|
U ratu i miru kršćanin je uvijek u ratu.
U konvencionalnom ratu za vjernika vrijede također načela etike. Tako naši vojnici u Domovinskom ratu prije akcije primaju duhovne nagovore (npr. biskup Prenđa delegirao bi svećenika za to).
U vrlo kaotičnim vremenima 2.sv.rata referentna točka za Hrvate katolike je bl. Stepinac (usp. prije navedeni link: Otvoreno pismo Stepinaca protiv pokolja Srba u Glini).
No, prije nego uđemo u ovu zahtjevnu temu, uz Božju pomoć, vratimo se još korak unatrag. Ovdje se referiram na vodećeg demonologa Španjolca A. Forteu koji u svojoj Summi tvrdi da je za uspon Trećeg Rajha bila potrebna četvrtina opsjednutih Nijemaca. Nije moguće naravno znati egzaktne brojke, niti nužno, ali očito se nije radilo isključivo o okultizmu kojim su se SS-ovci bavili. Ne bih tu zanemario Njemačku ni kao kolijevku protestantizma u smislu duhovnih gibanja koja će buknuti sa nacizmom kao vjerovatno nikada prije u povijesti. Utemeljiteljica Karmela BSI, iako rođena u protestanskoj obitelji, tvrdi da je oduvijek bila i osjećala se katolkinjom i prije primanja ostalih sakramenata (formalnog prijelaza u puninu KC). Dakle, protestantizam u svim varijacijama ne postoji. Laž je nešto što ne postoji. Pakt između Hitlera i Staljina lažan je pakt. Kao i prijateljstvo Pilata i Heroda (Lk 23,12). U državnim previranjima, kakva god bila, kršćanin se u prvom redu poziva na sakrament krštenja. Domoljublje kao ljubav prema domovini poznaje i Iranac, gdje ne govorimo o kršćanskoj vrlini. U sakrament krsta, taj duhovni biljeg, đavao ne može ući, ali ipak može i na krštenu osobu djelovati snažnim i različitim nadahnućima protiv života, kako u osobnom tako i u životu zajednice. Činjenica da je NDH favorizirala muslimane u odnosu na kršćane druge nacije govori o stupnju zasljepljenosti, a koja se u određenom smislu prenijela i na Domovinski rat, opravdavajući sve dakako pragmatizmom. Imajmo na umu da je rat uvijek kazna Božja narodu. Tako Crkva moli Boga za oslobođenje od biča rata. U tako teškim situacijama nerijetko se potpada pod loš utjecaj. Slično kao zatvorenik u ozloglašenom zatvoru, uz iznimke.
Kada se stvari trijezno sagledaju u širem kontekstu ostaje činjenica klaonice krštenih međusobno na području Europe na kojem su se odvijali veći sukobi svjetskih ratova. Kako je to moguće? Zasljepljenošću i pomračenjem razuma. Ne treba preskočiti ovo u smislu očite zahtjevnosti kada zlo dolazi i s desna i s lijeva. Što činiti? Ostati u vjeri, kako je nedavno naglasio novoređenim biskupima nadbiskup Kutleša. Možemo se pitati koliki su tada uistinu bili uz Stepinaca. Vjerovatno manji broj vjernika. Danas ga mnogi katolici promoviraju kao političku figuru plaštom kanonizacije. Ne treba se tu zavaravati.
Ostajemo zaprepašteni utjecajem nacizma među krštenima, a među kojima su bili nažalost i čelnici hrvatskog naroda - ustaše, pristajući tada uz Rajh.
Na prigovor zašto se ne bavim komunizmom odgovor je što se ustaški pokret poziv(a)o i na kršćansku vjeru i simbole. Neka ovo bude opomena danas kada je također lakše slušati bajke, čemu su mnogi skloni (2 Tim 4,3-4).
Današnji vjernik ne poznaje Pismo, Katekizam još manje, a vjera je podložna emotivizmu, a koji se na kraju ispoljava kao: ili mi, ili oni. Tim više kada se povijesna hipoteka - posljedice grijeha - prenose u sljedeće naraštaje. Radi toga nema mira kada je ova tema u pitanju. Stoga se postavlja pitanje: kako se tu postaviti?
Prvo, treba biti jasno da je svaka vlast od Boga, kaže Pismo. Već ovdje nastaju problemi za vjernike. Jer što ako je vlast korumpirana? Ne mislim sada naširoko o tome. Jednostavno Bog dopušta lošu vlast kao kaznu narodu. Potrebno je moliti. Ako ovo ne činiš nazivao se ti vjernikom koliko hoćeš postao si ideolog. Vjera i evanđelje nisu švedski stol. Crkva u liturgijskoj molitvi uključuje političke vlasti.
Drugo je pitanje možemo li okajavati grijehe predaka? Smatram da da. Ali bez pretencioznosti. Pišem jer je poželjno znati koliko se može, i poželjno je uvijek više molitelja. Neki i svjedoče o ciljanim područjima molitve. Crkvene vlasti, dakako, sudjeluju na mjestima za koja se zna da je bilo žrtava.
Drugo, koliko je do svakoga u skladu sa odgovornostima treba raditi na pomirenju, pazite, među svim ljudima. Podsjećam da je to put blaženstva, kako zapisa o mirotvorstvu sv. Matej. Nije to lako a treba i procijeniti kako se prema kome odnositi, ali i to je šira tema. Ovdje mnogi katolici padaju. Ko lišće u jesen.
Tako javno angažirani vjernici sudjeluju u grijehu ogovaranja, izrugivanja, šireći neevanđeoski narativ, polarizirajući gdje ne treba, i tako dodatno opterećuju sebe i druge. Kritiziranjem i moraliziranjem nikoga nećeš promijeniti. Ogovaranje je pak posljedica izostanka izravnog govora istine u ljubavi što je medijski omogućeno u izvedivosti do vrhunaca. A bratska opomena kao evanđeoska vrlina oštrice evanđelja ostaje tako netaknuta.
Cilj je kršćana, dakle, postići što veće suglasje pa i jedinstvo, koliko je moguće sa svima u Crkvi i izvan. A nikako ne proizvoditi polarizacije. Niti dopustiti uhvatiti se u mrežu mržnje.
Za kraj. Ako ljevicu i desnicu zamislimo u obliku obrnutog lijevka zasigurno oni koji ispovijedaju grijeh kao nešto poželjno dublje su unutar tog lijevka. Ali i oni koji na mržnju odgovaraju mržnjom upadaju u taj lijevak, a koji je simbol propasti. U tom smislu vjernik nikada nije lijevo ni desno.
Ovo je zahtjevno. Ali evanđelje je vrlo jasno. Ljubav prema neprijateljima kao imperativ.
|