Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Ned ruj 20, 2026 00:13

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  [ 82 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: Ned ruj 13, 2026 01:25 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran ovo je lijek za dušu i upravo ono što mi je potrebno u trenutnoj situaciji....Bog neka ti udjeli sve što je potrebno u ovom životu a sad bi te zamolio kad budeš našao vremena da staviš još .....

Fala tebi prijatelju! I fala na lepim željama.


U TRANZITU


Kako se ispostavilo, nisam napustio Lubianku da bih stao pred streljački vod, nego da krenem na dugi put od Moskve do Sibira. Bio sam presretan. Natiskani u zatvorske vlakove kao stoka tijekom neumoljivog i, kako se činilo, beskrajnog putovanja, te skupljeni u već prenapučene i primitivne tranzitne kampove, bili smo izloženi bijednim - čak nehumanim - uvjetima, a ipak sam bio oduševljen što sam opet bio s ljudima. Na moje iznenađenje, kako sam bio željan druženja i razgovora, u početku sam uvidio kako je teško razgovarati s drugima. Znatiželjno i zaneseno slušao sam dok su razgovarali, ali sam sam malo govorio. Činilo se da su mi misli bile drugdje. Ponekad mi je čak bilo teško dokučiti o čemu su razgovarali. Bila je to neobična vrsta dezorijentacije, izazvana - pretpostavljam - dugim razdobljem u samici i obrambenim mentalnim navikama koje sam razvio tijekom ispitivanja. U početku mi je razgovor s drugim zatvorenicima predstavljao pravi napor. Ipak, sama činjenica da sam s drugima i da ih slušam kako razgovaraju bila je dovoljna da me obodri. Nisam znao sa sigurnošću što se nalazi na kraju ovog putovanja ni kamo sam konkretno išao, ali trenutačno je to bilo manje važno. Još uvijek sam bio zatvorenik, ali osjećao sam se slobodnim i oslobođenim. Bilo je to kao da sam ustao iz groba Lubianke. jShvatio sam da sam doslovno gladovao za vijestima o svemu što se dogodilo tijekom pet godina koje sam proveo u zatvoru, kao i za aktualnim dotragađanjima. Nisam znao da je rat u Europi završio tijekom moje posljednje godine u Lubianki. Zvona na obližnjem Crvenom trgu uzbuđeno su odjekivala. Vijest je izazvala takvo uzbuđenje i radost da je jedan od stražara radosno proširio vijest među zatvorenicima. To je bio jedan od rijetkih trenutaka kada sam doznao išta o vanjskom svijetu tijekom tih godina. Tako sam sada čeznuo za informacijama o ratu, o režimu, o drugim zatvorenicima, općenito o svijetu. Bio sam nevjerojatno znatiželjan, gotovo ovisan o pričama svih vrsta, čak i o glasinama. Navika prisjećanja, koju sam uspio razviti u samici, urušila se pod ovim bombardiranjem. Neprestano sam bio rastresen, čak i kada sam pokušao moliti. Tihi, unutarnji doticaji s Bogom, koje sam doživljavao u zatvoru, razdoblja razmišljanja i kontemplacije sada su bili rjeđi i manje učinkoviti. Nije to bilo jedino čemu sam se morao prilagoditi. Moja želja da uvidim Božju volju u svakoj situaciji, da tražim i spoznam Njegovu providnost na djelu u svim okolnostima, sada se ponovno počela sudarati sa stvarnim svijetom. Bilo je lako tijekom molitve i kontemplacije zamišljati buduće događaje i načine na koje ću pokušati na njih odgovoriti. U svjetlu vizije koju sam tada doživljavao, bilo je lako slobodno i euforično odlebdjeti u budućnost, spreman prihvatiti sve što je Bog pripremio za mene. Ali budućnost je postala stvarnost i, kao što je uvijek slučaj, bila je teža za podnošenje i bučnija nego što je bila apstraktna. Sukladno tome, moja unutarnja odlučnost da tražim, spoznam i prihvatim Božju volju u svakom detalju, u svakoj situaciji brzo je stavljena na kušnju grubom životnom stvarnošću.

Drugim riječima, bio sam sam s Bogom na vrhu planine, ali sada sam se morao spustiti u graju, previranja i razdore u taboru. Pomalo kao Mojsije, prva stvar koju sam otkrio bila je prisutnost zla, ne kao apstraktne ideje ili filozofske definicije, nego kao ružne, brutalne, beskompromisno okrutne stvarnosti. Tijekom većeg dijela mog putovanja preko širokih prostranstava ruskih stepa, u sirovim ograničenjima zatvorskih vlakova ili primitivnih tranzitnih logora, putovao sam u Sibir s okorjelim kriminalcima. Nisu bili politički zatvorenici poput mene, nego razbojnici koji naseljavaju rusko podzemlje - ili, pretpostavljam, bilo koje drugo podzemlje. Bili su surovi, žilavi i zli, s vlastitim principima i standardima ponašanja, s vlastitim skupom vrijednosti. Sila i prijevarnost bile su vrline kojima su se divili. Ako je savjest išta značila, bila je jednostavno znak slabosti. Davno su je naučili prezirati i živjeti prema vlastitim pravilima. Bili su apsolutno bezobzirni i beskrupulozni. Sukladno tome, potpuno su ignorirali prava, mišljenja i osjećaje političkih zatvorenika s kojima su došli u kontakt, čak su se i naoružani stražari bojali previše uplitati s njima ili ih razjarivati. Nisu oklijevali ubiti na najmanju provokaciju. Fizičko nasilje za njih je bilo jednostavno način za stjecanje nadmoći nad drugima i zastrašivanje. Među njima je vladala određena hijerarhija temeljena na snazi i žilavosti te nepromišljenoj okrutnosti. No, bili su ujedinjeni protiv svih „drugih", držali su se zajedno i dijelili prijeziran stav prema svima koji im nisu pripadali. Činilo se da su posebno zamjerali političkim zatvorenicima i provocirali ih. Nazivali su ih izdajnicima i osjećali se donekle opravdanima gledajući ih svisoka. Budući da su politički zatvorenici uglavnom bili obrazovani ljudi ili bivši članovi partije, kritizirali su ih nazivajući ih „oruđem NKVD-a“. Sve ovo, prema njihovom kodeksu ponašanja, davalo im je određeno pravo da vladaju nad političkim zatvorenicima i odnose se prema njima okrutno. Uzimali su od njih bez pitanja, kao da je to nešto prirodno, što god su htjeli od hrane i odjeće. Svaki pokušaj otpora ili suprotstavljanja bio je podložan fizičkom nasilju. Tko jači, taj kvači. Premlaćivalo se bez milosti ili grižnje savjesti. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned ruj 13, 2026 06:57 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606
Fala tebi prijatelju! I fala na lepim željama.


U TRANZITU


Kako se ispostavilo, nisam napustio Lubianku da bih stao pred streljački vod, nego da krenem na dugi put od Moskve do Sibira. Bio sam presretan. Natiskani u zatvorske vlakove kao stoka tijekom neumoljivog i, kako se činilo, beskrajnog putovanja, te skupljeni u već prenapučene i primitivne tranzitne kampove, bili smo izloženi bijednim - čak nehumanim - uvjetima, a ipak sam bio oduševljen što sam opet bio s ljudima. Na moje iznenađenje, kako sam bio željan druženja i razgovora, u početku sam uvidio kako je teško razgovarati s drugima. Znatiželjno i zaneseno slušao sam dok su razgovarali, ali sam sam malo govorio. Činilo se da su mi misli bile drugdje. Ponekad mi je čak bilo teško dokučiti o čemu su razgovarali. Bila je to neobična vrsta dezorijentacije, izazvana - pretpostavljam - dugim razdobljem u samici i obrambenim mentalnim navikama koje sam razvio tijekom ispitivanja. U početku mi je razgovor s drugim zatvorenicima predstavljao pravi napor. Ipak, sama činjenica da sam s drugima i da ih slušam kako razgovaraju bila je dovoljna da me obodri. Nisam znao sa sigurnošću što se nalazi na kraju ovog putovanja ni kamo sam konkretno išao, ali trenutačno je to bilo manje važno. Još uvijek sam bio zatvorenik, ali osjećao sam se slobodnim i oslobođenim. Bilo je to kao da sam ustao iz groba Lubianke. jShvatio sam da sam doslovno gladovao za vijestima o svemu što se dogodilo tijekom pet godina koje sam proveo u zatvoru, kao i za aktualnim dotragađanjima. Nisam znao da je rat u Europi završio tijekom moje posljednje godine u Lubianki. Zvona na obližnjem Crvenom trgu uzbuđeno su odjekivala. Vijest je izazvala takvo uzbuđenje i radost da je jedan od stražara radosno proširio vijest među zatvorenicima. To je bio jedan od rijetkih trenutaka kada sam doznao išta o vanjskom svijetu tijekom tih godina. Tako sam sada čeznuo za informacijama o ratu, o režimu, o drugim zatvorenicima, općenito o svijetu. Bio sam nevjerojatno znatiželjan, gotovo ovisan o pričama svih vrsta, čak i o glasinama. Navika prisjećanja, koju sam uspio razviti u samici, urušila se pod ovim bombardiranjem. Neprestano sam bio rastresen, čak i kada sam pokušao moliti. Tihi, unutarnji doticaji s Bogom, koje sam doživljavao u zatvoru, razdoblja razmišljanja i kontemplacije sada su bili rjeđi i manje učinkoviti. Nije to bilo jedino čemu sam se morao prilagoditi. Moja želja da uvidim Božju volju u svakoj situaciji, da tražim i spoznam Njegovu providnost na djelu u svim okolnostima, sada se ponovno počela sudarati sa stvarnim svijetom. Bilo je lako tijekom molitve i kontemplacije zamišljati buduće događaje i načine na koje ću pokušati na njih odgovoriti. U svjetlu vizije koju sam tada doživljavao, bilo je lako slobodno i euforično odlebdjeti u budućnost, spreman prihvatiti sve što je Bog pripremio za mene. Ali budućnost je postala stvarnost i, kao što je uvijek slučaj, bila je teža za podnošenje i bučnija nego što je bila apstraktna. Sukladno tome, moja unutarnja odlučnost da tražim, spoznam i prihvatim Božju volju u svakom detalju, u svakoj situaciji brzo je stavljena na kušnju grubom životnom stvarnošću.

Drugim riječima, bio sam sam s Bogom na vrhu planine, ali sada sam se morao spustiti u graju, previranja i razdore u taboru. Pomalo kao Mojsije, prva stvar koju sam otkrio bila je prisutnost zla, ne kao apstraktne ideje ili filozofske definicije, nego kao ružne, brutalne, beskompromisno okrutne stvarnosti. Tijekom većeg dijela mog putovanja preko širokih prostranstava ruskih stepa, u sirovim ograničenjima zatvorskih vlakova ili primitivnih tranzitnih logora, putovao sam u Sibir s okorjelim kriminalcima. Nisu bili politički zatvorenici poput mene, nego razbojnici koji naseljavaju rusko podzemlje - ili, pretpostavljam, bilo koje drugo podzemlje. Bili su surovi, žilavi i zli, s vlastitim principima i standardima ponašanja, s vlastitim skupom vrijednosti. Sila i prijevarnost bile su vrline kojima su se divili. Ako je savjest išta značila, bila je jednostavno znak slabosti. Davno su je naučili prezirati i živjeti prema vlastitim pravilima. Bili su apsolutno bezobzirni i beskrupulozni. Sukladno tome, potpuno su ignorirali prava, mišljenja i osjećaje političkih zatvorenika s kojima su došli u kontakt, čak su se i naoružani stražari bojali previše uplitati s njima ili ih razjarivati. Nisu oklijevali ubiti na najmanju provokaciju. Fizičko nasilje za njih je bilo jednostavno način za stjecanje nadmoći nad drugima i zastrašivanje. Među njima je vladala određena hijerarhija temeljena na snazi i žilavosti te nepromišljenoj okrutnosti. No, bili su ujedinjeni protiv svih „drugih", držali su se zajedno i dijelili prijeziran stav prema svima koji im nisu pripadali. Činilo se da su posebno zamjerali političkim zatvorenicima i provocirali ih. Nazivali su ih izdajnicima i osjećali se donekle opravdanima gledajući ih svisoka. Budući da su politički zatvorenici uglavnom bili obrazovani ljudi ili bivši članovi partije, kritizirali su ih nazivajući ih „oruđem NKVD-a“. Sve ovo, prema njihovom kodeksu ponašanja, davalo im je određeno pravo da vladaju nad političkim zatvorenicima i odnose se prema njima okrutno. Uzimali su od njih bez pitanja, kao da je to nešto prirodno, što god su htjeli od hrane i odjeće. Svaki pokušaj otpora ili suprotstavljanja bio je podložan fizičkom nasilju. Tko jači, taj kvači. Premlaćivalo se bez milosti ili grižnje savjesti. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Hvala Fran, željno čekam dalje.....


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned ruj 13, 2026 09:20 

Pridružen: Pet stu 01, 2024 18:43
Postovi: 83
Ma genijalni ste vas dvojica sa ovim nepotrebnim citatima, čudno da od ovolikog materijala nije vama ništa ostalo u glavi!

Gdje su te svete verige?


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned ruj 13, 2026 16:43 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran, željno čekam dalje.....


Zločinački svijet i um bili su nešto novo za mene. U isto vrijeme zastrašujuće i fascinantno. Prvi put na opipljiv način doživio sam snagu zla i kako potpuno može zasjeniti snagu dobra. Dobri ljudi, u tim okolnostima, nisu se mogli mjeriti s onima koji bi lagali, krali, zastrašivali, tukli, proklinjali ili čak ubijali bez skrupula. Čovjek bi morao odustati od svega što je najbolje u njemu, spustiti se na razinu životinjskog instinkta, žestine i mržnje kako bi se mogao mjeriti s tim ljudima ili im uzvratiti istom mjerom, pa čak i tada ne bi se mogao mjeriti s njima po sirovom fizičkom nasilju ili brutalnosti, jer ove ljude ništa nije zadržavalo. Nisu imali granice. Navikli su na džunglu gdje su vladali najjači i najdivljiji, a slabiji su opstajali prepredenošću bez principa. Ono što su činili, činili su otvoreno. Bili su sigurni i neosporavani u svijetu koji su nastanjivali, s vlastitim pravilima i vrijednostima koje su bile apsolutne, kao bilo koji moralni kodeks ikad osmišljen, a ipak potpuno izopačen. Štoviše, uzimali su zdravo za gotovo svoju nadmoć nad drugim zatvorenicima, kao da su oduvijek bili sudbinski predodređeni da vladaju svijetom zatvora i kaznenih logora po nekom božanskom pravu. Arogancija zla činila je to zastrašujućim. Nije bilo drugog puta nego da i sam postaneš zao i izopačen, da vratiš istom mjerom. Neki su politički zatvorenici pribjegli tome kad su bili brojčano nadmoćni. No dominacija podzemlja nad svijetom zatvora bila je ukorijenjena u teroru. Imala je dugo pamćenje i organizacijsko pravilo prema kojem je bilo moguće uzvratiti teroriziranjem u neko drugo doba i na nekom drugom mjestu. Primjerice, kasnije u logorima vidio sam siledžije koji bi ušli u baraku, izvukli iz kreveta političkog zatvorenika koji je sa svojim prijateljima prethodno premlatio zločinca, koji ih je zlostavljao ranije u nekom drugom logoru, a zatim bi ga nasmrt iscipelarili dok su ostali muškarci u baraci stajali zapanjeni i bez riječi. Podzemlje se hvalisalo svojom sposobnošću da osvete svoje članove, pa je upravo zbog straha, koji su izazivale prijetnje odmazdom, njihova dominacija prolazila uglavnom bez osporavanja. Nešto od ovoga vidio sam u zatvoru u Permu. Gotovo ništa od toga nisam doživio posljednjih pet godina u Lubianki jer sam ondje bio u samici. Velika većina zatvorenika u Lubianki bila je ondje iz političkih razloga. No sada sam ponovno grubo upoznat s tim problemom. U zatvorskom vlaku, kojim sam napustio Moskvu, bio sam u odjeljku s dvadeset lopova i kriminalaca. Među njima sam bio jedini politički zatvorenik. Čim su me stražari gurnuli u taj odjeljak, bio sam potpuno prepušten njihovoj milosti i nemilosti. Uzeli su mi višak odjeće, koju su trampili sa stražarima za još hrane, al samo za njih. Izravno su me izazivali da iznesem kakvu primjedbu ili učinim nešto u vezi s tim. Kad sam ljutito pogledao vođu njihove grupe u tihom bijesu, opsovao me, rekao da mu se ne sviđa kako ga gledam i zaprijetio da će srediti da me njegovi kompanjoni pretuku ako se ne podložim. Bilo je to grubo ponovno uvođenje u stvarni svijet. Iskusio sam fizički strah, unutarnji bijes i određenu količinu duhovne zbunjenosti. Ovo je bila situacija i ovo su bili ljudi, pokušavao sam reći samome sebi, koji danas za mene sačinjavaju Božju volju. Nisu mi se sviđala ta žalosna razmišljanja, ali bio sam zbunjen. U tom trenutku nisam mogao ni moliti niti se sabrati, pa sam sjedio u kutu odjeljka i tjeskobno promatrao što se oko mene zbivalo. Razmišljao sam o životnim potrebama. Odjednom sam shvatio koliko se malo morao brinuti o tome u prošlosti. Čak i u zatvoru, stvari poput hrane, zaklona, odjeće - kako god bile skromne - bile su mi omogućene. Na neki način, prema riječima evanđelja, nisam se morao brinuti što ću jesti, piti, odjenuti ili gdje ću spavati. Sve mi je to bilo dano na neki način tijekom moga svećeničkog života ili u radnim logorima i zatvorima u Sovjetskom Savezu.

Jedino oko čega sam morao voditi brigu bilo je Kraljevstvo Božje i Njegova pravednost! Sada, dok sam gledao lopove i kriminalce kako se brinu za sebe u svijetu koji je imao svoja pravila i „pravdu", počeo sam se pitati o svom preživljavanju. Djeca ovoga svijeta, zasigurno, bila su mudrija od djece svjetlosti. Kako ću preživjeti među njima? Za njih, ništa nije postojalo onkraj ovoga materijalnog svijeta i sadašnjeg trenutka. Preživjeli su jer su naučili kako preživjeti. Bili su majstori u umijeću preživljavanja. Izvan granica civiliziranog ponašanja ili savjesti, vrebali su na svakoga slabijeg od sebe i osvećivali se društvu nasilnim zločinima i krađom. Po njihovu mišljenju, društvo im je nešto dugovalo, pa su to uzeli. Bilo je tako jednostavno. U svemu tome, nisam mogao ne razmišljati o tome koliko su se njihova vjerovanja i svjetonazor razlikovali od mojih. Nije to bila misao proizašla iz poimanja kako sam mnogo bolji, superiorniji u odnosu na njih. Upravo suprotno, osjećao sam da mi među njima nije mjesto, da sam stranac i izopćenik. Njihov me jezik šokirao, s rutinskom uporabom svetogrdnih riječi, ali to nije bilo ništa u usporedbi s jazom između njihova svjetonazora i moga. Nismo imali gotovo ništa zajedničkog, osim možda našeg ljudskog instinkta za preživljavanje, instinkta zbog kojeg sam sada pomalo drhtao. Uostalom, prezirali su sve vrijednosti do kojih sam držao. Ono što sam smatrao krepostima, njima su bili znakovi slabosti. U njihovom etičkom kodeksu sve što sam ja smatrao grijehom, oni su gledali kao vrline. Bili su ateisti, materijalisti, oportunisti i potpuno beskrupulozni. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned ruj 13, 2026 17:55 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606

Zločinački svijet i um bili su nešto novo za mene. U isto vrijeme zastrašujuće i fascinantno. Prvi put na opipljiv način doživio sam snagu zla i kako potpuno može zasjeniti snagu dobra. Dobri ljudi, u tim okolnostima, nisu se mogli mjeriti s onima koji bi lagali, krali, zastrašivali, tukli, proklinjali ili čak ubijali bez skrupula. Čovjek bi morao odustati od svega što je najbolje u njemu, spustiti se na razinu životinjskog instinkta, žestine i mržnje kako bi se mogao mjeriti s tim ljudima ili im uzvratiti istom mjerom, pa čak i tada ne bi se mogao mjeriti s njima po sirovom fizičkom nasilju ili brutalnosti, jer ove ljude ništa nije zadržavalo. Nisu imali granice. Navikli su na džunglu gdje su vladali najjači i najdivljiji, a slabiji su opstajali prepredenošću bez principa. Ono što su činili, činili su otvoreno. Bili su sigurni i neosporavani u svijetu koji su nastanjivali, s vlastitim pravilima i vrijednostima koje su bile apsolutne, kao bilo koji moralni kodeks ikad osmišljen, a ipak potpuno izopačen. Štoviše, uzimali su zdravo za gotovo svoju nadmoć nad drugim zatvorenicima, kao da su oduvijek bili sudbinski predodređeni da vladaju svijetom zatvora i kaznenih logora po nekom božanskom pravu. Arogancija zla činila je to zastrašujućim. Nije bilo drugog puta nego da i sam postaneš zao i izopačen, da vratiš istom mjerom. Neki su politički zatvorenici pribjegli tome kad su bili brojčano nadmoćni. No dominacija podzemlja nad svijetom zatvora bila je ukorijenjena u teroru. Imala je dugo pamćenje i organizacijsko pravilo prema kojem je bilo moguće uzvratiti teroriziranjem u neko drugo doba i na nekom drugom mjestu. Primjerice, kasnije u logorima vidio sam siledžije koji bi ušli u baraku, izvukli iz kreveta političkog zatvorenika koji je sa svojim prijateljima prethodno premlatio zločinca, koji ih je zlostavljao ranije u nekom drugom logoru, a zatim bi ga nasmrt iscipelarili dok su ostali muškarci u baraci stajali zapanjeni i bez riječi. Podzemlje se hvalisalo svojom sposobnošću da osvete svoje članove, pa je upravo zbog straha, koji su izazivale prijetnje odmazdom, njihova dominacija prolazila uglavnom bez osporavanja. Nešto od ovoga vidio sam u zatvoru u Permu. Gotovo ništa od toga nisam doživio posljednjih pet godina u Lubianki jer sam ondje bio u samici. Velika većina zatvorenika u Lubianki bila je ondje iz političkih razloga. No sada sam ponovno grubo upoznat s tim problemom. U zatvorskom vlaku, kojim sam napustio Moskvu, bio sam u odjeljku s dvadeset lopova i kriminalaca. Među njima sam bio jedini politički zatvorenik. Čim su me stražari gurnuli u taj odjeljak, bio sam potpuno prepušten njihovoj milosti i nemilosti. Uzeli su mi višak odjeće, koju su trampili sa stražarima za još hrane, al samo za njih. Izravno su me izazivali da iznesem kakvu primjedbu ili učinim nešto u vezi s tim. Kad sam ljutito pogledao vođu njihove grupe u tihom bijesu, opsovao me, rekao da mu se ne sviđa kako ga gledam i zaprijetio da će srediti da me njegovi kompanjoni pretuku ako se ne podložim. Bilo je to grubo ponovno uvođenje u stvarni svijet. Iskusio sam fizički strah, unutarnji bijes i određenu količinu duhovne zbunjenosti. Ovo je bila situacija i ovo su bili ljudi, pokušavao sam reći samome sebi, koji danas za mene sačinjavaju Božju volju. Nisu mi se sviđala ta žalosna razmišljanja, ali bio sam zbunjen. U tom trenutku nisam mogao ni moliti niti se sabrati, pa sam sjedio u kutu odjeljka i tjeskobno promatrao što se oko mene zbivalo. Razmišljao sam o životnim potrebama. Odjednom sam shvatio koliko se malo morao brinuti o tome u prošlosti. Čak i u zatvoru, stvari poput hrane, zaklona, odjeće - kako god bile skromne - bile su mi omogućene. Na neki način, prema riječima evanđelja, nisam se morao brinuti što ću jesti, piti, odjenuti ili gdje ću spavati. Sve mi je to bilo dano na neki način tijekom moga svećeničkog života ili u radnim logorima i zatvorima u Sovjetskom Savezu.

Jedino oko čega sam morao voditi brigu bilo je Kraljevstvo Božje i Njegova pravednost! Sada, dok sam gledao lopove i kriminalce kako se brinu za sebe u svijetu koji je imao svoja pravila i „pravdu", počeo sam se pitati o svom preživljavanju. Djeca ovoga svijeta, zasigurno, bila su mudrija od djece svjetlosti. Kako ću preživjeti među njima? Za njih, ništa nije postojalo onkraj ovoga materijalnog svijeta i sadašnjeg trenutka. Preživjeli su jer su naučili kako preživjeti. Bili su majstori u umijeću preživljavanja. Izvan granica civiliziranog ponašanja ili savjesti, vrebali su na svakoga slabijeg od sebe i osvećivali se društvu nasilnim zločinima i krađom. Po njihovu mišljenju, društvo im je nešto dugovalo, pa su to uzeli. Bilo je tako jednostavno. U svemu tome, nisam mogao ne razmišljati o tome koliko su se njihova vjerovanja i svjetonazor razlikovali od mojih. Nije to bila misao proizašla iz poimanja kako sam mnogo bolji, superiorniji u odnosu na njih. Upravo suprotno, osjećao sam da mi među njima nije mjesto, da sam stranac i izopćenik. Njihov me jezik šokirao, s rutinskom uporabom svetogrdnih riječi, ali to nije bilo ništa u usporedbi s jazom između njihova svjetonazora i moga. Nismo imali gotovo ništa zajedničkog, osim možda našeg ljudskog instinkta za preživljavanje, instinkta zbog kojeg sam sada pomalo drhtao. Uostalom, prezirali su sve vrijednosti do kojih sam držao. Ono što sam smatrao krepostima, njima su bili znakovi slabosti. U njihovom etičkom kodeksu sve što sam ja smatrao grijehom, oni su gledali kao vrline. Bili su ateisti, materijalisti, oportunisti i potpuno beskrupulozni. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"




Hvala Fran, može dalje....


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Ned ruj 13, 2026 18:58 

Pridružen: Pet stu 01, 2024 18:43
Postovi: 83
"Kakav dirljiv timski rad"!
Vas dvojica ste se toliko uživjeli u ulogu internet-apostola i nebi iznenadilo da počnete pisati i vlastito evanđelje po svom ukusu.
Jedan kopira gluposti, drugi ih odobrava pa se onda divite vlastitoj dubini misli iza skrivenih profila. Ovaj prvi još naglašava kako je sa sedan godinica čitao ni manje ni više nego Karla Rahnera pa nije ni čudno kako se ostala djeca nisu htjela sa njim ni igrati jer djeca su vidjela da je čudak-umišljeni filozof sa sedan godinica razumije Karl Rahnera, a sada kada je klipan veliki opet se glupira kopirajući tone citata koje opet ne razumije.
Dečki, oprostite ali ovo je stvarno hudo!


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Pon ruj 14, 2026 07:09 

Pridružen: Sri stu 18, 2009 14:43
Postovi: 2448
Je , veliki znalci..
A nisu znali šta sve može svemogući Isus Krist ...svojedobno sam im obojici 3 mjeseca ( na temi Isus Bog i čovjek) dokazivao da je Isus koji je hodao zemljom znao sve jezike i mogao najbrže trčati ...ali to njima znalcima nije bilo nikako jasno :oo ... crtao sam im kao maloj djeci...korak po korak...ali badava...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto ruj 15, 2026 06:57 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran, može dalje....


Budući da sam godinama živio s takvim muškarcima u kaznenim logorima, postupno sam počeo shvaćati da moji prvotni dojmovi nisu bili posve točni. Malo-pomalo uviđao sam da se ispod njihove nasilne vanjštine i poremećenog etičkog kodeksa kriju ljudi - ljudi koje goni strah, možda i više nego većinu drugih, ali ipak ljudi. Poput svih, nekoć su imali svoja nadanja. Poput svih, progonile su ih uspomene - na obitelj, voljene ljude, bolja vremena koja su sada bila izgubljena, na prilike koje su propustili. Na neki način, bili su to ljudi združeni u svom svijetu istim temeljnim nagonom za prijateljstvom i druženjem (čak i u zločinu) koji svi ljudi osjećaju, istom potrebom za pripadanjem i sigurnošću te potrebom za zajedničkim ciljem i sustavom vrijednosti - premda je za njih to često značilo osvetu društvu. Kada sam kasnije to sve shvatio, nisam ni na koji način opravdavao njihove postupke, ali sam ih naučio sažalijevati kao ljudska bića, dok sam istovremeno i dalje strahovao zbog onoga što su bili i što bi mogli učiniti. No, u ovome zatvorskom vagonu obuzeo me samo strah. Sve što sam vidio bila je njihova najgora strana. Sjedio sam ondje, prestravljen, razmišljajući o svojoj budućnosti među njima. Kakvi će biti ljudi koje ću upoznati u kaznenom logoru u koji putujem? Hoće li nalikovati ovim profesionalnim kriminalcima? Hoće li prihvatiti njihove vrijednosti i stavove kako bi se uklopili u svijet logora i preživjeli? Ako se to dogodi, kako ću se u to uklopiti? Hoću li i ja morati prihvatiti mudrost „djece ovoga svijeta" da bih imao dovoljno hrane i odjeće za preživljavanje u radnom logoru? Hoću li se moći brinuti za sebe? Gotovo istog trenutka shvatio sam da upadam u sumnje postavljam pitanja koja sam obećao ne postavljati kada sam se predao Božjoj volji. Također sam uvidio da je jedno odreći se sumnji i pitanja u trenutku milosti, nadahnuća i duhovnog uvida, ali sasvim drugo spriječiti da se spontano pojave kada okrutne i teške okolnosti svakodnevice istjeraju iz misli sve osim onoga što se odnosi na ovdje i sada. Stoga se nisam sramio tih sumnji i pitanja. Prepoznao sam ih kao takve i nastojao se sabrati kako bih obnovio predanost Božjoj volji, čak i u ovim okolnostima. Nisam znao kako ću reagirati u svijetu u koji sam bio tako grubo bačen i u kojemu ću morati živjeti, koliko god budućnost trajala. Znao sam samo da je to moj život i da je to život koji je Bog želio da živim. Trebao sam biti radnik u vinogradu u kojemu će radnika biti uistinu malo. Međutim, ni žetva ni sijanje sjemena neće ovisiti o meni, nego o Božjoj providnosti. Nisam potpuno razumio što bi Bog mogao očekivati od mene, niti sam znao koliko mogu očekivati od samoga sebe. Upravo zbog toga odlučio sam sve prihvatiti - što god dođe - kao da dolazi iz Njegove ruke.

Opet sam se prisjetio rečenice: „Djeca ovoga svijeta mudrija su od djece svjetlosti." Bilo mi je neobično da mi se ta misao stalno vraća, a ipak, bio je to neobičan i uzbudljiv izazov za svećenika-apostola u zatvorskome vlaku na putu u radni logor. Izazov se činio tako jednostavnim. Mogu li moja žrtva, potpuno predanje i izdržljivost u vršenju Božje volje biti manji od onih koje nazivamo djecom ovoga svijeta? Oni su znali da se čovjek mora suočiti sa svakim danom i nadvladati ga kako bi preživio tako dugu kaznu. Nisam li i ja odlučio gledati na svaki dan, jedan po jedan, kao na Božji dar, unutar čijih sam okvira pozvan izvršiti Njegovu volju? Zatvorenici su preživljavali prihvaćajući život kakav jest, prilagođavajući se okolnostima, nadajući se tek da prežive još jedan dan. No, moja motivacija trebala mi je pomoći da vidim dalje od toga. Svaki dan za mene trebao je biti više od prepreke koju treba nadvladati, više od razdoblja koje treba izdržati, više od niza sati koje treba preživjeti. Za mene je svaki dan bio nanovo stvoren iz Božje ruke, prepun prilika da vršim Njegovu volju. Bio je to niz trenutaka i događaja koje sam prikazivao Bogu, posvećivao i uzvraćao Mu u potpunom predanju Njegovoj volji. To je od mene zahtijevalo moje svećeništvo, baš kao što je to zahtijevalo od svakoga kršćanina. Djeca ovoga svijeta bila su posvećena preživljavanju ovoga života bilo kojom mogućom metodom. 1 ja sam morao biti potpuno posvećen, ali uz dodanu dimenziju. Nisam trebao pokušavati izbjeći teškoće ili ublažavati njihov ućinak. Morao sam ih promatrati kao volju Božju i kroz njih raditi na svome spasenju. Inaće bi to značilo da se ponašam kao dijete ovoga svijeta, a ne kao dijete svjetla. Djelovao bih tada ne iz vjere, nego kao fatalist. Preživio bih tako niz trenutaka i dana, ali ne bih iz njih ni od sebe ništa dobio. Stoga sam ponovno odlučio prihvatiti svaki dan i svaki trenutak kao da dolaze iz Božje ruke i prikazati Mu ih kako sam najbolje mogao. Nisam trebao samo pasivno preživjeti, kao djeca ovoga svijeta, nego uz Njegovu milost i pomoć aktivno sudjelovati - i tako ću preživjeti. U to nikada nisam sumnjao jer se nisam bojao da neću preživjeti. Smrt bi jednostavno bila poziv da se vratim Bogu kojemu sam služio svakoga dana. Moj je život bio vršiti Božju volju, kao što nam molitva koju nas je Gospodin naučio jednostavno kaže: „Kako na nebu, tako i na zemlji." Njegova će volja odlučiti koliko ću vremena provesti na zemlji. U tim mislima i molitvama vratio se mir - onaj isti mir koji donosi potpuno predanje Bogu. No ovaj put nisam bio u tišini samice u Lubianki, nego u kutu gruboga bezbožnog zatvorskog vagona koji se tresao na tračnicama. Moja se situacija nije promijenila, ali se vratila spremnost da prihvatim Božju volju. S time je došlo i obnovljeno pouzdanje, ne u moje vlastite sposobnosti preživljavanja, nego u potpuno povjerenje u Božju sposobnost da me uzdrži i providi mi svaku snagu potrebnu za suočavanje s izazovima koji me čekaju. Treba li mi išta više od toga? Osjećao sam se čak radosno pri pomisli da ću opet raditi u Njegovu vinogradu. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto ruj 15, 2026 07:29 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606

Budući da sam godinama živio s takvim muškarcima u kaznenim logorima, postupno sam počeo shvaćati da moji prvotni dojmovi nisu bili posve točni. Malo-pomalo uviđao sam da se ispod njihove nasilne vanjštine i poremećenog etičkog kodeksa kriju ljudi - ljudi koje goni strah, možda i više nego većinu drugih, ali ipak ljudi. Poput svih, nekoć su imali svoja nadanja. Poput svih, progonile su ih uspomene - na obitelj, voljene ljude, bolja vremena koja su sada bila izgubljena, na prilike koje su propustili. Na neki način, bili su to ljudi združeni u svom svijetu istim temeljnim nagonom za prijateljstvom i druženjem (čak i u zločinu) koji svi ljudi osjećaju, istom potrebom za pripadanjem i sigurnošću te potrebom za zajedničkim ciljem i sustavom vrijednosti - premda je za njih to često značilo osvetu društvu. Kada sam kasnije to sve shvatio, nisam ni na koji način opravdavao njihove postupke, ali sam ih naučio sažalijevati kao ljudska bića, dok sam istovremeno i dalje strahovao zbog onoga što su bili i što bi mogli učiniti. No, u ovome zatvorskom vagonu obuzeo me samo strah. Sve što sam vidio bila je njihova najgora strana. Sjedio sam ondje, prestravljen, razmišljajući o svojoj budućnosti među njima. Kakvi će biti ljudi koje ću upoznati u kaznenom logoru u koji putujem? Hoće li nalikovati ovim profesionalnim kriminalcima? Hoće li prihvatiti njihove vrijednosti i stavove kako bi se uklopili u svijet logora i preživjeli? Ako se to dogodi, kako ću se u to uklopiti? Hoću li i ja morati prihvatiti mudrost „djece ovoga svijeta" da bih imao dovoljno hrane i odjeće za preživljavanje u radnom logoru? Hoću li se moći brinuti za sebe? Gotovo istog trenutka shvatio sam da upadam u sumnje postavljam pitanja koja sam obećao ne postavljati kada sam se predao Božjoj volji. Također sam uvidio da je jedno odreći se sumnji i pitanja u trenutku milosti, nadahnuća i duhovnog uvida, ali sasvim drugo spriječiti da se spontano pojave kada okrutne i teške okolnosti svakodnevice istjeraju iz misli sve osim onoga što se odnosi na ovdje i sada. Stoga se nisam sramio tih sumnji i pitanja. Prepoznao sam ih kao takve i nastojao se sabrati kako bih obnovio predanost Božjoj volji, čak i u ovim okolnostima. Nisam znao kako ću reagirati u svijetu u koji sam bio tako grubo bačen i u kojemu ću morati živjeti, koliko god budućnost trajala. Znao sam samo da je to moj život i da je to život koji je Bog želio da živim. Trebao sam biti radnik u vinogradu u kojemu će radnika biti uistinu malo. Međutim, ni žetva ni sijanje sjemena neće ovisiti o meni, nego o Božjoj providnosti. Nisam potpuno razumio što bi Bog mogao očekivati od mene, niti sam znao koliko mogu očekivati od samoga sebe. Upravo zbog toga odlučio sam sve prihvatiti - što god dođe - kao da dolazi iz Njegove ruke.

Opet sam se prisjetio rečenice: „Djeca ovoga svijeta mudrija su od djece svjetlosti." Bilo mi je neobično da mi se ta misao stalno vraća, a ipak, bio je to neobičan i uzbudljiv izazov za svećenika-apostola u zatvorskome vlaku na putu u radni logor. Izazov se činio tako jednostavnim. Mogu li moja žrtva, potpuno predanje i izdržljivost u vršenju Božje volje biti manji od onih koje nazivamo djecom ovoga svijeta? Oni su znali da se čovjek mora suočiti sa svakim danom i nadvladati ga kako bi preživio tako dugu kaznu. Nisam li i ja odlučio gledati na svaki dan, jedan po jedan, kao na Božji dar, unutar čijih sam okvira pozvan izvršiti Njegovu volju? Zatvorenici su preživljavali prihvaćajući život kakav jest, prilagođavajući se okolnostima, nadajući se tek da prežive još jedan dan. No, moja motivacija trebala mi je pomoći da vidim dalje od toga. Svaki dan za mene trebao je biti više od prepreke koju treba nadvladati, više od razdoblja koje treba izdržati, više od niza sati koje treba preživjeti. Za mene je svaki dan bio nanovo stvoren iz Božje ruke, prepun prilika da vršim Njegovu volju. Bio je to niz trenutaka i događaja koje sam prikazivao Bogu, posvećivao i uzvraćao Mu u potpunom predanju Njegovoj volji. To je od mene zahtijevalo moje svećeništvo, baš kao što je to zahtijevalo od svakoga kršćanina. Djeca ovoga svijeta bila su posvećena preživljavanju ovoga života bilo kojom mogućom metodom. 1 ja sam morao biti potpuno posvećen, ali uz dodanu dimenziju. Nisam trebao pokušavati izbjeći teškoće ili ublažavati njihov ućinak. Morao sam ih promatrati kao volju Božju i kroz njih raditi na svome spasenju. Inaće bi to značilo da se ponašam kao dijete ovoga svijeta, a ne kao dijete svjetla. Djelovao bih tada ne iz vjere, nego kao fatalist. Preživio bih tako niz trenutaka i dana, ali ne bih iz njih ni od sebe ništa dobio. Stoga sam ponovno odlučio prihvatiti svaki dan i svaki trenutak kao da dolaze iz Božje ruke i prikazati Mu ih kako sam najbolje mogao. Nisam trebao samo pasivno preživjeti, kao djeca ovoga svijeta, nego uz Njegovu milost i pomoć aktivno sudjelovati - i tako ću preživjeti. U to nikada nisam sumnjao jer se nisam bojao da neću preživjeti. Smrt bi jednostavno bila poziv da se vratim Bogu kojemu sam služio svakoga dana. Moj je život bio vršiti Božju volju, kao što nam molitva koju nas je Gospodin naučio jednostavno kaže: „Kako na nebu, tako i na zemlji." Njegova će volja odlučiti koliko ću vremena provesti na zemlji. U tim mislima i molitvama vratio se mir - onaj isti mir koji donosi potpuno predanje Bogu. No ovaj put nisam bio u tišini samice u Lubianki, nego u kutu gruboga bezbožnog zatvorskog vagona koji se tresao na tračnicama. Moja se situacija nije promijenila, ali se vratila spremnost da prihvatim Božju volju. S time je došlo i obnovljeno pouzdanje, ne u moje vlastite sposobnosti preživljavanja, nego u potpuno povjerenje u Božju sposobnost da me uzdrži i providi mi svaku snagu potrebnu za suočavanje s izazovima koji me čekaju. Treba li mi išta više od toga? Osjećao sam se čak radosno pri pomisli da ću opet raditi u Njegovu vinogradu. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"



Odlično Fran, može dalje...


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto ruj 15, 2026 08:27 

Pridružen: Pet stu 01, 2024 18:43
Postovi: 83
Hrki, evo ih opet,intelektualci ne posustaju.....


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Uto ruj 15, 2026 09:09 

Pridružen: Sri stu 18, 2009 14:43
Postovi: 2448
Ma načelno gledajući davanje nekih ulomaka iz klasika teologije i duhovne tematike nije loše, dapače...posebice Romano Guardini i slični
Ali , ovdje se ne radi o tome...slažem se s tvojom ranijom analizom i opservacijom :))


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri ruj 16, 2026 11:25 

Pridružen: Sri ruj 29, 2021 10:59
Postovi: 1707
"Kakav dirljiv timski rad"!
Vas dvojica ste se toliko uživjeli u ulogu internet-apostola i nebi iznenadilo da počnete pisati i vlastito evanđelje po svom ukusu.
Jedan kopira gluposti, drugi ih odobrava pa se onda divite vlastitoj dubini misli iza skrivenih profila. Ovaj prvi još naglašava kako je sa sedan godinica čitao ni manje ni više nego Karla Rahnera pa nije ni čudno kako se ostala djeca nisu htjela sa njim ni igrati jer djeca su vidjela da je čudak-umišljeni filozof sa sedan godinica razumije Karl Rahnera, a sada kada je klipan veliki opet se glupira kopirajući tone citata koje opet ne razumije.
Dečki, oprostite ali ovo je stvarno hudo!

Ma taj izmišlja da ima djecu i obitelj pa je i to vjerovatno izmislio, možda je prohodao u sedmoj :;


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri ruj 16, 2026 17:02 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Odlično Fran, može dalje...


TIJELO


„Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo." Koliko li sam često tijekom dugih godina u kaznenim logorima razmišljao o ovoj rečenici iz Svetoga Pisma, ponekad s duhovnom ironijom, a većinom u agoniji probadajuće tjelesne boli ili očaju potpune iscrpljenosti. Često sam tada razmišljao koliko tijelo znači čovjeku, koliko je tjelesno zdravlje važno za njegovu cjelokupnu dobrobit i koliko je uloga tijela, u koje je Bog udahnuo dah života, ključna u svim aktivnostima čovjekova postojanja. „Čovjek je biće koje se sastoji od tijela i duše." Ovu smo istinu učili od prvoga dana kad smo počeli učiti katekizam. No, sve dok nas tijelo ne izda, ne zaboli ili nas ne prisili da mu posvetimo pažnju kroz bol ili potpunu iscrpljenost, obično ga uzimamo zdravo za gotovo - ovaj prvi i najdragocjeniji Božji dar čovjeku - ili ga brzo zaboravimo čim prestane stvarati probleme. Moj drugi dan u radnom logoru bio je jedan od onih dana koji ostaju urezani u sjećanje. Prvi dan bio je sam po sebi težak. Dodijelili su mi zadatak utovara ugljena u teretni prostor broda. Tempo je bio užasan. Tijekom dugih zimskih mjeseci, dok je rijeka Jenisej bila zaleđena, ugljen se skladištio na obalama arktičke luke Dudinka. No, kad bi se led napokon otopio i rijeke postale plovne, sav taj ugljen trebalo je u što kraćem vremenu utovariti na brodove i poslati dalje. Zato su zatvorenici u logorima u Dudinki radili bez predaha, iscrpljujućih dvanaest do petnaest sati dnevno tijekom dugih arktičkih dana. Sam posao bio je izuzetno naporan, ali za mene, koji više od pet godina nisam obavljao nikakav fizički rad, bio je gotovo nepodnošljiv. Nisam bio fizički spreman. Ipak, morao sam odmarširati do broda, uzeti lopatu i raspoređivati ugljen koji je dolazio pokretnom trakom kako bi bio ravnomjerno utovaren. Radio sam do iznemoglosti, što je bilo vrlo brzo zbog moga stanja, a zatim sam morao nastaviti raditi iz straha za vlastiti život. Nisam mogao zaustaviti pokretnu traku, a ako bih prestao lopatati, ugljen bi me posve zakopao. I tako sam morao nastaviti, posrćući i spotičući se o ugljen koji se pomicao kako se teretni prostor punio, radeći s lopatom što sam bolje mogao, čak i kad bi mi ruke i prsa utrnuli, te više nisam imao nikakav osjećaj dok sam izvodio mehaničke pokrete. Kad bih se navečer srušio na krevet od dasaka u zatvorskom logoru, svaki mišić i tetiva u rukama, nogama, prsima i leđima bili su razdrmani. Ujutro drugoga dana, kad je zazvonio signal za buđenje u pet ujutro, svaki se mišić moga tijela stegnuo kao uvrnuto kovano željezo. Sam pokušaj da ustanem bio je agonija. I najmanji pokret bio je poput bolnoga vriska.


Zamahnuo sam nogama prema strani kreveta - bilo je to mučenje; činilo se nemogućim da ću moći ustati. Kako ću odmarširati do broda, a kamoli tovariti ugljen petnaest sati bez prestanka? Bilo je to fizički nemoguće, ali uspio sam. To je bilo moje upoznavanje sa sibirskim radnim logorima. Nije postojalo prijelazno razdoblje uhodavanja. Nakon gotovo pet godina potpune neaktivnosti u zatvoru, stigli smo u logor jednoga poslijepodneva i već sljedeće jutro započeli s teškim radom. Otada, osim ako bismo bili onesposobljeni bolešću ili oslobođeni nekim čudom, radili smo bez slobodnoga dana. To je bio razlog zašto su nas poslali u ove konkretne logore na dalekom sjeveru. U prijelaznim logorima putem od Moskve, bolesni i krhki bili su izdvojeni. Nije bilo nikakvih humanitarnih motiva iza tih liječničkih pregleda, nego politika puke koristi. Vlada je odlučila da Sibir mora razviti industriju. Rad u tom zaleđenom području bio je noćna mora. Unatoč velikim vladinim obećanjima i bonusima, bilo je vrlo malo dobrovoljaca. Trebalo je osigurati radnu snagu. To je učinjeno nauštrb zatvorenika. Međutim, nije bilo vrijedno prevoziti i hraniti zatvorenika ako on nije mogao raditi. Ako je pritvor bio jedina svrha, postojali su brojni zatvori gdje su bolesni, slabi i iscrpljeni mogli biti zadržani. No, od onih koji su poslani u ledena prostranstva Sibira očekivalo se da rade. I radili smo. Uvjeti života u logoru bili su nepodnošljivi. Barake su pružale tek minimalno sklonište od prodornih vjetrova, jedva dovoljno za preživljavanje - ništa više. Racionirani obroci bili su jedva dostatni da nas održe na životu i pruže potrebnu energiju za rad. Postojala je „garantirana porcija", dovoljna za golo preživljavanje, ali kao dodatni poticaj dodjeljivali su kuponi „plus jedan", „plus dva" i „plus tri" za dodatne obroke onima koji su prekoračili dnevnu radnu kvotu. Taj sustav poticaja, namjerno ili ne, mogao je imati i suprotan učinak. Zatvorenik koji bi nekoliko dana zaredom dobivao samo garantiranu porciju, jer nije uspio ispuniti kvotu, postajao je slabiji, a time mu je sljedeći dan bilo još teže obaviti zadani rad. Bio je to začarani krug. Ipak, ljudi su preživljavali. Činjenicu da smo preživjeli u tim okolnostima mogli smo zahvaliti tvrdoglavosti i snazi ljudske volje, koja je tjerala tijelo do nadljudskih napora, ali i čudesnom djelu Božjeg stvaranja - ljudskom tijelu. Nijedan stroj, djelo ljudskih ruku, ne bi mogao podnijeti mukotrpan rad u najoštrijim vremenskim uvjetima iz dana u dan, a upravo je ljudsko tijelo izdržalo u sibirskim radnim logorima. Često se govori o „neslomljivom ljudskom duhu“ kao ključnoj snazi koja čovjeka nosi kroz krize, no tijelo zaslužuje više pažnje nego što mu se obično pridaje. I to ne prekrasno utrenirano tijelo sportaša u vrhunskoj formi, nego slabo, pothranjeno, obično tijelo kakvo svi imamo. Kroz svakodnevni režim rada do iznemoglosti, neprestanu glad, hladnoću, patnju i bol, bijedu i bolest, umor koji nadmašuje razumijevanje i nevjerojatnu izdržljivost, istinski sam shvatio i cijenio istinu iz katekizma - da je čovjek biće sastavljeno od duše i tijela. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri ruj 16, 2026 18:28 

Pridružen: Pet lis 03, 2014 20:55
Postovi: 1606

TIJELO


„Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo." Koliko li sam često tijekom dugih godina u kaznenim logorima razmišljao o ovoj rečenici iz Svetoga Pisma, ponekad s duhovnom ironijom, a većinom u agoniji probadajuće tjelesne boli ili očaju potpune iscrpljenosti. Često sam tada razmišljao koliko tijelo znači čovjeku, koliko je tjelesno zdravlje važno za njegovu cjelokupnu dobrobit i koliko je uloga tijela, u koje je Bog udahnuo dah života, ključna u svim aktivnostima čovjekova postojanja. „Čovjek je biće koje se sastoji od tijela i duše." Ovu smo istinu učili od prvoga dana kad smo počeli učiti katekizam. No, sve dok nas tijelo ne izda, ne zaboli ili nas ne prisili da mu posvetimo pažnju kroz bol ili potpunu iscrpljenost, obično ga uzimamo zdravo za gotovo - ovaj prvi i najdragocjeniji Božji dar čovjeku - ili ga brzo zaboravimo čim prestane stvarati probleme. Moj drugi dan u radnom logoru bio je jedan od onih dana koji ostaju urezani u sjećanje. Prvi dan bio je sam po sebi težak. Dodijelili su mi zadatak utovara ugljena u teretni prostor broda. Tempo je bio užasan. Tijekom dugih zimskih mjeseci, dok je rijeka Jenisej bila zaleđena, ugljen se skladištio na obalama arktičke luke Dudinka. No, kad bi se led napokon otopio i rijeke postale plovne, sav taj ugljen trebalo je u što kraćem vremenu utovariti na brodove i poslati dalje. Zato su zatvorenici u logorima u Dudinki radili bez predaha, iscrpljujućih dvanaest do petnaest sati dnevno tijekom dugih arktičkih dana. Sam posao bio je izuzetno naporan, ali za mene, koji više od pet godina nisam obavljao nikakav fizički rad, bio je gotovo nepodnošljiv. Nisam bio fizički spreman. Ipak, morao sam odmarširati do broda, uzeti lopatu i raspoređivati ugljen koji je dolazio pokretnom trakom kako bi bio ravnomjerno utovaren. Radio sam do iznemoglosti, što je bilo vrlo brzo zbog moga stanja, a zatim sam morao nastaviti raditi iz straha za vlastiti život. Nisam mogao zaustaviti pokretnu traku, a ako bih prestao lopatati, ugljen bi me posve zakopao. I tako sam morao nastaviti, posrćući i spotičući se o ugljen koji se pomicao kako se teretni prostor punio, radeći s lopatom što sam bolje mogao, čak i kad bi mi ruke i prsa utrnuli, te više nisam imao nikakav osjećaj dok sam izvodio mehaničke pokrete. Kad bih se navečer srušio na krevet od dasaka u zatvorskom logoru, svaki mišić i tetiva u rukama, nogama, prsima i leđima bili su razdrmani. Ujutro drugoga dana, kad je zazvonio signal za buđenje u pet ujutro, svaki se mišić moga tijela stegnuo kao uvrnuto kovano željezo. Sam pokušaj da ustanem bio je agonija. I najmanji pokret bio je poput bolnoga vriska.


Zamahnuo sam nogama prema strani kreveta - bilo je to mučenje; činilo se nemogućim da ću moći ustati. Kako ću odmarširati do broda, a kamoli tovariti ugljen petnaest sati bez prestanka? Bilo je to fizički nemoguće, ali uspio sam. To je bilo moje upoznavanje sa sibirskim radnim logorima. Nije postojalo prijelazno razdoblje uhodavanja. Nakon gotovo pet godina potpune neaktivnosti u zatvoru, stigli smo u logor jednoga poslijepodneva i već sljedeće jutro započeli s teškim radom. Otada, osim ako bismo bili onesposobljeni bolešću ili oslobođeni nekim čudom, radili smo bez slobodnoga dana. To je bio razlog zašto su nas poslali u ove konkretne logore na dalekom sjeveru. U prijelaznim logorima putem od Moskve, bolesni i krhki bili su izdvojeni. Nije bilo nikakvih humanitarnih motiva iza tih liječničkih pregleda, nego politika puke koristi. Vlada je odlučila da Sibir mora razviti industriju. Rad u tom zaleđenom području bio je noćna mora. Unatoč velikim vladinim obećanjima i bonusima, bilo je vrlo malo dobrovoljaca. Trebalo je osigurati radnu snagu. To je učinjeno nauštrb zatvorenika. Međutim, nije bilo vrijedno prevoziti i hraniti zatvorenika ako on nije mogao raditi. Ako je pritvor bio jedina svrha, postojali su brojni zatvori gdje su bolesni, slabi i iscrpljeni mogli biti zadržani. No, od onih koji su poslani u ledena prostranstva Sibira očekivalo se da rade. I radili smo. Uvjeti života u logoru bili su nepodnošljivi. Barake su pružale tek minimalno sklonište od prodornih vjetrova, jedva dovoljno za preživljavanje - ništa više. Racionirani obroci bili su jedva dostatni da nas održe na životu i pruže potrebnu energiju za rad. Postojala je „garantirana porcija", dovoljna za golo preživljavanje, ali kao dodatni poticaj dodjeljivali su kuponi „plus jedan", „plus dva" i „plus tri" za dodatne obroke onima koji su prekoračili dnevnu radnu kvotu. Taj sustav poticaja, namjerno ili ne, mogao je imati i suprotan učinak. Zatvorenik koji bi nekoliko dana zaredom dobivao samo garantiranu porciju, jer nije uspio ispuniti kvotu, postajao je slabiji, a time mu je sljedeći dan bilo još teže obaviti zadani rad. Bio je to začarani krug. Ipak, ljudi su preživljavali. Činjenicu da smo preživjeli u tim okolnostima mogli smo zahvaliti tvrdoglavosti i snazi ljudske volje, koja je tjerala tijelo do nadljudskih napora, ali i čudesnom djelu Božjeg stvaranja - ljudskom tijelu. Nijedan stroj, djelo ljudskih ruku, ne bi mogao podnijeti mukotrpan rad u najoštrijim vremenskim uvjetima iz dana u dan, a upravo je ljudsko tijelo izdržalo u sibirskim radnim logorima. Često se govori o „neslomljivom ljudskom duhu“ kao ključnoj snazi koja čovjeka nosi kroz krize, no tijelo zaslužuje više pažnje nego što mu se obično pridaje. I to ne prekrasno utrenirano tijelo sportaša u vrhunskoj formi, nego slabo, pothranjeno, obično tijelo kakvo svi imamo. Kroz svakodnevni režim rada do iznemoglosti, neprestanu glad, hladnoću, patnju i bol, bijedu i bolest, umor koji nadmašuje razumijevanje i nevjerojatnu izdržljivost, istinski sam shvatio i cijenio istinu iz katekizma - da je čovjek biće sastavljeno od duše i tijela. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"


Hvala Fran, kad budeš u mogućnosti stavi još (:


Vrh
 Profil  
 
PostPostano: Sri ruj 16, 2026 19:11 

Pridružen: Pon svi 30, 2022 11:09
Postovi: 958
Hvala Fran, kad budeš u mogućnosti stavi još (:

Veliko HVALA tebi prijatelju moj!


Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 82 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sljedeće

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr