREMENA...VOLJE...ŽELJE truditi se? Nismo vrapci...koji zijevaju...čekaju hranu od roditelja...Možda nismo...ali čekamo...i brundamo Stvoritelju...kad nije po našem...
*Tek kad nam...barem priroda pokaže zube...sjetimo se Boga.
Dokle ćemo tako...dok se svijetom...poput pljesni širi kuga zla...Nemamo vremena ni za molitvu...A tolika nam je ČUDA učinio On, Gospodar...a ponizio se niže od sluge...I čeka da odbacimo materijalizam.
*Ugasiti TV, mobitele...vratiti se druženju uživo...i konjima, govedima i gnojenju njiva ručno?...Idila!...BAJKA!
Zar je prekasno priznati...Oče, zgriješio sam...kao raskajani sin?
Zar je teško pokušati...sa svojim anđelom čuvarom...barem...razgovarati češće...ne samo navečer?
Zar je tako teško...možda i jeste...ali ipak...predočiti si Oca i češće reči:
"OČE. VOLIM TE"Njega...On koji je u svakoj molekuli svijeta...utkan na nama neshvatljiv način...sveprisutan...pa samo to čeka...Ali da je ISKRENO.
O, koje li radosti za Njega...za nas...za svijet...kad bi na 1000 ljudi...samo to jedan izgovarao!
A sve stvoreno...
stvoreno je PO SINU!...Zar nije zaslužio da mu kažemo
HVALA?