Katolički odgovori

Pa zar nismo svi mi barem malo, malicko u sebi karizmatici?
Zlo bi bilo kada bi počeli halabučiti i druge suditi i osuđivati što nisu kao mi.

Zanimljivo ti je ovo halabučenje sa darovima. Sjiećam se da se na današnji dan kod nas pjevao život sv. Ante, i sije ćam se da se pjevalo kako je sveti Ante propovijedao na svom portugalskom jeziku, a razumjeli su ga razni narodi koji su ga culi govoriti njihovim materinjim jezikom... to je čudo dara jezika..(kao i duhovsko čudo) ali ovo blebetanje koje nitko ne razumije to se proglašava darom jezika...

A recimo dugo godina čovjek nije išao na sakramente pa se razboli i kaže zovite mi župnika.. ljudi, u životu nisam sreo tako iskrene ispovijedi, pune vjere, kajanja i čežnje za Božjim oproštenjem,.. a ono što sam ja osjetio u svojoj duši - ma to nije za javnost..
A takvih stvari je osjetio i dozivio svaki svecenik, jer konacno primili smo na ređenju Duha Svetoga polaganjem - Biskupovih ruku sotalih svećenika...
Ja u to vjerujem...
A ovo polaganje ruku laika i karizmatika ide za tim da umanji vrijednost "polaganja ruku klerika" posljedice se vide na drugim krajevima svijeta (ne daleko od nas) a sve je počelo tako bezazleno... danas se viče kako nema razlike između svećenika i laika...

Kada je u pitanju polaganje ruku i komu je to pridržano Biblija je više nego jasna, a dosljedno tomu i Crkva. Pa, takve se stvari događaju po osobama koje su, nažalost, crkveno nepismene. Stoga, kad je o tomu riječ pitajte svoga župnika. Nećete pogriješiti.

Ako je suditi prema aferi iz Linza gdje je jedan svećenik (dekan) na nekakav štap nabio pogaču kruha, a ako se pogleda malo bolje slika onda su čudne okolnosti na toj slici, a svećenik obučen poput nekakvog sirkusanta držeći tu "čudnu pokaznicu." Slika je bila objavljena na stranicama biskupije Linz, ali nakon "pobune" pravovjernih je skinuta. Kao što je poznato predsjedništvo Biskupske konferencije Austrije i mjerodavni metropolit, kao i biskup Linza bili su početkom sedmice u Rim,razgovarali o problematičnoj situaciji Linca i Crkve u Austriji - i prvi potez nakon povratka je bio neuobičajeno javno biskupovo distanciranje i osuđivanje.
Koliko se dade izčitati iz objavljenog (a po slici je očito) da je to neka "posebna grupa" svakako vrlo žalosna situacija. Proizašla iz malih sitnih koraka nepoštivanja kako liturgijskih propisa, tako discipline (neki dekani javno izjavljuju da žive sa ženama) a nekakav pokret laika traži među ostalim ukidanje celibata, ređenje žena... a kardinal Arinze u predavanju održanom u jednoj župi biskupije Linz se pita: "Gdje su sakrili Gospodina moga?" Zapamtite bez biskupa, pape nema Crkve pa i ako ovdje već neki pišu kako smo mi Crkva i imamo pravo na iznošenje mišljenja... sigurno koraci koji idu u krivom smjeru...

Halo, halo, ne pretjeruj.
Imamo pravo iznosit mišljenje, ali se mora znat čija je zadnja.

kamo sreće da pretjerujem

E moj angeluse, uzalud smo mi starci učili "Ascetiku" za one koji ne znaju: to je nauka o duhovnom životu, i put čišćenja i put rasvjetljenja i noć duše i put sjedinjenja... ovi to odu na seminar, malo duhovnog glamura, malo atmosfere i već su na putu sjedinjenja - imaju mistične doživljaje.. i nemaju pojma što je to "borba sa duhovnim štakorima u podrumu zgrade osobne duhovnosti.." što ćeš.. djeca trče za modom...a Isus reče: "I sagradi kucu na tvrdom kamenu.. dođu vjetrovi, navale bujice kuća ostane jer je sagrađena na tvrdom kamenu.. a oni koji grade kuću na pijesku: dođe oluja, navale vjetrovi, nahrupi bujica i od te kuce bi razvalina velika, jer nije sagrađena na tvrdom temelju... Vidi ove citate nikada nisam čuo od poklonika "nove duhovnosti" Tko može shvatiti neka shvati, reče Isus

Treba ljudima nekako pomoći da razlikuju. Treba ljude upućivati. Mislim da bi baš svećenstvo trebalo više surađivati i pomagati nam. Mislim da nije sve loše i da ne treba sve odbaciti, samo u to sve unijeti razboritost. I sama više volim mir i tišinu, no mnogi dožive obraćenje baš pri ovakvim seminarima. No, nekako kao da mnogi ostanu na tome. Treba nam vodstvo dalje. Euforija i zanos u početku koriste da dušu privuku, ali pitanje je što dalje. I znaš sneni, nas vjernike zbunjuje vaša podijeljenost. Ako je nešto od Crkve dopušteno (kao npr seminari) kako to da neki od vas kažu NE, a neki svim srcem DA? Nije čudno da mi lutamo i da možemo otići u krivim smjerovima, ipak je sve u okrilju Crkve. Trebali biste ako ne prihvaćate seminare, ipak pokušati vidjeti koliko obraćenja ima pri seminarima, čak i onim bučnim koji nalikuju na protestantizam, i dočekati nas te nam pružiti ruku da koračamo dalje. Trebali biste vidjeti taj dobar plod, jer mnoge su takvi seminari doveli na put vjere. Ja sam prvi doticaj osjetila na seminaru oca Jamesa, no, to je trajalo koliko i seminar. No, ipak, tu sam se ispovjedila u suzama, nakon više godina i teške terete skinula s leđa. Trebalo je još godina i još padova da krenem cijelim životom na put vjere, ali tada se ipak nešto pokrenulo u meni, makar sporo.
Što se tiče seminara kod vlč Suca, moram naglasiti da nije bilo nikakva pljeskanja, skakanja, euforije, sve je bilo mirno i dostojanstveno.
Opet ponavljam, mišljenja sam da je sve dobro što se dobro koristi. Treba nam vaša pomoć, ali se prvo vi trebate više povezati i tražiti dobro, a odbaciti loše kao što sv Pavao kaže; sve provjeravaj, loše odbaci, dobro zadrži. Na istoj ste strani. Na istoj smo strani.

Budući da sam prozvan samo rkatko ću ti reći. Imam 40 godina svećeničkog iskustva, znam što su euforije pučkih misija (ti sigurno ne znaš što je to) i kad sam vidio što je ostalo od te euforije više nikada nisam organizirao pučke misije i mislim da od onda u mojoj biskupiji više i nisu bile organizirane..
Što se tiče moje pripravnosti (osuđuješ me a ne znaš ništa o meni osim javno napisane sumnjičavosti na koju imam pravo) ali svi ti novoobraćeni su toliko puni "Novog Duha Svetoga" da moj "Stari Duh Sveti ništa ne vrijedi..." ponavljam ja nemam niti jedno pozitivno iskustvo od ljudi koji su sudjelovali na tim seminarima.. a niti ga imam od vođa (neke znam dobro!) Pa oprosti na iskrenosti.

Sneni, nisi prozvan. Niti te optužujem. Žao mi je ako si tako shvatio. Ne znam doduše imaš li pravo na javno sumnjičenje svećenika, ako ćemo baš otvoreno. Mi kao dio Crkve trebali bismo je štititi i čuvati. Što očekujemo onda od onih koji ne pripadaju Katoličkoj crkvi?! Kad sam te "prozvala" obratila sam ti se kao svećeniku, da nama vjernicima pomogneš ako možeš. Ja sam "novoobraćena" pa ne fantaziram niti sam puna "Novog Duha Svetoga". A ako i jesam, ili jesmo, tu si da nam pomogneš izići iz zabluda, ali ne sa stavom"Mi" i "Vi". Ne ovako:
Ovi to odu na seminar, malo duhovnog glamura, malo atmosfere i već su na putu sjedinjenja - imaju mistične doživljaje.. i nemaju pojma što je to "borba sa duhovnim štakorima u podrumu zgrade osobne duhovnosti.." što ćeš.. djeca trče za modom..

Čudi me da su takvi seminari dopušteni od Crkve ako od njih ništa dobra.
To što kažeš da ja sigurno ne znam što su pučke misije, u pravu si. Ja ti ne znam mnogo. No, nije me sram pitati a ni priznati da ne znam.
To što su novoobraćeni puni "Novog" Duha ne znači da tvoj "Stari" ne vrijedi, niti si ti čime ugrožen. Bilo bi dobro da gledamo pomoći ljudima koji na svom putu odu u krivim smjerovima. Mogao si po mojim postovima vidjeti da sam sklonija tišem putu i "Starom" Duhu, ali ne mislim također odbaciti ništa što Crkva nije odbacila. A posebno jer sam vidjela različitih događanja, a među njima, Bogu hvala, mnogo pozitivnih.
Nema potrebe da se ispričavaš zbog iskrenosti, ona je uvijek dobrodošla. Još jednom ponavljam, nisam tu da te optužujem, a kamo li osuđujem. Svećenik si i to poštujem, a i da nisi nastojim samo ovdje donositi svoja iskustva, bez da se bahatim ili prozivam. Znanja možda nemam, ali imam iskustva i donosim ih čista i otvorena srca. Ako što mogu ovdje naučiti od vas, bit će super.

seminari niti su od Crkve odobreni, niti zabranjeni (iako neki biskupi ne dopuštaju) pa prema tome mogu imati kritički stav.
Ako iznosim svoj kritički stav onda ništa ne napadam, pa i ako napadam imam za to opravdanja u praksi. Ja ne poznam ni jednu osobu koja je išla ili ide na seminare a da je na mene ostavila pozitivan dojam.

Več je angelus pokazao ja sam nastavio da za ozbiljan duhovni život, a posebno na razini sjedinjenja treba proći mukotrpan put.. Na seminaru s eto postiže kao čarobnim štapićem.. Tako će i nestati - kad dođe vrijeme noći duše..a to svaki život ima...

Vidiš ja sam se punih deset godina borio protiv jedne "mane" nešto lošega u meni i mogu reći da sam nekako "obvladao" i da gospodarim sa situacijom... (svladavanje) toga na seminarima nema - o tome se ne govori i td.

O pučkim misijama ne bih ovdje jer je to široka tema. Ali mi smo godinu dana pripremali ljude na te misije i plod nije baš neki.. e mogu nijekati da nije utjecalo na neke ljude..

Tako i seminari mogu imati nekog primarnog efekta, mogu kod nekih ljudi iazvati nešto.. ali bez ozbiljnog rada i bez ozbiljnog nastojanja nema napretka a bez toga nema duhovnog života, a ako netko nema duhovnog života onda ne može imati ni vrhunac toga - osjetilno doživljavanje sjedinjenja s Bogom.
Ne znam dali me shvaćaš .

Shvaćam. Shavaćaš li ti mene da ne govorim protiv svega toga što ti kažeš, samo kažem da takvi seminari imaju pozitivno to što su dobar početak. Oživljavaju vjeru. A dalje nam je potrebno da nam netko pomogne da ne ostanemo na tome. Mišljenja sam da ne treba odbaciti sasvim, jer da nema dobrih plodova vjerujem da bi Crkva ipak zabranila. Čak sam ti i napisala; vi nas nakon takvih seminara dočekajte, pružite nam ruku i usmjerite nas sad kad je to sjeme vjere posijano, da ne zamre. Na to sam mislila.

