Katolički odgovori

Katolik koji zivi krscanski zivot i postuje crkvu u punom smislu, ali nikada u sebi nije dozivio zivoga Isusa... Kako vjerovati? Da li je tada grijeh ne vjerovati?

Vjera je dar, a mi ju možemo prihvatiti svojim osobnim činom ljudske volje i stavom otvorenosti. O Bogu možemo razumski raspravljati, ali puninu otkrivamo u međusobnom i osobnom susretu. Ne u teoriji nego u našoj povijesti i osobnom životnom iskustvu.

Upravo je to moje pitanje, da li je taj dar dan svima? Sta treba biti pod cinom volje i stavom otvorenosti?

Svakome je ponuđen dar vjere, ali taj dar moramo od Darovatelja uzeti i prihvatiti.
Za to nam je potrebno prianjanje čitavog covjeka (uključujući i razum i volju) uz Boga koji nam se objavljuje, znači uključiti cijeloga sebe u taj susret.

To govori da oni koji nisu primili milost taj dar odbijaju, odnosno da svi mozemo susresti Boga i da nema onih koji ga zele i nisu ga pronasli.

Bog želi da se svi ljudi spase, Isus je dao svoj život za sve ljude bez iznimke.
Čudni su putevi Gospodnji, nekad je možda potrebno više vremena i okolni načini, ali u konačnici svatko primi dovoljno milosti da ima priliku povjerovati Bogu.

Kako je onda djelovati nekome kome se cini da se nasao izvan milosti? Nema puno izbora a objasnjenje bi bilo da mu se krivo cini?

Netko moze biti u teskoj situaciji, to nije sporno, al uvijek ce imati podlogu Boga uza sebe. Medutim sta je sa nama koji ga nismo dozivjeli, jesmo li zakinuti ili mozda ograniceni?

Meni je ovo pitanje zanimljivo jer sam poznavala upravo ovakvu osobu "Katolik koji zivi krscanski zivot i postuje crkvu u punom smislu" i moje iskustvo je pokazalo da je ta osoba onda kada je trebalo vjerovati, dakle ništa nego vjerovati - uzmaknula jer je jednostavno bilo teško povjerovati koliko je velik i svemoguć naš Bog, onaj kojemu ništa nije nemoguće.
Dalje mi je iskustvo pokazalo da upravo zbog tog "manjka", svog nekog razočaranja ili čega već, vrlo brzo "pogazila" i neke kršćanske vrijednosti (za koje sam ja vjerovala da su joj bitne).
Možda sam nerazumljiva, ali neka poanta bi bila da se danas pitam je li ta osoba ikada istinski vjerovala i pitam se uopće koliko će se nečija vjera kroz životne nedaće uspjeti održati, ako "u sebi nije dozivio zivoga Isusa".

Da, upravo je to moje pitanje. Moram priznati da sam se i ja bila odvojila od crkve jer me ljutio manjak "žive" vjere koja je bit. U crkvi sam sve intelektualno shvacala i kad bi se odvojila iskustveno bih dolazila do toga da je crkveni nauk bio "u pravu". Zato se vise ne zelim odvajati od crkvine bezgranicne mudrosti. I da, bila sam redovito na misi, primila sakramente i molila se doma samoinicojativno...

Sad kad bi preformulirala pitanje glasilo bi : Da li na meni lezi odgovornost sta nisam dobila iskustvo zive vjere?

Vidiš, a ja sam umorna. Onako, iskusila sam kako je to kad me Bog pazi, vjerujem mu, ali... taj "ali" me prati.

Mozda je taj ali dio nase ljudskosti.

Upravo to, dio naše ljudskosti. Pa i Isusovi učenici su bili samo ljudi i raditi su ljudske greške ali su se uvijek vraćali Kristu. Sam Isus koji je Bogo-čovjek u trenutku svoje najveće patnje ljudski progovara:''Bože moj, zašto si me ostavio'', ali ponovo prihvaća svoga Oca...
Život je borba kako god okreneš!

Da... potpisujem zadnju recenicu u potpunosti. Nadodala bih da je u danasnje vrijeme jako daleka pomisao da te netko voli i ceka unatoc svemu sta napravis/pogrijesis. Zivot je tezak pa je apstraktno povjerovat da te iza zivota ceka drugacije. Vjerujem da neki osjete Bozju ljubav i unutar ovog zivota. Zamislite koliko to mora da ucini ovaj zivot ljepsim i koliki je to blagoslov.

Znate što je rekao pok. T. Ivančić?
"Jer, u nebo se dolazi, tako da nekoga nosimo u naručju. U nebo nitko ne ulazi sam. Samo s nekim koga spašava i koga želi tamo unijeti. S nekim koji nije mogao sam u nebo, te mu je trebao netko tko će ga nositi. Ne možemo jedni bez drugih. Oprati drugoga, zaviti mu rane, uzeti ga na ruke i ponijeti kući, to je naše nebo. Ne ostaviti nikoga očajnog, ne dopustiti da nisi nekome obrisao suze, ne proći pokraj ispružene ruke koja moli za pomoć, ne zatvoriti oči pred jecajima drugih, ne pomisliti da si sam na svijetu, to je put prema sreći i odlaganju vlastitih tereta."

I znate što? Koliko god bilo teško, ja ne želim povjerovati u ništa drugo. Ne čini li vam se da je danas milijun ljudi odlučilo da ne budu osjetljivi. Otvrdnuli su svoju kožu, stvorili oklop oko sebe samo da bi izbjegli da budu povrijeđeni. Ali to ima svoju veliku cijenu. Nitko ih ne može povrijediti, ali im se nitko ne može ni približiti.
Kad Bog se čini daleko - možda jednostavno treba raditi ono po naputku Majke Tereza - ići kući i voljeti svoje bližnje, obitelj i sve one koje nam je On stavio na put - najbolje što umijemo i znamo.