Barnaba je napisao/la:
hrki je napisao/la:
Žao mi je što moram ići u detalje, ali očito se ne može drugačije?
Beskrajno mi je drago što si ipak progledao pa vidio kako je potrebno ipak utvrditi polazište jer detaljiziranje je bez toga kontraproduktivno.
hrki je napisao/la:
1) Šta je za tebe MILOST?
Božja milost je unutrašnji i nadnaravni dar, koji nam se daje bez ikakve naše zasluge nego po zaslugama Isusa Krista radi postizanja vječnog života.
hrki je napisao/la:
2) Ima li milost ikakve nužne veze s krštenjem?
Naravno da ima jer je sakramentalni put
jedini siguran put koji se mora baš zbog te sigurnosti naglašavati.
hrki je napisao/la:
3) da li primanje milosti ( davanje milosti od strane Duha svetoga) zavisi od predznanja, dobrote, plemenitosti neke osobe...?
bilo da je ona iz već katoličke zemlje ili npr. iz muslimanske zemlje ili npr. iz nekog divljeg plemena
Primanje milosti od strane pojedinca (ne darivanje Milosti Božje) svakako ovisi i od okolnosti u kojima se nalazi pojedinac. Nije to vezano samo uz narodnost već i šire npr.
invaliditet ili druge objektivne poteškoće. Procjenu te objektivne neodgovornosti obavlja Bog pa je detaljiziranje oko toga stvarno besmisleno. Već sam naglasio kako bi ti koristilo poznavanje osnovnih postavki neizrazite logike, ali samo ti znaš zašto ne želiš rješenje.
1) Možeš li mi malo pojasniti pojam osnovne postavke NEIZRAZITE logike? I moje netraženje rješenja u kontekstu iste?
2)na prva dva odgovora se načelno slažem, mada u 2. bih izbacio" siguran ", pa da ostane smao "jedini put"
3) pod 3. se skoro s ničim ne slažem
zašto eksplicite spominješ invaliditet???...invalid bez ikakvih problema može primiti Božju milost , pod uvjetom da dobri Bog odluči dati mu milost...na njemu je samo da se odazove na tu milost
a da li će se odazvati uopće NIMALO NE OVISI o tome jeli invalid ili ne, jel tako?
----------------------------------------------------
evo ukratko šta kaže net u vezi milosti:
Božja milost se prema kršćanskom učenju odnosi na vrhovnu naklonost Boga čovječanstvu, posebno u pogledu spasenja, nezavisno od činjenja dobrih djela, stjecanja zasluga ili dokazane dobrote. Grčka riječ karizma (starogrčki χάρισμα - dar) iz Novog zavjeta, koja se obično prevodi kao milost, u pravoslavnoj tradiciji se prevodi i kao blagodat.
Božja milost se odnosi na Božje darove čovječanstvu, uključujući život, stvaranje i spasenje. U užem smislu, milost je sredstvo, kojim se ljudi izbavljaju istočnog grijeha i stječu spasenje. U ovom smislu Božja milost je centralni koncept kršćanske teologije. Milost pripada u srž kršćanskog shvaćanja ljudskog postojanja, jer se ona tiče misterija odnosa čovječanstva prema Bogu, kako je taj odnos objavljen u Isusu Kristu.[1]
Kršćanski koncept milosti
Većina kršćana smatra, da se
čovječanstvo rađa u stanju grijeha, što je posljedica istočnog grijeha, koji su Adam i Eva počinili u Raju, čime je izvorno stanje milosti izgubljeno za njih i njihove potomke, koji se rađaju bez nade za spasenje. Božja milost je odgovor na ovu, inače
bezizlaznu situaciju.
Milost je Božja slobodna odluka da put spasenja učini dostupnim ljudima.
Bog nije obavezan, da ikoga spasi. Čovjek ne može biti toliko dobar, da sam zasluži boravak u Raju. Milošću, Bog pruža dobrobit, bez razmatranja zasluga.
Rasprava Pelagija i svetog Augustina[uredi VE | uredi]
Pelagije (354. - 420./440.) je bio asketski monah u 5. stoljeću koji je učio, da čovjek ima moć činiti dobro i raditi na svom spasenju. Vlastitim naporima moguće je, da biće od krvi i mesa stekne moralno savršenstvo. Poricao je da istočni grijeh Adama i Eve generacije. Njegova interpretacija učenja o slobodnoj volji je poznata kao pelagijanizam. Tako, Adamov grijeh je samo "loš prijmer" pokoljenjima, ali njegov postupak nema drugih posljedica po ljudsku prirodu, koje se dovode u vezu s istočnim grijehom. Pelagijanizam vidi Isusovu ulogu kao "postavljanje dobrog primjera" čovječanstvu, nasuprot Adamovom lošem primjeru.
Prema Augustinu, prvobitni grijeh zatomljuje Božju milost u čovječjoj duši.
Bez obzira koliko se ispravnim neko smatrao, njegova vrlina ga nikada neće učiniti dostojnim beskrajne svetosti Božje. Čovjek je masa grijeha (massa peccati). Iako može posjedovati "slobodnu volju" u smislu izbora postupaka,
čovjek ipak nema pravu slobodu da izbjegne grijeh, jer je grijeh svojstven svakom postupku koji napravimo. Samo Božjim suverenim izborom da milost proširi na nas, spasenje je moguće.
Rasprava Pelagija i svetog Augustina je značajno utjecala na kasnija shvaćanja Božje milosti u kršćanstvu. Pelagijanizam je osuđen na Koncilu u Kartagi 417. na Augustinov zahtjev.
---------------------------
zašto to opet stavljam ...zato jer ti kažeš:
Procjenu te objektivne neodgovornosti obavlja Bog pa je detaljiziranje oko toga stvarno besmisleno.
Čemu uvođenje pojma " objektivne neodgovornosti"???
ima li uopće smisla tražiti takve , u kontekstu definicije milosti i istočnog grijeha !?
čemu to kada u vezi milosti se kaže ono gore boldano i potcrtano!
pa jel biblija vrvi citatima gdje Isus kaže: niste vi odabrali , našli mene , nego ja ( Isus) sam odabrao vas
shvatite svi moderni neopelegijanci:
Isus kome hoće dati šansu da se spasi , tome pojedincu ( ili pojedincima unutar nekog naroda) će dati milost da postanu kršćani i da se pokrste
nema potrebe da se pričao o objektivnom neznanju , jer i da znaju za Isusa NITKO se neće spasiti ako mu Bog ne da posvetnu milost da se krsti
evo danas milijarde muslimana , atesita itd znaju vrlo dobro za Isusa i tko se po samom tom " objektivnom znanju za Isusa" obraća na katoličanstvo...gdje su ti milijuni ljudi širom planete koji danas znaju za Isusa , nisu u neznanju...pa što se ne obraćaju??
nego naprotiv odlaze u sekte i protestante ili čak ateiste
vidiš da samo znanje za Isusa ne dovodi do obraćenja
za obraćenje je potrebna milost , koju samo Bog daje!
znači opet ponavljam:
ili je nekome daje ili je ne daje ... ( suvereno dakakao)
