Vjera je dar, a mi ju možemo prihvatiti svojim osobnim činom ljudske volje i stavom otvorenosti. O Bogu možemo razumski raspravljati, ali puninu otkrivamo u međusobnom i osobnom susretu. Ne u teoriji nego u našoj povijesti i osobnom životnom iskustvu.

Svakome je ponuđen dar vjere, ali taj dar moramo od Darovatelja uzeti i prihvatiti.
Za to nam je potrebno prianjanje čitavog covjeka (uključujući i razum i volju) uz Boga koji nam se objavljuje, znači uključiti cijeloga sebe u taj susret.

Bog želi da se svi ljudi spase, Isus je dao svoj život za sve ljude bez iznimke.
Čudni su putevi Gospodnji, nekad je možda potrebno više vremena i okolni načini, ali u konačnici svatko primi dovoljno milosti da ima priliku povjerovati Bogu.

Katolik koji zivi krscanski zivot i postuje crkvu u punom smislu, ali nikada u sebi nije dozivio zivoga Isusa... Kako vjerovati? Da li je tada grijeh ne vjerovati?

Meni je ovo pitanje zanimljivo jer sam poznavala upravo ovakvu osobu "Katolik koji zivi krscanski zivot i postuje crkvu u punom smislu" i moje iskustvo je pokazalo da je ta osoba onda kada je trebalo vjerovati, dakle ništa nego vjerovati - uzmaknula jer je jednostavno bilo teško povjerovati koliko je velik i svemoguć naš Bog, onaj kojemu ništa nije nemoguće.
Dalje mi je iskustvo pokazalo da upravo zbog tog "manjka", svog nekog razočaranja ili čega već, vrlo brzo "pogazila" i neke kršćanske vrijednosti (za koje sam ja vjerovala da su joj bitne).
Možda sam nerazumljiva, ali neka poanta bi bila da se danas pitam je li ta osoba ikada istinski vjerovala i pitam se uopće koliko će se nečija vjera kroz životne nedaće uspjeti održati, ako "u sebi nije dozivio zivoga Isusa".

Da, upravo je to moje pitanje. Moram priznati da sam se i ja bila odvojila od crkve jer me ljutio manjak "žive" vjere koja je bit. U crkvi sam sve intelektualno shvacala i kad bi se odvojila iskustveno bih dolazila do toga da je crkveni nauk bio "u pravu". Zato se vise ne zelim odvajati od crkvine bezgranicne mudrosti. I da, bila sam redovito na misi, primila sakramente i molila se doma samoinicojativno...

Sad kad bi preformulirala pitanje glasilo bi : Da li na meni lezi odgovornost sta nisam dobila iskustvo zive vjere?

Vidiš, a ja sam umorna. Onako, iskusila sam kako je to kad me Bog pazi, vjerujem mu, ali... taj "ali" me prati.

Mozda je taj ali dio nase ljudskosti.

Upravo to, dio naše ljudskosti. Pa i Isusovi učenici su bili samo ljudi i raditi su ljudske greške ali su se uvijek vraćali Kristu. Sam Isus koji je Bogo-čovjek u trenutku svoje najveće patnje ljudski progovara:''Bože moj, zašto si me ostavio'', ali ponovo prihvaća svoga Oca...
Život je borba kako god okreneš!