Ono što dodatno komplicira stvar kod karizmatskog pokreta je da on u ovom obliku kakav je danas nije nastao izvorno u Katoličkoj crkvi već u njegovom nastanku određenu ulogu igraju i protestantske knjige i čak polaganje ruku.
Prema knjizi D. BUŠIĆ, Abeceda Katoličke karizmatkse obnove, Zagreb, 2003; to se odvijalo ovako:

Početci karizmatske Obnove u katoličkoj Crkvi vezani su za godinu 1966. Pittsburgu (USA). U potrazi za vjerskim dinamizmom, doznali su za knjige Davida Wilkersona: ''Na život i smrt'' i Johna Sherilla: ''I govore drugim jezicima'', i uspoređivali ih sa Djelima apostolskim. ….
Oduševljeni profesori razmjenjivali su mišljenja i molili. Došli su do zamisli da se posavjetuju s nekim tko ima više karizmatskog iskustva. 13. siječnja 1967. četiri katolika prisustvovala su molitvenom sastanku karizmatika episkopalne Crkve. Na drugi sastanak, tjedan dana kasnije došao je samo jedan iz prve grupe - Ralph Keifer a doveo je i svog prijatelja Patrika Bourgeoisa. Obojica su zatražila članove molitvene grupe da na njih polože ruke. Osjerili su duboki mir i počeli moliti u jezicima. Doživjeli su klasičan primjer ''krštenja Duhom Svetim''. Sljedećih dana iskustvo se širilo medu profesorima i studentima sveučilišta. Ralph Keifer javio je novosti u Indianu na sveučilište Notre Dame, gdje je uslijedio niz spontanih susreta kroz mjesec ožujak. (http://hkc.n.tavelic.tripod.com/Karizmatskaobnova.htm)
Iste činjenice navodi i Josip Lončar u filmu http://www.youtube.com/watch?v=pqDf43rJ ... re=related

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Lijepo je biti karizmatik, ali što se sve izrodilo iz toga??

Doživljavam da obični ljudi gledaju na to ovako: neke svećenike doživljavaju "s više darova i milosti Božje" u odnosu na ostale, tako da se već počelo govoriti o "snažnim" i "manje snažnim" svećenicima. Eto, jučer sam tako doznala da je pater Smiljan "najsnažniji" u Hrvatskoj. (Ne, nije bilo riječi o fizičkoj konstituciji... )

Zamislila sam se što sve to ljudi očekuju od naših svećenika... zamislila sam se i nasmijala u sebi...

Pojam karizmatik je populariziran prvo među nekim protestantskim sektama i to onima koje su na svaki način željele obnovu crkve točno onakvu kakva je bila u apostolsko vrijeme. Ako to i nije realno bilo ostvarivo, nadopunjeno je teatralnošću, pa i ''sitnim'' prijevarama, posebno kada su čudesa bila u pitanju.
Nekako u vrijeme II.vat. koncila i u Katoličkoj crkvi na Zapadu počeo se rabiti taj izraz za neke, recimo naprednije biskupe i teologe da su karizmatici....
Tada je još uvijek bilo nepojmljivo da bi netko sam sebe nazivao karizmatikom. Prema dobroj tradiciji u Crkvi, bio bi to očiti znak da je osoba ili ohola ili nešto s njom nije u redu.
Danas se to udomačilo, a kartizma više nije isključivo Božji dar nego se to da izučiti, kao neki zanat.
Na svjetovnom području postoji pravi kaos i babilonska pomutnja kad je u pitanju uporaba pojma karizma ili kariznatik. Tako su prema nekim novinarima karizatičke osobe bile drug Tito, Hitler, Staljin, Mao Tze Dong i drugi tirani....