Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Sub ruj 19, 2026 23:54

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 82 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6
Autor Poruka
PostPostano: Čet ruj 17, 2026 15:33 

Pridružen: Pet stu 01, 2024 18:43
Postovi: 83
Imao bih ja molbu za kolegu kopitara!
Kad se ovako srčano raduješ ovim citatima iz knjige "Na vrutke me tihane vodi" ja bi te počastio njome, može je se nabaviti gore na Kaptolu pa ćeš nam kasnije izvući neke sažetke ili kraće citate.


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Čet ruj 17, 2026 16:41 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
Imao bih ja molbu za kolegu kopitara!
Kad se ovako srčano raduješ ovim citatima iz knjige "Na vrutke me tihane vodi" ja bi te počastio njome, može je se nabaviti gore na Kaptolu pa ćeš nam kasnije izvući neke sažetke ili kraće citate.



Hvala na informaciji (:


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet ruj 18, 2026 08:16 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran, kad budeš u mogućnosti stavi još (:

Veliko HVALA tebi prijatelju moj!


Postoji smjer u kršćanskoj askezi koji prezire tijelo, gledajući ga kao kvarljivi dio čovjeka i izvor pokvarenosti. Budući da je duša besmrtna, a tijelo prolazno, mističari s Istoka osobito su ga smatrali glupom zvijeri koju treba pokoriti poput tvrdoglavog magarca. „Duh je, istina, voljan" služiti Bogu i težiti savršenstvu, ali „tijelo je slabo" - lijeno, sklono požudi i grijehu, traži vlastito zadovoljstvo i odvlači pažnju duše od potrage za Bogom. Stoga su rani pustinjski oci s Istoka nastojali podložiti tijelo pretjeranim pokorama i postovima kako bi stekli nadmoć nad njegovim slabostima i oslobodili dušu od sklonosti prema grešnoj, smrtnoj naravi. Ova tendencija gledanja na ljudsku prirodu, osobito tzv. „palu ljudsku prirodu", kao na nisku, grešnu i stoga prezira vrijednu, ostala je prisutna u nekom obliku kao dio tradicionalne kršćanske duhovnosti. Smatram to pogrešnim. Gnosticizam, maniheizam, katari, albigenzi, jansenisti i druge heretičke struje gledali su na materiju kao na zlo, a tijelo smatrali sklonim grijehu. No, koji god bio razlog, uvijek siroto tijelo dobije najgori tretman - kao da um i volja nikada nemaju grešne misli i nagone, kao da se grijeh ne sastoji upravo u upravljanju vlastite volje (a ne tijela) protiv Božje volje. U radnom logoru počeo sam osjećati poštovanje i ljubav prema sirotome tijelu. Tijelo je podnosilo najveći dio patnje, iako je i duša trpjela. Tijelo je bilo to što te moralo uzdržati, uz svu snagu volje i odlučnosti koju si mogao imati. Tijelo je osjećalo nalete vjetra, oštru hladnoću, grčeve bolnih mišića, oštru bol popucale kože koja je krvarila, grčeve zbog gladi, utrnule i upaljene prenapregnute zglobove. Ozebline, grčevi u stomaku, otekla stopala, oči koje su stalno suzile, ispucale usne, istrošeni zglobovi, istegnuća i grčevi, bolovi i modrice - sve je to tijelo strpljivo podnosilo tijekom dugih, dugih dana rada po gustom snijegu, ledenoj kiši ili proljetnoj bljuzgavici na dalekom sjeveru, a ipak je nekako uspijevalo nositi te kroz još jedan dan. Tijelo je bilo to koje je prolazilo kroz trpljenje, osjećalo agoniju i nosilo na ramenima težak teret ove svakodnevne muke i spore smrti nehumanog rada. Uvijek sam, na mnogo načina, uzimao tijelo zdravo za gotovo. Kao mladić, bavio sam se sportovima. U nekima sam, poput bejzbola i boksa, bio borac. Uvijek sam htio nadmašiti druge, biti najbolji i najjači. Mogao sam podnijeti kaznu, ali i dijeliti je. Tijekom ranih godina mog posvećenog života čak sam pokušavao nadmašiti legende o svecima u postu i pokori svih vrsta. Ali nisam to činio kako bih kaznio tijelo ili dosegnuo savršenstvo, nego da dokažem svijetu i samome sebi kako sam čvrst. A sada, kad je svaki dan završavao iscrpljenošću i tijelo je vapilo za svakom dodatnom minutom odmora, svakim malim predahom od posla, svakom dodatnom mrvicom kruha, tek sam tada počeo cijeniti čudesan dar života koji je Bog darovao čovjeku kroz ljudsko tijelo. Bliskost koja postoji između duše i tijela čudo je stvaranja i misterij ljudskog postojanja. A ipak, krivo je ako mislimo, s obzirom na to da će duša biti suđena nakon smrti, dok se tijelo raspada u grobu, da je ova smrtna šaka prašine išta manje dar od Boga, manje plemenita ili prekrasna od besmrtne duše. U tijelu postojimo i radimo na svom spasenju. U tijelu gledamo i radujemo se Božjem stvorenom svijetu. U tijelu nosimo biljege Kristove muke. Misteriozna međuigra tijela i duše ključna je karakteristika naše ljudske prirode. Ako je tijelo bolesno ili bolno, umorno ili gladno, ili na koji drugi način pati, to utječe na duh, utječe na našu prosudbu, mijenja našu osobnost. Tako mala stvar kao što je glavobolja može utjecati na odnose s ljudima oko nas. Kroz tijelo izražavamo i doživljavamo ljubav, nježnost i utjehu. Ispričavamo svoje otresito, sitničavo i neodgojeno ponašanje jedni drugima, pravdajući se da tijelo ima loš dan. Konstantno smo, iz dana u dan, iz sata u sat, pod utjecajem ovog misterioznog djelovanja duše na tijelo i tijela na dušu.

