Veliko hvala od SRCA!!!
ZNAČENJE MISE
Ponekad mislim da oni kojima nikada nije bilo uskraćeno da vode ili slušaju misu ne shvaćaju kakvo je blago sveta misa. U svakom slučaju, znam što je ona značila meni i ostalim svećenicima koje sam upoznao u Sovjetskom Savezu. Znao sam koje smo žrtve morali podnijeti i kojim se rizicima izlagali kako bismo imali priliku slaviti misu. U logorima smo stalno bili gladni, a kad bi hrana koju smo dobivali bila jedva dovoljna da bismo nastavili, vidio sam neke svećenike koji su preskakali doručak i radili na prazan želudac do podneva kako bi se pridržavali euharistijskog posta. Pauza u podne bila je najbolje vrijeme za održavanje mise u tajnosti. I sam sam to često činio. Ponekad, kad su nas stražari posebno promatrali i nismo mogli riskirati slavljenje mise na radnom mjestu, korice kruha koje bih stavio u džep pri doručku ostale bi nepojedene sve dok se ne bih vratio u logor i održao misu noću. Također, tijekom dugih arktičkih ljeta, kad su radni dani bili najduži, a sati sna minimalni, vidio sam kako se svećenici i zatvorenici lišavaju prijeko potrebnog sna kako bi ustali prije zvona za buđenje i održali misu u tajnosti u nekoj tihoj baraci, dok su svi ostali grčevito držali to dragocjeno vrijeme za san. Na neki način, s našim misama živjeli smo kao u katakombama. Kad bi nas otkrili da slavimo misu, bili bismo teško kažnjeni, a uvijek je bilo informanata. Ali misa je za nas bila uvijek vrijedna te opasnosti. Visoko smo je cijenili i radovali joj se. Učinili bismo gotovo sve da možemo držati misu ili prisustvovati joj. Dok sam bio u Rimu na Ruskom kolegiju, sanjajući o odlasku u Sovjetski Savez, često sam se pitao što bih učinio ako ne bih mogao slaviti misu. Ponekad smo o tome razgovarali i kao studenti. Rim, sa svojim katakombama, vjerojatno je nadahnuo neke od tih rasprava. Naša nagađanja bila su, zasigurno, pomalo sentimentalna. Na Ruskom kolegiju prisustvovali smo misi svaki dan - u sjemeništu i u našim isusovačkim kućama. Pripremali smo se za ređenje i za služenje mise, i po istočnom i po latinskom obredu. Misa je za nas, buduće svećenike, imala posebno značenje, ali mislim da je točno reći da smo je uzimali zdravo za gotovo. Nije postala samo još jedan vjerski obred. Barem je meni misa uvijek imala posebno značenje - vrijeme provedeno u bliskom zajedništvu s Gospodinom. Bilo ju je tako lako slaviti svaki dan. Uvijek je bila dio dnevne rutine, a misao da bi jednoga dana moglo biti teško održati misu činila se poput tlapnje.
To je bilo nešto o čemu smo razgovarali, o čemu smo čitali u povijesti progona Crkve, ali ne i nešto što smo morali osobno podnijeti ili doživjeti. Sjećam se uzbuđenja svoje prve mise, dan nakon ređenja, i časti koju sam osjećao što svojim rukama mogu ponovno oživjeti Kalvariju. Radosno sam razmišljao kako me Bog izabrao među ljudima i kako sam napokon mogao izvršiti zapovijed koju je Krist dao svojim učenicima na posljednjoj večeri: „Ovo činite meni na spomen." Od dana ređenja, kroz tihe godine u Albertynu, pa sve do previranja koje je uslijedilo nakon sovjetskog zauzimanja Poljske, nije bilo dana koji nisu započinjali misnom žrtvom. Tek kad smo otac Viktor i ja započeli dugu vožnju vlakom do logora za preradu drveta u planinama Urala, naše su tlapnje o nemogućnosti slavljenja mise postale stvarnost. Tek sam tada prvi put iskusio pravi osjećaj siromaštva jer nisam mogao započeti dan slavljenjem euharistije. Nosili smo sa sobom kruh i vino te mali pribor za misu s kaležom i misalom kako bismo mogli slaviti misu. Ali nitko u vagonu punom radnika nije znao da smo svećenici, a u krcatim uvjetima bilo je teško slaviti misu. Trudili smo se najbolje što smo mogli. Svaki put kad je bilo moguće, posebno na postajama gdje smo mogli izaći iz vagona da protegnemo noge i potražimo nešto hrane, koristili smo priliku da zajedno slavimo euharistiju. Kad smo došli u logor za preradu drveta i suočili se sa životom u barakama i primitivnim sobama, bilo nam je teško držati misu. Bojali smo se izlaganja, nismo znali kako će nas prihvatiti kao svećenike. U početku smo slavili misu samo kad smo bili sami nas dvojica. Da smo čekali do trenutka kad bismo mogli otići u tihi kutak barake navečer, morali bismo postiti cijeli dan i odraditi cjelodnevni posao s grupama za drvnu građu. Ipak, u barakama je bilo meteža svakog jutra dok smo se pripremali za posao. U tim je uvjetima bilo teško pronaći vremena da se saberemo i proslavimo misu onako kako smo željeli. Zbog toga je nismo mogli imati svaki dan, ali smo brižno čuvali posvećene hostije kako bismo barem svakodnevno mogli primiti pričest. Držati misu u logorima u Uralu postalo je za nas realna opasnost i poteškoća. Tada smo počeli činiti ono što smo trebali činiti već prije: počeli smo se pripremati za držanje mise napamet. Bojali smo se da ćemo izgubiti pribor za misu, kalež ili misal, ali bili smo odlučni nastojati slaviti misu dok god smo imali kruha i vina. Navečer, dok su drugi čavrljali, čitali ili se kartali, ponavljali bismo jedan drugome misne molitve dok ih nismo naučili napamet. Koliko li sam često, u godinama koje su uslijedile, zahvaljivao Bogu na ovom predahu u uralskim logorima i vremenu priprave i milosti koje mi je bilo dano da se pripremim za godine koje dolaze. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"
Nadam se da će se Fran uskoro vratiti mnogi željno očekuju nastavak...
Login
Registracija
FAQ
Traži
![Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].](./styles/subsilver2/imageset/hr/button_topic_locked.gif "Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].")
) itd i zato bi bilo dobro da takvi nikako ne učestvuju.