Tu se varaš.
Ima jako dobar dokument od don Mladena Parlova koji se zove "Razvoj dogme" i koji je dostupan
ovdje, nije dugačak (samo 40 str.

) i u njemu možeš pročitati kako se formira određena dogma.
Tako tamo, između ostalog, piše i ovo:
"...
b) Dogma je nauk objavljen od Boga. Ovdje se misli na izvanrednu,
nadnaravnu objavu, koja nadilazi naravni red i ljudsku spoznaju. Radi se o Božjem
slobodnom i osobnom djelovanju po kojem želi čovjeku objaviti istinu o sebi, o
čovjeku i spasenju, u konačnici objavljuje samoga sebe. Te istine čovjek ne bi
mogao doseći čisto naravnim putem. Riječ je o objavi koja nadilazi jednostavno
očitovanje Boga po prirodnim zakonima, tj. naravnu objavu (usp. DS 2020, 2075).
No, da nešto bude dogmom nije nužno da se radi o objavljivanju otajstava u užem
smislu, poput primjerice otajstva o Presvetom Trojstvu ili Utjelovljenju, nego se
može raditi o istinama koje su po sebi dostupne naravnom čovjekovu razumu,
poput primjerice istine o besmrtnosti duše, ili spoznaja jednostavnih povijesnih
događaja koji se odnose na Kristovo rođenje, muku i smrt. Kad govorimo o objavi
mislimo na opću Objavu koja je povjerena Crkvi, a ne na privatne objave. Ove
posljednje nikada ne tvore dogme, niti ih Crkva predlaže kao takve. Ova opća
Objava sva je sadržana u Pismima i Tradiciji.Iz ovoga je jasno kako razum (koji je Božji dar i jedna od tri moći po kojima duša djeluje) ima bitnu ulogu u stvaranju dogme i sama dogma ne mora isključivo biti plod objave nekog otajstva u Bibliji.
A što se tiče dogme o kojoj ovdje raspravljamo, i tu postoje potvrde od strane nekih mistika, kao npr. Bl. Anna Katarina Emmerich koja u svojim vizijama rođenja Isusa opisuje ovako:
"
...U dvanaestom satu bijaše duboko u molitvi. Vidjeh da je podignuta sa zemlje, tako da se vidjelo tlo ispod nje. Ona je prekrižila ruke ispred prsa. Sjaj se oko nje proširi. Strop špilje ne vidjeh više. Bijaše kao neka cesta od svjetla iznad nje sve gore do neba, u kojoj jedno svjetlo prožimaše drugo, i jedna prilika drugu, a krugovi svjetla prelažahu u nebeske likove. Marija je, međutim, molila gledajući u zemlju. Tad rodi Dijete Isusa. Ja ga ugledah kao blistajuće, sasvim maleno dijete, što bijaše svjetlije nego drugi sjaj, kako leži na prostirci ispred njezinih koljena."
Dakle, nema uobičajnog opisa rađanja kakav je svima dobro poznat, već je očito Bog još jednom čudesno djelovao u njenom životu i zato je njen porod bio tako poseban.
Evo iz objava sv. Brigite:
Zatim je izvadila dvije čiste lanene pelene i dva vunena povoja, što je ponijela sa sobom da povije svoga novorođenca, te dva omanja lanena rupca da mu pokrije i poveže glavu. Sve je to složila pokraj sebe, da joj u danome času bude pri ruci.
Kad je sve bilo spremno, Djevica je pobožno klekla i stala moliti, okrenuta leđima prema jaslama, a lica uzdignuta prema nebu na istoku. Tako je ostala uzdignutih ruku, očiju uprtih u nebo, u zanosu, kao opijena božanskom slašću.
I dok je tako bila u molitvi, primijetih kako se dijete pomače u njoj, i odjednom, u trenu oka, ona porodi svoga Sina, koji je zračio tako neizrecivim svjetlom i sjajem, da se ni sunce ne bi moglo s njime usporediti. Luč što ju je starac zabio u zid nije uopće sjala, jer je božanstveni sjaj potpuno potamnio tvarno svjetlo luči.
Porod je bio trenutačan do te mjere, da ja nisam bila u stanju vidjeti kako se zbio. Samo sam odjednom ugledala slavno Djetešce kako golo leži na tlu, bez ikakva traga nečistoće na sebi… I tada sam čula anđeoski pjev, nadzemaljski blag i sladak… Čim je Djevica osjetila da je porodila, smjesta je sagnula glavu, te se sklopljenih ruku i s dubokim poštovanjem poklonila svome Sinu, govoreći: «Dobro došao, moj Božiću, moj Gospodine i moj Sine.»
Ha, ovdje je Marija molila licem prema nebu, dok Emmerich kaže da je gledala u zemlju.
Ako se Bog odlučio približiti čovjeku u objavi, biti malen i nezaštićen, tad je i porod sasvim nešto normalno. Ali, ako je moralo biti drugačije, neka bude, neka ne razumijem.
No, zanimljivo, u mjenim objavama, dok sam ovako, letimično gledala, nađoh Isusove riječi: "....“ zato ćeš biti odbačen kao pobačaj i kao menstrualna krpa.“ Ne mogu zamisliti da Isus tako govori...
Mislim, zašto je prije bilo toliko tih objava, neke priznate, neke ne priznate od Crkve?
Danas toga više nema, ustvari, ima ljudi koji objavljuju knjige o razgovorima s Bogom i ine, ali ne odgovaraju sasvim nauku Crkve.
Mislim, da je to stvar prošlih stoljeća i da se vjerovatno više neće ponoviti. Ili Bog (Isus, Marija) danas više ne govore ljudima koji postanu sveci (svetice) ili je Crkva puno opreznija, pa ono što je nekad prolazilo, danas ne bi prošlo. Ili Bog nikad nije govorio?
Jer, kako je odjednom prestao?