Teolozi su mnogo pisali o utjelovljenju kao središnjem događaju našega otkupljenja, vrhuncu u drami povijesti spasenja. Duhovni pisci mogu pisati o tome unedogled - o otkupljenju i djelima spasenja, o novom stvaranju i restrukturiranju društvenog poretka, o čovječanstvu koje se uzdiže i ponovno postaje cjelovito i sveto, o ispaštanju, pokajanju i pomirenju palog svijeta s božanskom voljom, o novom Adamu i kraljevstvu Božjem i životu svijeta koji dolazi. Međutim, često zaboravljamo jednostavnu istinu da je Bog svojim utjelovljenjem preuzeo ljudsko tijelo. Rijetko se zaustavljamo kako bismo razmislili o osnovnom značenju te doktrine: da Bog također zna točno kako je to kad ti je hladno, kad si umoran, kad si gladan, kad te nešto boli, jer je i On imao tijelo. Dugo je, zapravo i godine, proveo obavljajući rutinski neprimjetan posao tesara. Danima je hodao prašnjavim cestama umornim nogama. Skutrio bi se na noćnom zraku ili hladnoj kiši. Bio je bez sna dok su drugi spavali; bio je žedan; bilo mu je vruće; bio je umoran i spreman srušiti se od iscrpljenosti. Krist je zasigurno znao kako je to probuditi se ukočen i u bolovima u sivo tmurno jutro. Sigurno ga je boljela glava, zub, leđa i kosti, sigurno je bio tjeskoban i iznerviran ponekad. U utjelovljenju je Bog sam spoznao kakav je to život čovjekov i kakvo je djelo Njegovih ruku to biće koje se sastoji od tijela i duše. Od tame maternice do mraka grobnice, od djetinjstva, preko odrasle dobi, do spore agonije umiranja, sam je spoznao što znači živjeti u šaci gline, osjetiti hladan dodir majčine ruke na tijelu u groznici, osjećati sol znoja i suza, slušati glazbu i pjev ptica, podnositi najodvratnije uvrede, spoticati se i padati, biti prekriven modricama i unakažen. Naposljetku je zavapio, kao što svi mi činimo prije ili poslije, da ga se poštedi dodatnog bremena ili patnje. Ukratko, utjelovljenje je značilo da je Bog postao čovjekom, sličan nama u svemu osim u grijehu, kako kaže sveti Pavao. Je li Bog došao do zaključka da je ljudsko tijelo dobro, kao što je izrekao u prvim danima stvaranja? Smatram da jest. Kroz to tijelo nas je otkupio. Time nas nije oslobodio naše patnje, boli i tuge. Kao što je Njegovo uskrsnuće naša pobjeda i naš trijumf nad smrću, iako to ne znači da mi ne moramo umrijeti, tako je Njegova muka iskupila naše trpljenje. To ne znači da mi ne moramo trpjeti ili osjećati bol. Njegov primjer podučio nas je kako gledati na vlastito trpljenje na nov način i kako promatrati svoje tijelo u novom svjetlu. Otkupljenje i spasenje za svakog pojedinca sastoji se od vršenja Božje volje - ništa više, ništa manje. „Oče," rekao je Krist u trenutku najveće agonije u Getsemanskom vrtu, „ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ Ipak, Bog nikada od nas nije tražio, niti će tražiti, da nosimo više od onoga što je On nosio u svom utjelovljenju, patnji i smrti, niti će tražiti od nas da iskusimo nešto što sam nije iskusio. Za svakoga od nas, spasenje znači svakodnevno prihvaćanje Kristovog križa, prihvaćanje svega što dan donosi kao Božju volju, prikazivanje Mu svakog jutra svih radosti, posla i trpljenja toga dana. Ništa više, ništa manje. No, to su apstraktne riječi. Ono što to u praksi znači pokazuje nam siroto tijelo. To znači ustati svakog jutra i leći svaku večer. To znači rutinu, a ne spektakl. To znači težak rad, bol, odricanje od zadovoljstava, sreće ili ljubavi za kojom ljudsko srce čezne, kako bi se obavilo ono što je trenutačno potrebno. To znači raditi za druge, dotaknuti živote drugih kroz medij tijela. Koliko sam samo puta, umoran, iscrpljen i pred kolapsom zbog uvjeta rada u logoru, pomislio, osjećajući bol i ironiju, na one riječi: „Duh je voljan, ali je tijelo slabo." Zaista, čovjek je biće koje ima dušu i tijelo. Mi u ovoj dolini suza radimo na svom spasenju koristeći tijelo. To je prvi dar koji nam Bog i naši roditelji oblikuju. Ono nas uzdržava kroz dug život i omogućuje radost i tugu, a kad se napokon u smrti od Njega odijelimo, zasigurno zaslužuje počinak prije nego što slavno ustane na Posljednjem sudu. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pet ruj 18, 2026 14:42 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606


