edargrim je napisao/la:
Zbog čega je nevjera nemoralna pa čak i objektivno nemoralna?
Zbog toga što Bog objektivno postoji, a čovjek to može znati i dužan ga je priznati.
Citat:
Znači po ovoj gore tvrdnji, Taoist, koji slijedi TAO je nemoralna osoba unatoč tome sto je zapravo vrlo moralna osoba.
Problem je što govorimo o moralu a nismo se usuglasili oko značenja pojma "moral". Tebi, izgleda, ta riječ označava otprilike isto što i "humanost", "čovječnost".
No premda su humanost i čovječnost bitni aspekti moralnosti, moral se ne iscrpljuje samo na tome. Moral je širi pojam, koji osim dužnosti prema čovjeku specificira također i dužnosti prema Bogu.
Ja nisam neki poznavatelj taoizma, ali ako je ovako kao što ti kažeš, taoistički moral je u najmanju ruku bitno manjkav.
Netko može biti moralan u određenim pitanjima, dok u drugim pitanjima ili aspektima to nije. U ranije citiranom tekstu upravo tako se promatra određene ateiste, a ja bih isti princip primijenio i na taoista. Ti kao da očekuješ od nas da moramo priznati da je taoist na svaki način i po svakom pitanju i u svakom aspektu moralan. Ali zašto bismo to morali priznati? On može biti moralan u nekim pitanjima, dok u drugima to nije. Isto kao i ateist. Stvari nisu crno-bijele.
Citat:
Ono što ja vidim je objašnjenje kako se ateisti služe ad hominem argumentima da bi se malo dalje u tekstu vidilo diskreditiranje ateizma upravo ad hominem argumentima.
Pa ne znam, ja sam malo drukčije shvatio taj tekst.
Po meni, nije poanta drugog dijela teksta da se ad hominem diskreditira ateizam, nego da se:
(i) objektivnim činjenicama ospori optužba agresivnog ateizma da je religija uzrok najvećih zala, kao i česta teza da bi svjet bez religije bio bolji, te
(ii) ukaže na određenu nedosljednost, pa i licemjerje, agresivnih ateista koji liju "krokodilske suze" nad (preuveličanim) žrtvama religije u neka davna i puno okrutnija vremena, dok istovremeno zatvaraju oči pred nedavnim žrtvama bezbožnih ideologija.
Po meni ovo nije nikakav ad hominem, jer on ne tvrdi da je ateizam pogrešan
zato što je činio zlo, nego samo činjenicama opovrgava optužbe koje ateisti upućuju na račun vjernika.
Citat:
Činjenica jest da se naš svijet sastoji od raznih religija.
Meni to govori samo o ljudskoj potrebi da "stvara" religije.
... što još ne znači da je religija neistinita. Naprotiv, to bi mogla biti indicija za upravo suprotno. Tako npr. Herbert Madinger koristi ovu činjenicu upravo kao polazište argumenta (ili barem indicije) ZA Božju opstojnost. Naime, kao što čovjekova potreba za hranom implicira da postoji hrana koja će tu potrebu zadovoljiti, ili potreba za bilo čime drugim (zrakom, vodom, ... nadopuni po volji...) sugerira da mora postojati to za čime čovjek osjeća potrebu (zrak, voda, itd), tako bi nekom analogijom i činjenica posvjedočena u svim kulturama i kroz čitavu povijest o čovjekovoj potrebi za božanskim mogla sugerirati upravo da bi to božansko moglo postojati. Naravno, ovo nije striktni dokaz, ali postavlja stvar na interesantan način i vrijedno je razmišljanja.
Citat:
Religija kao takva je savršeni mehanizam za upravljanje masa, pruža čovjeku utjehu, daje pripadnost (nešto poput države).
Možda (a možda i ne), ali opet to još ništa ne govori o njenoj istinitosti ili neistinitosti, a to bi valjda trebalo biti najbitnije pitanje. Pre olako prelazimo na sporedna pitanja, bez da smo se složili oko glavnog.
Citat:
Vjera se temelji na vjerovanju bez dokaza. Znači ne na znanju, nego na vjerovanju. Zato i je vjera!
Ovo će ti vjerojatno potpisati većina modernih vjernika, ali ja ne!
Postoje razumski temelji vjere. Što to znači? To znači da:
(i) Neke istine (poput npr. Božje opstojnosti, ili pak činjenice da se Bog objavio) mogu se razumski dokazati;
(ii) Druge istine, iako nadilaze mogućnosti razuma i moraju se doista prihvatiti vjerom, ipak se ni one ne prihvaćaju iracionalno "slijepom vjerom", nego ih se prihvaća zato što ih objavljuje Bog koji ne može prevariti ni prevaren biti - a samu činjenicu da ih je Bog objavio opet opravdava razum.
Naravno svjestan sam da će mnogima - osobito tebi edalgrime, ali i mnogim modernim vjernicima - obje ove tvrdnje zvučati kontroverzno. Tvrdim međutim da ih je moguće opravdati, ali to je preširoka tema sama za sebe i ne mogu ovdje u to ulaziti. Naime, ne gajim iluzije da ću nekoga kratkim forumskim postom uvjeriti u razumsku vjerodostojnost katoličanstva; cilj mi je samo izložiti svoje viđenje utemeljenja vjere, a baš tako se stvar tradicionalno shvaćala u katoličanstvu (iako je u novije vrijeme ovaj pristup pomalo zaboravljen i postoji jedno, meni žalosno, gibanje u smjeru fideizma iliti slijepe vjere).
Citat:
Postoje svjedocanstva, ukazanja...
Da, ali jesu li ona istinita? To je stvar koju je jako teško, pa i nemoguće dokazati. Uzimate li si vi kršćani to kao dokaz ispravnosti kršćanskoga nauka? Ako da, treba biti svijestan cinjenice da i judaizam, islam i hinduizam isto tako bilježe takve stvari. Status Quo!
A ozdravljenja?
Da... Uistinu ljudi ozdravljaju u prisustvu vjere i iscjeljitelja vođenih vjerom. A i razne vođe tako upozoravaju kako na razne šarlatane koji obmanjuju narod.
Po meni, to su stvari koje se u slučaju kršćanstva mogu ustanoviti, barem "izvan razumne sumnje". Naravno, tu se ne može generalizirati nego svaki slučaj treba vrlo strogo ispitati ponaosob i takvo ispitivanje držim da će preživjeti (i već su preživjeli) barem neki slučajevi u katoličanstvu, dok nisam siguran da li bi ga preživjeli navodni slučajevi u drugim religijama.
Citat:
Sve ovo mi kao argument zvuči još i gluplje ako se u obzir uzmu milijuni nevine dijece koja boluju od raznih zloćudnih tumora i bolesti i unatoč svim molitvama ipak podlijegaju bolestima dok na drugoj strani ljudi od toga mahom ozdravljaju upravo zaslugama svojih religija i molitvi. To je nepravda.
Opet, ovo što ću reći možda će zvučati grubo i vjerojatno će me i mnogi vjernici poželjeti kritizirati zbog toga. Ali smatram da je logično, a to je jedino što se računa.
Naime, smatram da Bog kad nekome daje čudesno ozdravljenje, onda to nije zato što želi iz puke dobrote uslišati svaku molitvu koja mu se upućuje. Ne, Božja dobrota će se manifestirati u vječnosti, a smrt tu nije nikakav kraj koji bi tu dobrotu demantirao.
Naprotiv, Bog kad čini čudo onda je to da bi manifestirato sebe, svoju moć i svoju vlast nad prirodom i njenim zakonima i tako
iznimnim činom potvrdio neku vjersku istinu ili činjenicu od vjerskog značaja. Tako je npr. Isus Krist činio čudesa da bi potvrdio svoje božanstvo i božanski autoritet svoga nauka. Pa ipak nije svakog čovjeka spasio od smrti, iako kao vjernici smatramo da je on, kao Bog, to mogao, samo da je htio. Zašto nije? Zato što bolest i smrt imaju svoju ulogu u Božanskom plani i njemu nije bio cilj to dokinuti; bio mu je cilj samo pokazati nadnaravnu vlast koju kao Bog ima nad prirodom i tako dati božanski legitimitet svome nauku, a za to mu je bio dovoljan relativno mali broj čudesa. Čudo je, stoga, po definiciji iznimka, iliti kako su rekli neki teolozi "Bog se ne razbacuje čudima". Isto tako, Bog je kroz povijest periodički potvrđivao Katoličku Crkvu čudima koja su se događala na posebnim, s Crkvom povezanim mjestima. Vidi npr. Lourdes, Fatima, itd. To što nisu svi ozdravili ništa ne znači; dovoljno je da jedan čudesno ozdravi - ako je doista čudesno - i to je događaj koji zahtijeva određeno objašnjenje, koje samo Bog može dati i kojime Bog implicitno potvrđuje ili Crkvu, ili nauk vjere, ili čovjeka koji nešto naučava u njegovo ime, ili određeno vjerski značajno mjesto, itd.
Citat:
Početak
Kao ateist ne znam što je ili tko je stvorio ovaj svijet, svemir i život. Na temelju nekih teorija i dokaza spreman sam vjerovati da je sve nastalo Big Bangom. Ali zašto Big Bang? To ne znam.
Oprosti, ali po meni je ovo bježanje od odgovora na fundamentalna pitanja. Zašto? Jer ti se - tko zna zašto - odgovor koji naslućuješ ne sviđa.
Mislim, najlakše je reći "ne znam". Ali zašto onda ne bismo puno ranije rekli "ne znam" i već u startu onemogućili svaku znanost? Reći "ne znam" baš ovdje, kod ovog fundamentalnog pitanja čini mi se prilično proizvoljno.
Sve što ima početak, što nastaje, ima uzrok - to je princip na kojemu se temelji svaka znanost. Ako pak govorimo o uzroku samog svijeta, naravno da taj uzrok mora biti nešto izvan samoga svijeta.
Dakle pitanje je legitimno i odgovor mora postojati. Može li odgovor biti bilo što drugo osim Boga? Ne, jer sve drugo je dio svijeta, a naš odgovor upravo treba objasniti sam svijet i njegovo porijeklo (pitanje uzroka), dakle ne može nikako biti njegov dio.
Isto tako i kod pitanja prirodnih zakona: zašto su oni baš takvi kakvi jesu? Skrivati se iza "ne znam" čini mi se intelektualno nepoštenim; blokiramo jedno sasvim legitimno pitanje i odbijamo uopće razmišljati o njemu - a zašto? Zašto bi neka pitanja bila proizvoljno zabranjena? Sve što postoji ima dovoljan razlog, pa tako i prirodni zakoni. A razlog očito mora biti nešto onkraj same prirode i njenih zakona, nešto onostrano.
Citat:
A svi moramo biti svijesni i mogućnosti da su deistička i panteistička mišljenja zapravo ispravna.
No postoje filozofski i logički argumenti protiv deizma i panteizma. Treba čitati staru, tradicionalnu katoličku filozofsku literaturu iz razdoblja neoskolastike (kasno 19. i prva polovica 20. stoljeća) kad je u katoličkim intelektualnim krugovima filozofska i logička svijest bila na vrlo visokoj razini. Svašta čovjek iz toga može naučiti.
Citat:
BOG
Bog kao "biće", kao pojam nadilazi sve što će čovjek ikada biti u mogućnosti spoznati. Kao takav milijune puta nadilazi čovjeka i njegovo razmišljanje. Jednostavno mi je glupo da takvo biće može biti toliko tašto da će selekciju RAJ-PAKAO raditi na i na činjenicama da li sam vjerovao, bez dokaza, u njegovo postojanje
Opet, ne bez dokaza, nego na temelju njegove objave čija se vjerodostojnost može razumski potvrditi.
Citat:
Upuštam se u raspravu jer mi smeta (smeta?!) kada ljudi nešto što je OBJEKTIVNO dobro (yoga, meditacija, sex)proglašavaju sotonskim i zlim, pa cak i izvorima zla.
Pa sad, jesu li yoga i meditacija
objektivno dobre, to će prije svega ovisiti o njihovim efektima na čovjekovu
vječnu sudbinu; dakle o tome ne možemo ispravno suditi samo na temelju trenutnih ovozemaljskih efekata, a to je zamka u koju upravo, čini mi se, upadaš kad ih proglašavaš objektivno dobrima.
Što se tiče seksa, nije problem u seksu kao takvom, niti ga netko proglašava objektivno lošim, nego se smatra da seks ima svoju svrhu, a to je prokreacija, te da to povlači i određenu odgovornost prema djeci koja bi, imajući tu njegovu osnovnu svrhu u vidu, iz njega trebala nastati, a ta se odgovornost može prakticirati jedino unutar stabilne obitelji. Ovo je čisto razumsko objašnjenje, a ono nalazi dodatnu potvrdu u božanskoj objavi, koja se, opet naglašavam, ne prihvaća slijepo nego postoje razlozi njene vjerodostojnosti.
Citat:
Da usudim se reci, ja sam sretna osoba. Ispunjena osoba, koja se naravno može još ispunjavati. Koja se i hoce,želi i mora još ispunjavati.
Sretan sam bez Boga. Bez religije. Koliko god nekim zvucalo glupo, to su moji osjecaji. I nitko, ama baš nitko ne može znati kako se ja osjecam osim mene samoga.
Ma nije glupo, ali smatram da razgovaramo o istini, a ne o osjećajima, te da istina nije pitanje osjećaja.