Postoji smjer u kršćanskoj askezi koji prezire tijelo, gledajući ga kao kvarljivi dio čovjeka i izvor pokvarenosti. Budući da je duša besmrtna, a tijelo prolazno, mističari s Istoka osobito su ga smatrali glupom zvijeri koju treba pokoriti poput tvrdoglavog magarca. „Duh je, istina, voljan" služiti Bogu i težiti savršenstvu, ali „tijelo je slabo" - lijeno, sklono požudi i grijehu, traži vlastito zadovoljstvo i odvlači pažnju duše od potrage za Bogom. Stoga su rani pustinjski oci s Istoka nastojali podložiti tijelo pretjeranim pokorama i postovima kako bi stekli nadmoć nad njegovim slabostima i oslobodili dušu od sklonosti prema grešnoj, smrtnoj naravi. Ova tendencija gledanja na ljudsku prirodu, osobito tzv. „palu ljudsku prirodu", kao na nisku, grešnu i stoga prezira vrijednu, ostala je prisutna u nekom obliku kao dio tradicionalne kršćanske duhovnosti. Smatram to pogrešnim. Gnosticizam, maniheizam, katari, albigenzi, jansenisti i druge heretičke struje gledali su na materiju kao na zlo, a tijelo smatrali sklonim grijehu. No, koji god bio razlog, uvijek siroto tijelo dobije najgori tretman - kao da um i volja nikada nemaju grešne misli i nagone, kao da se grijeh ne sastoji upravo u upravljanju vlastite volje (a ne tijela) protiv Božje volje. U radnom logoru počeo sam osjećati poštovanje i ljubav prema sirotome tijelu. Tijelo je podnosilo najveći dio patnje, iako je i duša trpjela. Tijelo je bilo to što te moralo uzdržati, uz svu snagu volje i odlučnosti koju si mogao imati. Tijelo je osjećalo nalete vjetra, oštru hladnoću, grčeve bolnih mišića, oštru bol popucale kože koja je krvarila, grčeve zbog gladi, utrnule i upaljene prenapregnute zglobove. Ozebline, grčevi u stomaku, otekla stopala, oči koje su stalno suzile, ispucale usne, istrošeni zglobovi, istegnuća i grčevi, bolovi i modrice - sve je to tijelo strpljivo podnosilo tijekom dugih, dugih dana rada po gustom snijegu, ledenoj kiši ili proljetnoj bljuzgavici na dalekom sjeveru, a ipak je nekako uspijevalo nositi te kroz još jedan dan. Tijelo je bilo to koje je prolazilo kroz trpljenje, osjećalo agoniju i nosilo na ramenima težak teret ove svakodnevne muke i spore smrti nehumanog rada. Uvijek sam, na mnogo načina, uzimao tijelo zdravo za gotovo. Kao mladić, bavio sam se sportovima. U nekima sam, poput bejzbola i boksa, bio borac. Uvijek sam htio nadmašiti druge, biti najbolji i najjači. Mogao sam podnijeti kaznu, ali i dijeliti je. Tijekom ranih godina mog posvećenog života čak sam pokušavao nadmašiti legende o svecima u postu i pokori svih vrsta. Ali nisam to činio kako bih kaznio tijelo ili dosegnuo savršenstvo, nego da dokažem svijetu i samome sebi kako sam čvrst. A sada, kad je svaki dan završavao iscrpljenošću i tijelo je vapilo za svakom dodatnom minutom odmora, svakim malim predahom od posla, svakom dodatnom mrvicom kruha, tek sam tada počeo cijeniti čudesan dar života koji je Bog darovao čovjeku kroz ljudsko tijelo. Bliskost koja postoji između duše i tijela čudo je stvaranja i misterij ljudskog postojanja. A ipak, krivo je ako mislimo, s obzirom na to da će duša biti suđena nakon smrti, dok se tijelo raspada u grobu, da je ova smrtna šaka prašine išta manje dar od Boga, manje plemenita ili prekrasna od besmrtne duše. U tijelu postojimo i radimo na svom spasenju. U tijelu gledamo i radujemo se Božjem stvorenom svijetu. U tijelu nosimo biljege Kristove muke. Misteriozna međuigra tijela i duše ključna je karakteristika naše ljudske prirode. Ako je tijelo bolesno ili bolno, umorno ili gladno, ili na koji drugi način pati, to utječe na duh, utječe na našu prosudbu, mijenja našu osobnost. Tako mala stvar kao što je glavobolja može utjecati na odnose s ljudima oko nas. Kroz tijelo izražavamo i doživljavamo ljubav, nježnost i utjehu. Ispričavamo svoje otresito, sitničavo i neodgojeno ponašanje jedni drugima, pravdajući se da tijelo ima loš dan. Konstantno smo, iz dana u dan, iz sata u sat, pod utjecajem ovog misterioznog djelovanja duše na tijelo i tijela na dušu.
Teolozi su mnogo pisali o utjelovljenju kao središnjem događaju našega otkupljenja, vrhuncu u drami povijesti spasenja. Duhovni pisci mogu pisati o tome unedogled - o otkupljenju i djelima spasenja, o novom stvaranju i restrukturiranju društvenog poretka, o čovječanstvu koje se uzdiže i ponovno postaje cjelovito i sveto, o ispaštanju, pokajanju i pomirenju palog svijeta s božanskom voljom, o novom Adamu i kraljevstvu Božjem i životu svijeta koji dolazi. Međutim, često zaboravljamo jednostavnu istinu da je Bog svojim utjelovljenjem preuzeo ljudsko tijelo. Rijetko se zaustavljamo kako bismo razmislili o osnovnom značenju te doktrine: da Bog također zna točno kako je to kad ti je hladno, kad si umoran, kad si gladan, kad te nešto boli, jer je i On imao tijelo. Dugo je, zapravo i godine, proveo obavljajući rutinski neprimjetan posao tesara. Danima je hodao prašnjavim cestama umornim nogama. Skutrio bi se na noćnom zraku ili hladnoj kiši. Bio je bez sna dok su drugi spavali; bio je žedan; bilo mu je vruće; bio je umoran i spreman srušiti se od iscrpljenosti. Krist je zasigurno znao kako je to probuditi se ukočen i u bolovima u sivo tmurno jutro. Sigurno ga je boljela glava, zub, leđa i kosti, sigurno je bio tjeskoban i iznerviran ponekad. U utjelovljenju je Bog sam spoznao kakav je to život čovjekov i kakvo je djelo Njegovih ruku to biće koje se sastoji od tijela i duše. Od tame maternice do mraka grobnice, od djetinjstva, preko odrasle dobi, do spore agonije umiranja, sam je spoznao što znači živjeti u šaci gline, osjetiti hladan dodir majčine ruke na tijelu u groznici, osjećati sol znoja i suza, slušati glazbu i pjev ptica, podnositi najodvratnije uvrede, spoticati se i padati, biti prekriven modricama i unakažen. Naposljetku je zavapio, kao što svi mi činimo prije ili poslije, da ga se poštedi dodatnog bremena ili patnje. Ukratko, utjelovljenje je značilo da je Bog postao čovjekom, sličan nama u svemu osim u grijehu, kako kaže sveti Pavao. Je li Bog došao do zaključka da je ljudsko tijelo dobro, kao što je izrekao u prvim danima stvaranja? Smatram da jest. Kroz to tijelo nas je otkupio. Time nas nije oslobodio naše patnje, boli i tuge. Kao što je Njegovo uskrsnuće naša pobjeda i naš trijumf nad smrću, iako to ne znači da mi ne moramo umrijeti, tako je Njegova muka iskupila naše trpljenje. To ne znači da mi ne moramo trpjeti ili osjećati bol. Njegov primjer podučio nas je kako gledati na vlastito trpljenje na nov način i kako promatrati svoje tijelo u novom svjetlu. Otkupljenje i spasenje za svakog pojedinca sastoji se od vršenja Božje volje - ništa više, ništa manje. „Oče," rekao je Krist u trenutku najveće agonije u Getsemanskom vrtu, „ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ Ipak, Bog nikada od nas nije tražio, niti će tražiti, da nosimo više od onoga što je On nosio u svom utjelovljenju, patnji i smrti, niti će tražiti od nas da iskusimo nešto što sam nije iskusio. Za svakoga od nas, spasenje znači svakodnevno prihvaćanje Kristovog križa, prihvaćanje svega što dan donosi kao Božju volju, prikazivanje Mu svakog jutra svih radosti, posla i trpljenja toga dana. Ništa više, ništa manje. No, to su apstraktne riječi. Ono što to u praksi znači pokazuje nam siroto tijelo. To znači ustati svakog jutra i leći svaku večer. To znači rutinu, a ne spektakl. To znači težak rad, bol, odricanje od zadovoljstava, sreće ili ljubavi za kojom ljudsko srce čezne, kako bi se obavilo ono što je trenutačno potrebno. To znači raditi za druge, dotaknuti živote drugih kroz medij tijela. Koliko sam samo puta, umoran, iscrpljen i pred kolapsom zbog uvjeta rada u logoru, pomislio, osjećajući bol i ironiju, na one riječi: „Duh je voljan, ali je tijelo slabo." Zaista, čovjek je biće koje ima dušu i tijelo. Mi u ovoj dolini suza radimo na svom spasenju koristeći tijelo. To je prvi dar koji nam Bog i naši roditelji oblikuju. Ono nas uzdržava kroz dug život i omogućuje radost i tugu, a kad se napokon u smrti od Njega odijelimo, zasigurno zaslužuje počinak prije nego što slavno ustane na Posljednjem sudu. Walter J. Ciszek "Na vrutke me tihane vodi"
Hvala Fran puno za ove utješne riječi, kad budeš mogao mastavi dalje...
Login
Registracija
FAQ
Traži