Postoji smjer u kršćanskoj askezi koji prezire tijelo, gledajući ga kao kvarljivi dio čovjeka i izvor pokvarenosti. Budući da je duša besmrtna, a tijelo prolazno, mističari s Istoka osobito su ga smatrali glupom zvijeri koju treba pokoriti poput tvrdoglavog magarca. „Duh je, istina, voljan" služiti Bogu i težiti savršenstvu, ali „tijelo je slabo" - lijeno, sklono požudi i grijehu, traži vlastito zadovoljstvo i odvlači pažnju duše od potrage za Bogom. Stoga su rani pustinjski oci s Istoka nastojali podložiti tijelo pretjeranim pokorama i postovima kako bi stekli nadmoć nad njegovim slabostima i oslobodili dušu od sklonosti prema grešnoj, smrtnoj naravi. Ova tendencija gledanja na ljudsku prirodu, osobito tzv. „palu ljudsku prirodu", kao na nisku, grešnu i stoga prezira vrijednu, ostala je prisutna u nekom obliku kao dio tradicionalne kršćanske duhovnosti. Smatram to pogrešnim. Gnosticizam, maniheizam, katari, albigenzi, jansenisti i druge heretičke struje gledali su na materiju kao na zlo, a tijelo smatrali sklonim grijehu. No, koji god bio razlog, uvijek siroto tijelo dobije najgori tretman - kao da um i volja nikada nemaju grešne misli i nagone, kao da se grijeh ne sastoji upravo u upravljanju vlastite volje (a ne tijela) protiv Božje volje. U radnom logoru počeo sam osjećati poštovanje i ljubav prema sirotome tijelu. Tijelo je podnosilo najveći dio patnje, iako je i duša trpjela. Tijelo je bilo to što te moralo uzdržati, uz svu snagu volje i odlučnosti koju si mogao imati. Tijelo je osjećalo nalete vjetra, oštru hladnoću, grčeve bolnih mišića, oštru bol popucale kože koja je krvarila, grčeve zbog gladi, utrnule i upaljene prenapregnute zglobove. Ozebline, grčevi u stomaku, otekla stopala, oči koje su stalno suzile, ispucale usne, istrošeni zglobovi, istegnuća i grčevi, bolovi i modrice - sve je to tijelo strpljivo podnosilo tijekom dugih, dugih dana rada po gustom snijegu, ledenoj kiši ili proljetnoj bljuzgavici na dalekom sjeveru, a ipak je nekako uspijevalo nositi te kroz još jedan dan. Tijelo je bilo to koje je prolazilo kroz trpljenje, osjećalo agoniju i nosilo na ramenima težak teret ove svakodnevne muke i spore smrti nehumanog rada. Uvijek sam, na mnogo načina, uzimao tijelo zdravo za gotovo. Kao mladić, bavio sam se sportovima. U nekima sam, poput bejzbola i boksa, bio borac. Uvijek sam htio nadmašiti druge, biti najbolji i najjači. Mogao sam podnijeti kaznu, ali i dijeliti je. Tijekom ranih godina mog posvećenog života čak sam pokušavao nadmašiti legende o svecima u postu i pokori svih vrsta. Ali nisam to činio kako bih kaznio tijelo ili dosegnuo savršenstvo, nego da dokažem svijetu i samome sebi kako sam čvrst. A sada, kad je svaki dan završavao iscrpljenošću i tijelo je vapilo za svakom dodatnom minutom odmora, svakim malim predahom od posla, svakom dodatnom mrvicom kruha, tek sam tada počeo cijeniti čudesan dar života koji je Bog darovao čovjeku kroz ljudsko tijelo. Bliskost koja postoji između duše i tijela čudo je stvaranja i misterij ljudskog postojanja. A ipak, krivo je ako mislimo, s obzirom na to da će duša biti suđena nakon smrti, dok se tijelo raspada u grobu, da je ova smrtna šaka prašine išta manje dar od Boga, manje plemenita ili prekrasna od besmrtne duše. U tijelu postojimo i radimo na svom spasenju. U tijelu gledamo i radujemo se Božjem stvorenom svijetu. U tijelu nosimo biljege Kristove muke. Misteriozna međuigra tijela i duše ključna je karakteristika naše ljudske prirode. Ako je tijelo bolesno ili bolno, umorno ili gladno, ili na koji drugi način pati, to utječe na duh, utječe na našu prosudbu, mijenja našu osobnost. Tako mala stvar kao što je glavobolja može utjecati na odnose s ljudima oko nas. Kroz tijelo izražavamo i doživljavamo ljubav, nježnost i utjehu. Ispričavamo svoje otresito, sitničavo i neodgojeno ponašanje jedni drugima, pravdajući se da tijelo ima loš dan. Konstantno smo, iz dana u dan, iz sata u sat, pod utjecajem ovog misterioznog djelovanja duše na tijelo i tijela na dušu.

Teolozi su mnogo pisali o utjelovljenju kao središnjem događaju našega otkupljenja, vrhuncu u drami povijesti spasenja. Duhovni pisci mogu pisati o tome unedogled - o otkupljenju i djelima spasenja, o novom stvaranju i restrukturiranju društvenog poretka, o čovječanstvu koje se uzdiže i ponovno postaje cjelovito i sveto, o ispaštanju, pokajanju i pomirenju palog svijeta s božanskom voljom, o novom Adamu i kraljevstvu Božjem i životu svijeta koji dolazi. Međutim, često zaboravljamo jednostavnu istinu da je Bog svojim utjelovljenjem preuzeo ljudsko tijelo. Rijetko se zaustavljamo kako bismo razmislili o osnovnom značenju te doktrine: da Bog također zna točno kako je to kad ti je hladno, kad si umoran, kad si gladan, kad te nešto boli, jer je i On imao tijelo. Dugo je, zapravo i godine, proveo obavljajući rutinski neprimjetan posao tesara. Danima je hodao prašnjavim cestama umornim nogama. Skutrio bi se na noćnom zraku ili hladnoj kiši. Bio je bez sna dok su drugi spavali; bio je žedan; bilo mu je vruće; bio je umoran i spreman srušiti se od iscrpljenosti. Krist je zasigurno znao kako je to probuditi se ukočen i u bolovima u sivo tmurno jutro. Sigurno ga je boljela glava, zub, leđa i kosti, sigurno je bio tjeskoban i iznerviran ponekad. U utjelovljenju je Bog sam spoznao kakav je to život čovjekov i kakvo je djelo Njegovih ruku to biće koje se sastoji od tijela i duše. Od tame maternice do mraka grobnice, od djetinjstva, preko odrasle dobi, do spore agonije umiranja, sam je spoznao što znači živjeti u šaci gline, osjetiti hladan dodir majčine ruke na tijelu u groznici, osjećati sol znoja i suza, slušati glazbu i pjev ptica, podnositi najodvratnije uvrede, spoticati se i padati, biti prekriven modricama i unakažen. Naposljetku je zavapio, kao što svi mi činimo prije ili poslije, da ga se poštedi dodatnog bremena ili patnje. Ukratko, utjelovljenje je značilo da je Bog postao čovjekom, sličan nama u svemu osim u grijehu, kako kaže sveti Pavao. Je li Bog došao do zaključka da je ljudsko tijelo dobro, kao što je izrekao u prvim danima stvaranja? Smatram da jest. Kroz to tijelo nas je otkupio. Time nas nije oslobodio naše patnje, boli i tuge. Kao što je Njegovo uskrsnuće naša pobjeda i naš trijumf nad smrću, iako to ne znači da mi ne moramo umrijeti, tako je Njegova muka iskupila naše trpljenje. To ne znači da mi ne moramo trpjeti ili osjećati bol. Njegov primjer podučio nas je kako gledati na vlastito trpljenje na nov način i kako promatrati svoje tijelo u novom svjetlu. Otkupljenje i spasenje za svakog pojedinca sastoji se od vršenja Božje volje - ništa više, ništa manje. „Oče," rekao je Krist u trenutku najveće agonije u Getsemanskom vrtu, „ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ Ipak, Bog nikada od nas nije tražio, niti će tražiti, da nosimo više od onoga što je On nosio u svom utjelovljenju, patnji i smrti, niti će tražiti od nas da iskusimo nešto što sam nije iskusio. Za svakoga od nas, spasenje znači svakodnevno prihvaćanje Kristovog križa, prihvaćanje svega što dan donosi kao Božju volju, prikazivanje Mu svakog jutra svih radosti, posla i trpljenja toga dana. Ništa više, ništa manje. No, to su apstraktne riječi. Ono što to u praksi znači pokazuje nam siroto tijelo. To znači ustati svakog jutra i leći svaku večer. To znači rutinu, a ne spektakl. To znači težak rad, bol, odricanje od zadovoljstava, sreće ili ljubavi za kojom ljudsko srce čezne, kako bi se obavilo ono što je trenutačno potrebno. To znači raditi za druge, dotaknuti živote drugih kroz medij tijela. Koliko sam samo puta, umoran, iscrpljen i pred kolapsom zbog uvjeta rada u logoru, pomislio, osjećajući bol i ironiju, na one riječi: „Duh je voljan, ali je tijelo slabo." Zaista, čovjek je biće koje ima dušu i tijelo. Mi u ovoj dolini suza radimo na svom spasenju koristeći tijelo. To je prvi dar koji nam Bog i naši roditelji oblikuju. Ono nas uzdržava kroz dug život i omogućuje radost i tugu, a kad se napokon u smrti od Njega odijelimo, zasigurno zaslužuje počinak prije nego što slavno ustane na Posljednjem sudu. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Hvala Fran puno za ove utješne riječi, kad budeš mogao mastavi dalje...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub ruj 19, 2026 09:44 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran puno za ove utješne riječi, kad budeš mogao mastavi dalje...


SVEĆENIŠTVO


Za sve poteškoće i patnje koje sam ondje morao podnijeti, kazneni logori u Sibiru donijeli su mi jednu veliku utjehu: ponovno sam mogao djelovati kao svećenik. Mogao sam držati misu, doduše u tajnosti, ispovijedati, krstiti, tješiti bolesne i služiti umirućima. Mogao sam govoriti drugima o Bogu, poučavati ih u vjeri, osnaživati one čija je vjera bila slaba, pomagati i izgrađivati one koji su bili vjernici samo nominalno, ali su željeli biti više, te koji bi možda s onim čovjekom iz evanđelja mogli reći: „Gospodine, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri." Naravno, ništa od ovoga nisam mogao otvoreno raditi. Vlasti u logoru nisu samo mrko gledale na moje svećeničke aktivnosti. Službeno su, naravno, bile protiv religije i imale su na svojoj strani snagu zakona i sovjetskog ustava, koji je zabranjivao prozelitizam. Ali nisu se samo zbog toga protivili. Znali su da svećenici imaju utjecaja na druge ljude. Stoga su, iz perspektive dužnosnika logora, svećenici bili posebno opasni, bez obzira na to što su govorili ostalim zatvorenicima. Sukladno tome, svećenike su redovito zvali na razgovore agenti NKVD-a. I ja sam išao na te razgovore. Jedna od njihovih svrha bila je stalno psihološko ratovanje, oblik uznemiravanja i zastrašivanja, ne tako blag podsjetnik da su ti opasni neprijatelji naroda Sovjetskog Saveza - svećenici - bili stalno pod nadzorom. U tim razgovorima, s vremena na vrijeme, agenti bi namjerno dali do znanja da su odmah saznali za većinu svećeničkih aktivnosti preko svojih informanata. Svi su znali da su logori puni informanata. Zatvorenici koji su radili u logorskim uredima sumnjali su ili čak sa sigurnošću znali tko su bili informanti te su ih odavali svojim prijateljima, upozoravajući ih da izbjegavaju te ljude. Neki su informanti pretučeni kao odmazda. Znao sam za slučajeve u kojima su čak i ubijeni. No, uglavnom su zatvorenici uzimali zdravo za gotovo da su ti ljudi jednostavno popustili pod pritiskom NKVD-a. To je bila činjenica. Čovjekova prva dužnost bila je preživjeti. Tako su ostali zatvorenici sažalijevali takvog čovjeka ili ga možda gledali s prijezirom, ali iz praktičnih razloga izbjegavali bi ga ili s njime razgovarali samo o običnim stvarima. U tako bliskoj skupini u logoru nije trebalo dugo da se proširi vijest o tome tko je novi informant. U određenom smislu, bilo je lakše za ostale zatvorenike, ali je služilo i svrsi vlastima logora. Nastajalo je nepovjerenje među zatvorenicima i čovjek bi se uistinu bojao povjeriti bilo kome osim ako bi osobu poznavao iznimno dobro. A to je onda otežavalo da se zatvorenici organiziraju i skuju urotu. Na isti način, i iz uglavnom istih razloga, siguran sam da su agenti dali do znanja da informanti stalno nadziru svećenike, tako da bi čovjek vrlo sporo pokretao vjerski razgovor u širem krugu ljudi koje nije tako dobro poznavao. Druga svrha ovih čestih sigurnosnih razgovora sa svećenicima bila je doznati što govore zatvorenici. Ako nisu razgovarali sa svećenicima o vjeri, zasigurno su razgovarali s njima o nečemu drugom, a ne o vremenskim prilikama. Ljudi iz NKVD-a pokušavali su doznati o čemu se govori u logoru, tko su kolovođe različitih skupina, što se govorilo privatno u barakama, kakav su stav imali zatvorenici prema režimu, sustavu i budućnosti. Uporno sam odbijao surađivati u tim ispitivanjima. Bilo mi je dosta suradnje s NKVD-om u Lubianki. Povrh toga, smatrao sam da moram biti posebno pažljiv kako se ne bi ni naizvan činilo da surađujem, kako ne bi došlo do sumnje među zatvorenicima da je ispovjedna tajna ugrožena. Naravno, to je u mojim mislima bilo neupitno, ah morao sam biti posebno pažljiv kako nitko ne bi zapao u sumnju. Budući da nisam surađivao u tim razgovorima, kažnjavali su me na različite načine. Dodjeljivali su me najnižim radnim brigadama, čak i kažnjeničkim brigadama, kako bi mi onemogućili okupljanje pastve. Često su mi mijenjali brigade i smanjivali obroke. Stavljali su me u najsiromašnije barake. Nisam imao nikakva prava, čak ni ona koja sam možda zaslužio. A kada bi brigadir ili osoba zadužena za barake stavila moje ime na popis za određene privilegije, brzo bi intervenirao neki viši dužnosnik kako bi to spriječio. U međuvremenu, uznemiravanja i ispitivanja su se nastavljala.

Nije bilo sumnje da su u tom smislu svećenici bih posebno izdvojeni. No, sustav koji se temeljio na strahu i zastrašivanju, kao što je bio logor, nije se mogao ograničiti na ovu vjersku manjinu. Dužnosnici logora stalno su bih na oprezu i smrtno su strahovali od pobuna među zatvorenicima. Silno su se trudili razbiti skupine zatvorenika koji su bih iste nacionalnosti, govorili istim jezikom, bili iz istog grada, pohađali fakultet ih bili bivši članovi partije. Međutim, budući da su kazneni logori u arktičkom krugu uključivali ljude svih nacionalnosti iz Sovjetskog Saveza i mnogi su od njih imali sličnosti, bilo da se radi o vojsci, fakultetu ili partiji, agentima je bilo nemoguće spriječiti da se u slobodno vrijeme formiraju interesne skupine. Nema sumnje da je to bio jedan od razloga zašto se radno vrijeme protezalo do granica ljudske izdržljivosti. To je bio razlog i zašto su se stvarale miješane brigade, u kojima zatvorenici nisu imali gotovo ništa zajedničko. To je također bio razlog zašto su se brigade stalno mijenjale. I konačno, to je bio razlog zašto sigurnosni organi nisu tajili da koriste informante. Pod svaku cijenu željeli su moći izolirati potencijalne problematične osobe ili vođe bilo kakve vrste. Svećenike su izdvajali za poseban nadzor, ne samo iz razloga ateističke propagande ili protuvjerskog progona nego i kako ne bi potencijalno preuzeli vodstvo vjerskih ili nacionalnih skupina. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub ruj 19, 2026 15:30 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606

SVEĆENIŠTVO


Za sve poteškoće i patnje koje sam ondje morao podnijeti, kazneni logori u Sibiru donijeli su mi jednu veliku utjehu: ponovno sam mogao djelovati kao svećenik. Mogao sam držati misu, doduše u tajnosti, ispovijedati, krstiti, tješiti bolesne i služiti umirućima. Mogao sam govoriti drugima o Bogu, poučavati ih u vjeri, osnaživati one čija je vjera bila slaba, pomagati i izgrađivati one koji su bili vjernici samo nominalno, ali su željeli biti više, te koji bi možda s onim čovjekom iz evanđelja mogli reći: „Gospodine, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri." Naravno, ništa od ovoga nisam mogao otvoreno raditi. Vlasti u logoru nisu samo mrko gledale na moje svećeničke aktivnosti. Službeno su, naravno, bile protiv religije i imale su na svojoj strani snagu zakona i sovjetskog ustava, koji je zabranjivao prozelitizam. Ali nisu se samo zbog toga protivili. Znali su da svećenici imaju utjecaja na druge ljude. Stoga su, iz perspektive dužnosnika logora, svećenici bili posebno opasni, bez obzira na to što su govorili ostalim zatvorenicima. Sukladno tome, svećenike su redovito zvali na razgovore agenti NKVD-a. I ja sam išao na te razgovore. Jedna od njihovih svrha bila je stalno psihološko ratovanje, oblik uznemiravanja i zastrašivanja, ne tako blag podsjetnik da su ti opasni neprijatelji naroda Sovjetskog Saveza - svećenici - bili stalno pod nadzorom. U tim razgovorima, s vremena na vrijeme, agenti bi namjerno dali do znanja da su odmah saznali za većinu svećeničkih aktivnosti preko svojih informanata. Svi su znali da su logori puni informanata. Zatvorenici koji su radili u logorskim uredima sumnjali su ili čak sa sigurnošću znali tko su bili informanti te su ih odavali svojim prijateljima, upozoravajući ih da izbjegavaju te ljude. Neki su informanti pretučeni kao odmazda. Znao sam za slučajeve u kojima su čak i ubijeni. No, uglavnom su zatvorenici uzimali zdravo za gotovo da su ti ljudi jednostavno popustili pod pritiskom NKVD-a. To je bila činjenica. Čovjekova prva dužnost bila je preživjeti. Tako su ostali zatvorenici sažalijevali takvog čovjeka ili ga možda gledali s prijezirom, ali iz praktičnih razloga izbjegavali bi ga ili s njime razgovarali samo o običnim stvarima. U tako bliskoj skupini u logoru nije trebalo dugo da se proširi vijest o tome tko je novi informant. U određenom smislu, bilo je lakše za ostale zatvorenike, ali je služilo i svrsi vlastima logora. Nastajalo je nepovjerenje među zatvorenicima i čovjek bi se uistinu bojao povjeriti bilo kome osim ako bi osobu poznavao iznimno dobro. A to je onda otežavalo da se zatvorenici organiziraju i skuju urotu. Na isti način, i iz uglavnom istih razloga, siguran sam da su agenti dali do znanja da informanti stalno nadziru svećenike, tako da bi čovjek vrlo sporo pokretao vjerski razgovor u širem krugu ljudi koje nije tako dobro poznavao. Druga svrha ovih čestih sigurnosnih razgovora sa svećenicima bila je doznati što govore zatvorenici. Ako nisu razgovarali sa svećenicima o vjeri, zasigurno su razgovarali s njima o nečemu drugom, a ne o vremenskim prilikama. Ljudi iz NKVD-a pokušavali su doznati o čemu se govori u logoru, tko su kolovođe različitih skupina, što se govorilo privatno u barakama, kakav su stav imali zatvorenici prema režimu, sustavu i budućnosti. Uporno sam odbijao surađivati u tim ispitivanjima. Bilo mi je dosta suradnje s NKVD-om u Lubianki. Povrh toga, smatrao sam da moram biti posebno pažljiv kako se ne bi ni naizvan činilo da surađujem, kako ne bi došlo do sumnje među zatvorenicima da je ispovjedna tajna ugrožena. Naravno, to je u mojim mislima bilo neupitno, ah morao sam biti posebno pažljiv kako nitko ne bi zapao u sumnju. Budući da nisam surađivao u tim razgovorima, kažnjavali su me na različite načine. Dodjeljivali su me najnižim radnim brigadama, čak i kažnjeničkim brigadama, kako bi mi onemogućili okupljanje pastve. Često su mi mijenjali brigade i smanjivali obroke. Stavljali su me u najsiromašnije barake. Nisam imao nikakva prava, čak ni ona koja sam možda zaslužio. A kada bi brigadir ili osoba zadužena za barake stavila moje ime na popis za određene privilegije, brzo bi intervenirao neki viši dužnosnik kako bi to spriječio. U međuvremenu, uznemiravanja i ispitivanja su se nastavljala.

Nije bilo sumnje da su u tom smislu svećenici bih posebno izdvojeni. No, sustav koji se temeljio na strahu i zastrašivanju, kao što je bio logor, nije se mogao ograničiti na ovu vjersku manjinu. Dužnosnici logora stalno su bih na oprezu i smrtno su strahovali od pobuna među zatvorenicima. Silno su se trudili razbiti skupine zatvorenika koji su bih iste nacionalnosti, govorili istim jezikom, bili iz istog grada, pohađali fakultet ih bili bivši članovi partije. Međutim, budući da su kazneni logori u arktičkom krugu uključivali ljude svih nacionalnosti iz Sovjetskog Saveza i mnogi su od njih imali sličnosti, bilo da se radi o vojsci, fakultetu ili partiji, agentima je bilo nemoguće spriječiti da se u slobodno vrijeme formiraju interesne skupine. Nema sumnje da je to bio jedan od razloga zašto se radno vrijeme protezalo do granica ljudske izdržljivosti. To je bio razlog i zašto su se stvarale miješane brigade, u kojima zatvorenici nisu imali gotovo ništa zajedničko. To je također bio razlog zašto su se brigade stalno mijenjale. I konačno, to je bio razlog zašto sigurnosni organi nisu tajili da koriste informante. Pod svaku cijenu željeli su moći izolirati potencijalne problematične osobe ili vođe bilo kakve vrste. Svećenike su izdvajali za poseban nadzor, ne samo iz razloga ateističke propagande ili protuvjerskog progona nego i kako ne bi potencijalno preuzeli vodstvo vjerskih ili nacionalnih skupina. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Hvala Fran, samo nastavi....


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sub ruj 19, 2026 19:03 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran, samo nastavi....

Beskrajno HVALA tebi prijatelju!


Unatoč svemu, bilo mi je čudesno kako su ove sigurnosne mjere malo utjecale na odnose koje je svećenik imao s ostalim zatvorenicima. Onog trenutka kad bi se pojavio u logoru, sam ili s drugim svećenikom, odmah bi mu se pridružili ostali zatvorenici. U trenutku kada bi se u novoj brigadi, baraci ili logoru doznalo da je neki čovjek svećenik, odmah bi ga tražili. Nije morao tražiti prijatelje; oni su dolazili k njemu. To je bilo iskustvo zbog kojeg sam se osjećao ponizno jer bih odmah shvatio da je tu Božja milost na djelu i da to nije uvelike povezano s mojim trudom. Ljudi su dolazili k tebi jer si bio svećenik, a ne zbog toga što si bio kao osoba. Nisu uvijek dolazili očekujući mudar savjet, duhovnu mudrost ili odgovor na neku poteškoću. Dolazili su očekujući odrješenje grijeha i snagu sakramenta. Kad sam to spoznao, ispunio me osjećaj radosti i poniznosti. Shvatio sam da su mi dolazili jer sam bio Božji čovjek, Božji predstavnik, čovjek izabran među ljudima i zaređen za ljude u odnosu prema Bogu. Shvatio sam i da je to nametalo obvezu služenja, apostolata, bez razmišljanja o osobnim smetnjama, bez obzira koliko sam bio fizički umoran ili s kojim se rizicima od službenih prijetnji suočavao. Što se mene tiče, u svakom susretu sa svakim zatvorenikom vidio sam Božju volju za mene, sada, u ovo vrijeme i na ovom mjestu, i ruku Providnosti koja me dovela ovamo čudnim i mučnim putem. Nije se uvijek radilo o propovijedanju o Bogu i vjeri. Ponekad je bilo dovoljno poštovati svakog čovjeka u logoru, činiti dobro svakome, bez obzira na to što govorio ili kako se prema tebi ponašao. Čak i kršćani, koji su dolazili konkretno tražeći savjet, trebali su suosjećanje i moralnu potporu više nego što su ih trebali podsjećati na njihove obveze i pogreške. Nije bilo puno potrebe propovijedati o grijehu, vječnoj kazni i paklu muškarcima koji su svakodnevno doživljavali pakao usamljenosti, odvojenosti i tjeskobe. Od svećenika se zahtijevala velika tolerancija i razumijevanje ako je želio biti učinkovit među ovim nesretnim i gotovo uništenim ljudskim bićima. Zdrav razum i intuicija, osjećaj da se Božji prst nalazi iza nekog pitanja, razgovora ili susreta, bili su potrebniji nego školski odgovori iz teologije.

Prije mojih žalosnih iskustava u Lubianki, gdje sam napokon shvatio da sve ovisi o Bogu, a ne o meni u duhovnim stvarima, uvijek sam mislio da imam konačan odgovor i objašnjenje za sva moralna pitanja i svaki problem savjesti. Međutim, budući da sam i sam pao na testu i na teži način naučio Božju istinu, u logoru sam mogao ponizno služiti ljudima koje mi je Bog slao svakog dana. Polako spoznajemo kako Duh djeluje u nama. Koliko onda još sporije otkrivamo taj isti Duh u drugima? Dok sam svakodnevno radio u logoru, uvijek sam iznova zahvaljivao Bogu za grozno razdoblje pročišćenja u Lubianki kako bih mogao pomoći ovim izmučenim ljudima. Zahvaljivao sam Bogu za otajstveno djelovanje Njegove providnosti koja me ovamo dovela. Ali, iznad svega, zahvaljivao sam Mu što me odabrao da budem svećenik i za radost koju mi je sada davao jer sam opet mogao vršiti svoju svećeničku službu. U svakom logoru bio je određeni broj svećenika, što mi je bilo izvor utjehe. Oni koji su u logoru bili najdulje obično su imali uspostavljene kontakte kojima smo pribavljali sve što nam je bilo potrebno za svetu misu. Bili bi oduševljeni kad bi saznali da je još jedan svećenik u logoru i brzo bi širili vijest među zatvorenicima. Ta prijateljstva bila su sama po sebi radost, ali su također značila priliku za ispovijed i sakramente, za razgovore o duhovnim stvarima i dijeljenje iskustava. Zajedno smo raspravljali kako najbolje riješiti probleme o kojima su nam govorili zatvorenici, probleme specifične za život u logoru, o kojima nismo učili na studiju teologije. Ohrabrivali smo jedni druge, dijelili molitve i kratke propovijedi. Nisu to bile dotjerane propovijedi, ali su često bile dirljive i provokativne zbog okolnosti u kojima su izrečene. Bilo je posebno biti s tim ljudima i gledati ih kako iz dana u dan, riječju i djelom, dokazuju svoju posvećenost Bogu i stadu koje im je povjerio. Nisu svi bili savršeni. Čak je i među svećenicima bilo informanata. Ponekad smo znali jer su nam zatvorenici od povjerenja, koji su radili u uredima, pričali o susretima kojima su svjedočili. Ponekad bi nam sami ti svećenici u privatnosti priznali da su pod pritiskom pristali na suradnju te su molili da im oprostimo. Možda se čini čudnim, ali informanti, ili oni za koje smo sumnjali da su informanti, nikada nisu bili isključeni iz našeg društva. Sudjelovali su u našim misama. Slušali smo njihove ispovijedi i oni naše; tolika je bila snaga našeg povjerenja u čuvanje ispovjedne tajne. Nismo se mogli natjerati da ikoga odbijemo od milosti sakramenata ili slušanja Božje riječi. Svi smo imali svoje nedostatke i svaki je od nas vrlo dobro znao koliko smo ovisili o Bogu i Njegovoj milosti. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 82 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr