Katolički odgovori

Barnaba, vrlo mi je žao što tako shvaćaš moj upis.. Likovi iz priče jesu starozavjetni, ali poruka je za Isusove suvremenike i za NAS! Ovdje se uopće nije radilo o spasenju (mislim u priči) nego o odnosu prema službenom učiteljstvu i čudesima..
Što si tiče Mischa, odgovorio sam mu na jednom mjestu - nije odgovorio na moj upis i ja dalje ne idem u diskusiju. Prema tome tvoji su zaključci sasvim krivi, žao mi je što nisi uočio moj način komuniciranja na forumu!

Ispričavam se za svoju reakciju. U svom izričaju sam se koncentrirao na spasenje (što je tema ovdje) osoba iz prispodobe pa otuda i takva izjava. Naravno da se poruka odnosi na sve nas, pogotovo na odnosu prema službenom učiteljstvu i čudesima.
Još jednom isprika za reakciju a ti sigurno znaš da izuzetno cijenim tvoj doprinos forumu i katoličkoj prisutnosti na internetu.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Vjerovanje starih Izraelaca bilo je u mnogo čemu drugačije od kršćanstva, poznavali su posljedice istočnog grijeha (smrt), ali ne i uskrsnuće kakvo je Krist navijestio. Međutim, Sveto Pismo svjedoči da je bio običaj vjerovati "da tijelo postaje prah i pepeo, a duh se vraća Bogu koji ga je dao". Nisu znali do kraja što je sve s time povezano, jer još nije bio došao Krist. Imali su Savez s Bogom, ali su i čekali Otkupitelja. I Zakon i Proroci govore o potrebi obraćenja, pravednog života, usprkos svih nedaćama i nevoljama ovoga svijeta, jer o pravednosti ovisi spasenje duša. Vjerovali su da je prava nagrada za pravednost tek u vječnosti.
Krist je tek u pravom smislu navijestio Kraljevstvo Nebesko, koje je blizu. Dotada, stari Izraelci vječnost su objašnjavali riječima: nadamo se utjehi i počivanju u Abrahamovu krilu. "Abrahamovo krilo" simbol je i slika raja kakvog su zamišljali, ali to još uvijek nije bilo "Kraljevstvo Nebesko". Metaforički rečeno, prije bi to bilo mjesto "koje velika provalija dijeli od pakla."



Bog poznaje srce čovjekovo. Ako namjerno nastavljaš griješiti, jer se uzdaš u veliko Božje milosrđe i "znaš" da će ti Bog oprostiti - činiš dvostruki grijeh, jer se Bog ne da ismjehivati.



U ovoj prispodobi Isus uzima motive iz starožidovskog vjerovanja. "Raj" koji se spominje jest "krilo Abrahamovo" prije Kristovog uzašašća. Znači odnosi se na Stari Zavjet.



Ispravnije, oni koji nisu vjerovali Zakonu i Prorocima, nisu mogli povjerovati ni u onoga koga je Bog uskrsnuo i poslao kao svog svjedoka. Okorjelost u grijehu i pobuni protiv Boga zatvara srce i pred nadnaravnim Božjim svjedočanstvima.

Druga pouka prispodobe jest da Bog nikad neće pretjerivati sa čudesima i nadnaravnim znakovima. Bog sam sebe neće dokazivati. On ostaje "skriven". To je i pravedno - jer je čovjek taj koji se odmetnuo od Dobra. Skriven sam napisala pod navodnicima jer se Bog ipak objavio, postoje Zakon, Proroci, Crkva. Naša je zadaća svjedočiti.

Dobar dan svima

Nova sam ovdje i odmah ću reći da nisam niti vjernik, niti ateist niti se uopće opredjeljujem u tom smisli. Na forum sam se prijavila jer volim razmišljati i znati o raznim stvarima, pa tako i o vjeri, te upoznati viđenja različitih ljudi. Nadam se da ćete pokazati volju i strpljenje za diskusiju o različitim temama i pitanjima koja me interesiraju.

Prvo takvo je viđenje grijeha čovjeka koji nije vjernik iz perspektive katolika. Dakle, zanima me koliko vam je važno je li čovjek vjernik i smatrate li ga grešnikom samo zbog toga što nije vjernik?

Hej Olja. Ja sam vjernica. A griješnici smo svi.

Očekivala sam takav odgovor:))

Ne znam je li grešnik ili griješnik jer je bila neka polemika oko toga, a ne znam što su u konačnici odlučili...pretpostavljam da je ipak griješnik onda:)

Ok. Ako smo svi griješnici postoje li onda "teži i lakši" grijesi ili je svaki grijeh jednako težak?

Postoje teški i laki grijesi, ali sneni ti je dobro preporučio, jer ovdje se ne radi o našim mišljenjima nego o nauku katoličke crkve. Ja mogu u nečemu i pogriješiti, iz neznanja, nedovoljne upućenosti i slično, a KKC dati će ti ispravne i sasvim točne odgovore na pitanja. Nas možda možeš pitati pitanja poput; Zašto ti vjeruješ u Boga? Tko je On u tvom životu? Koji je smisao života, vjere itd, dakle neka osobna pitanja koja ti možemo dati i koja ti možda mogu približiti što je Bog u osobnom životu pojedinog vjernika.

Moje razmišljanje je da se može spasiti svatko, tko se nađe među onima koji su Krista nahranili, napojili, pohodili - u najmanjima...to ne moraju nužno biti vjernici. Štoviše...vjerujem da se neće spasiti mnogi deklarirani katolici, koji redovno primaju sakramente, koji su i svakodnevno na misi, a spašenih će biti puno, koji u Crkvu nisu hodili...jer su u nekom trenutuku svoga života izabrali put dobra, jer su se u nekom trenutku pokajali, jer su drugome činili dobro...tako da vjerujem, da netko nije nužno griješnik, ako nije katolik.

_________________
Ljubi i čini što hoćeš...

Ali griješnici smo svi. NO,pitanje je koliko nam je svijest uspavana ili budna. Pokatkad se pitam; Bože kako ćeš suditi nekome za zlo, ako on nije svjestan da je to zlo? Više će se tražiti od onog kome je više dano, da. Ali ako netko nije svjestan kolika je odgovornost njegovaza zlo koje je počinio? No, ipak, mislim da svi mi, bili vjernici ili ne, u sebi znamo što je dobro, a što nije, što je moralno, što je pošteno, što je laž, što istina. Čovjek zna biti nesvjestan, ali opet svojom krivnjom, jer je zatrpao glas svoje savjesti i izgubio pojam dobra i zla. Ne može dakle biti bez odgovornosti jer ne zna što čini. Jel ovo uopće tema,pojma nemam. Tek neka moja razmišljanja proteklih dana. Mislim da samo Bog poznaje srce čovjeka i da On sudi po onome što nalazi u tom srcu. Ako je čovjek čitav život uspavljivao savjest, zna se dogoditi da u trenutku pred smrt osjeti pokajanje, i Bog će mu se smilovati. No, što ako mnogi otvrdnu godinama u grijehu i ne žele više jer su preogrezli u zlu, ne žele više milosrđe Božje....
Bilo vjernici, bilo nevjernici, nitko nije siguran, i nitko ne može za sebe reći da će biti spašen...Samo se truditi svojim životom kretati prema tom cilju; životu s Bogom u vječnosti...I uzdati se u njegovo milosrđe.

Molio bih te T.H. da mi u svjetlu ovih riječi kažeš kako tumačiš svojevrstan odmak Crkve od krute formulacije dogme da izvan Crkve nema spasenja na 2. vatikanskom.
Budući da si tradicionalist zanima me i kako gledaš na ekumenizam i međureligijski dijalog. Ukratko. Ne bih htio dobit prigovor da odvlačim od teme a zbilja me zanima tvoj stav a također i Adrijanin. Hvala.

Općenito kod takvih pitanja stojim, barem u osnovnim crtama, na onom stajalištu kakvo je bilo prije 2. vatikanskog koncila. No to ne znači da odbacujem zadnji koncil. Da parafraziram Adrijanu, to nije nijekanje koncila, nego njegovo tumačenje. Naime, za razliku od ranijih dogmi koje su toliko jasne da ne ostavljaju prostora za drukčije tumačenje (odnosno, barem za takvo drukčije tumačenje koje bi bilo uvjerljivo), dokumenti 2VK su dovoljno dvosmisleni da ih je moguće tumačiti na različite načine. Puno se u zadnje vrijeme govori o dvjema različitim hermeneutikama (tumačenjima) koncila: hermeneutici kontinuiteta koju favorizira današnji papa, te s druge strane o hermeneutici diskontinuiteta koja je na žalost prevladavala u praksi posljednjih desetljeća i koja je koncil tumačila kao radikalan raskid s prošlošću i novi start od nule. Pri tome je zapravo vrlo malo temelja imala u samim koncilskim dokumentima, a više se pozivala na neki nedefinirani "koncilski duh", u ime kojega se nakon koncila činilo sve i svašta. To je "parakoncilska" ideologija koja u posljednje vrijeme polako biva prepoznata i u samoj Crkvi. Ukratko, ako je moja pokojna baka mogla biti dobra katolkinja s jednim skupom vjerovanja 1940-tih i 1950-tih, istim skupom kakav su imale i generacije prije nje, onda smatram da i ja danas mogu biti dobar katolik s tim istim skupom vjerovanja; ako se nekome čini da je to protivno odredbama 2VK, onda tvrdim da je riječ o pogrešnom tunačenju 2VK. Možemo dopustiti da je koncil pomaknuo određene naglaske s jednog aspekta na drugi, možemo dopustiti i da je proveo određene čisto disciplinske i pastoralne reforme, ali ne možemo dopustiti da je fundamentalno promijenio ono što vjerujemo.

Konkretnije što se tiče postavljenih pitanja.

(1) Kad je riječ o dogmi da izvan Crkve nema spasenja, jedna je stvar reći da izvan Crkve nema spasenja; no ipak je nešto drugo reći izvan vidljivih granica Crkve nema spasenja. Ono prvo je dogma i ona i dalje važi. No ovo drugo nije Crkva baš tako kruto zastupala ni prije 2VK. Dopuštalo se da je moguće, u određenim iznimnim situacijama, da netko pripada Crkvi na nevidljiv način i tako postigne spasenje. Govorilo se o "krštenju želje" koje iznimno može nadomjestiti pravo krštenje vodom, pa su tako još od ranih vremena bili kanonizirani (proglašeni svetima) određeni sveci koji su poginuli kao pripravnici za krštenje, bez da su primili sam sakrament. Raspravljalo se o tome da li ta želja za krštenjem može biti i implicitna, dakle je li moguće da krštenje želje primi netko tko nije upoznat s Kristom i naukom Crkve, tako da on sam nije svjestan te želje, ali bi bio kad bi znao za te zahtjeve. To je bilo otvoreno pitanje i razni teolozi su imali različita mišljenja. Govorilo se o "nesavladivom neznanju" koje opravdava čovjeka od krivnje. Tako je već Pio IX pisao u pismu "Quanto conficiamur moerore", godine 1863:

"Poznato je nama i vama, da oni koji se nalaze u nesavladivom neznanju oko naše presvete religije, i koji revno obdržavaju naravni zakon i njegove zapovijedi koje je Bog upisao u srca svih ljudi, i koji su spremni pokoravati se Bogu, koji provode pošten i ispravan život, mogu snagom božanskog svjetla i uz pomoć milosti, postići vječni život, jer Bog koji u potpunosti vidi, istražuje i pozna duh, duše, misli i sklonosti svih, po svojoj najvećoj dobroti i milosrđu ne može nikako trpjeti, da itko bude kažnjen vječnim mukama tko nema krivnje slobodno počinjenog grijeha."

Ali je i upozoravao:

"Vrlo je poznata naime katolička dogma, da se nitko ne može spasiti izvan Katoličke crkve, i da ne mogu postići vječno spasenje oni koji prkosno ustraju protiv autoriteta iste Crkve i defincija, koji su tvrdoglavo odijeljeni od jedinstva iste Crkve i Petrovog nasljednika rimskog prvosvećenika, kojemu je Spasitelj povjerio čuvanje vinograda."

te:

"Isto tako treba spomenuti i odbaciti najtežu zabludu u kojoj se neki katolici jadno nalaze, a koji misle da vječni život mogu postići ljudi koji žive u zabludama i koji su izvan prave vjere i katoličkog jedinstva. A to se naime najviše protivi katoličkom učenju."

A drugi papa, Pio XII, sukobio se 1950-tih s o. Leonardom Feeneyjem, svećenikom koji je zastupao upravo kruto shvaćanje da spasenja nema izvan vidljivih granica Katoličke Crkve.

Sve te elemente imamo dakle prisutne prije 2VK i to je otprilike stajalište na kojemu ja stojim. No prije koncila je bilo jasno da su takve situacije iznimka za vrlo specifične opravdane slučajeve, za ljude koji bez svoje krivnje nisu upoznati, jer nisu mogli biti upoznati, s istinama katoličke vjere. Poput, primjerice južnoameričkog indijanca u prašumi koji je život proveo savršeno poštujući naravni moralni zakon, ako je tako nešto uopće moguće uzmemo li u obzir ljudsku sklonost grijehu nakon pada. Svakako je bilo jasno da je vrlo teško, gotovo i nemoguće, postići spasenje na takav način, pa nije postojala opasnost od religijskog indiferentizma. Problem je što se nakon 2VK (ne kažem na 2VK, nego nakon 2VK, dakle razlikujem slovo koncila od famoznog "duha" parakoncilske ideologije) počelo licitirati s takvim spasenjem mimo Crkve i sakramenata kao da je riječ o "općoj rasprodaji" spasenja. Dakle, tako nešto više nije bilo smatrano iznimkom za vrlo specifične slučajeve, nego općim pravilom. Rahner je u svoje "anonimne kršćane" ubrojio i mnoge koji su izričito odbacili Krista i Crkvu njegovu, premda su im Krist i Crkva bili naviješteni. Bitno je samo da je "dobar čovjek" po ljudskim mjerilima, pa mu Bog svakako neće uskratiti spasenja. No to je nauk koji opasno koketira s pelagijanizmom, a smisao Crkve i pripadnosti Crkvi se pod takvim pretpostavkama gubi. Jednako tako, počelo je prevladavati mišljenje da je svaka religija ili vjera podjednako dobra i Bogu draga. Postoje slučajevi gdje se potencijalne obraćenike s protestantizma odvraćalo od obraćenja, jer to, tobože, nakon 2VK "nije potrebno". To je čisti vjerski indiferentizam. Time je, indirektno, poslana poruka ljudima da Crkva i nije baš tako bitna, jer očito i "sama" priznaje da mnogi mogu bez problema i bez nje ostvariti sve što trebaju ostvariti. Ta poruka je doprla do podsvijesti mnogih i upravo u tome vidim jedan od temeljnih čimbenika u suvremenoj krizi vjere. Naravno da takvo shvaćanje ne mogu prihvatiti.

(2) O ekumenizmu i međureligijskom dijalogu sam dosta pisao po drugim forumima, ali na žalost ne uspijevam sad naći te postove, čini se da su neki forumi i propali u međuvremenu. Ukratko, mislim da u raspravama o ekumenizmu i međureligijskom dijalogu pojmovi obično nisu dovoljno jasno definirani i sve zapravo ovisi o tome što se pod tim pojmovima smatra. Što je točno ekumenizam i koji je njegov cilj? I koja su dopuštena sredstva? Ako je to razgovor između katolika i nekatolika, s ciljem da se po svaku cijenu (pa ako treba i doktrinalnim kompromisom) dođe do jedinstva, onda je takvo što, naravno, neprihvatljivo. S istinom se ne može trgovati, niti može biti kompromisa sa svetinjama. Također, ako se ekumenizam shvaća kao poruka da su sve religije podjednako dobre, ni to ne možemo prihvatiti. Također ni verziju gdje se ekumenizam definira kao pokušaj postizanja jedinstva na način da se prešućuju ili zamućuju ili relativiziraju jasne odrednice katoličke vjere koje predstavljaju razliku prema drugim vjerama. No ako se ekumenizam definira kao nastojanje oko jedinstva, bez da se isključi shvaćanje da se to jedinstvo može postići samo u okviru jedine istinite vjere i Crkve, a to je katolička, dakle odbacivanjem zabluda drugih religija i povratkom zabludjelih ovaca u krilo jedne Katoličke Crkve, takvo shvaćanje ekumenizma mi je prihvatljivo. Također, ako se ekumenizam i dijalog tretiraju samo kao razgovor dviju strana i eventualno zajedničko nastojanje oko boljitka svijeta, bez da nas se pri tome sprečava u konstataciji da su druge vjere pogrešne i ne vode k spasenju, mogu prihvatiti takav čisto pragmatični ekumenizam i dijalog.

O ovim i sličnim ekleziološkim temama progovorio je nedavno i vatikanski dužnosnik mons. Guido Pozzo; link za one koji barataju engleskim jezikom je ovdje: http://rorate-caeli.blogspot.com/2010/10/msgr-pozzo-on-aspects-of-ecclesiology.html.

Hvala na pitanju, pa evo i mog osebujnog odgovora.

Ključna vjerska istina sadržana je u Vjerovanju, a odnosi se na jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Sadržaj dogmatskih konstitucija 2VK uistinu se bazira na tradiciji, tako da ne vidim razloga da nekim konzervativnijim vjernicima ne bude prihvatljivo onako kako je izloženo u Katekizmu (KKC 811 – 857): http://www.hbk.hr/katekizam/i/1d64d1.html#RTFToC25

KKC 846 – 848 govori o (ne)spasenju izvan Crkve na sljedeći način:

"IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA"
846 Kako valja shvatiti tu tvrdnju koju su cesto opetovali crkveni Oci? Iskazana pozitivno, znaci da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: Oslanjajuci se na Sveto pismo i Predaju, Sveti sabor uci da je ta putujuca Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan medju nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglasavajuci izricito potrebu vjere i krstenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krstenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolicka Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili uci ili pak u njoj ostati.

847 Ta se tvrdnja ne odnosi na one koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista i njegovu Crkvu: Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evandjelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traze Boga i pod utjecajem milosti nastoje Njegovu volju, koju su spoznali u glasu savjesti, djelom izvrsiti, mogu postici vjecno spasenje.

848 "Iako Bog putevima koje samo on zna moze ljude koji bez vlastite krivnje ne poznaju Evandjelje dovesti do vjere, `bez koje je nemoguce omiljeti Bogu', Crkvi je duznost i ujedno sveto pravo da navjescuje Evandjelje" svim ljudima.

*

Što se tiče ovog stava, činjenica jest da je Crkva pogotovo sad u suvremeno vrijeme izložena raznim pritiscima, te se vjernicima pokušava nametnuti stav da je Crkva u svojoj dogmi “netolerantna” prema drugim religijama, te da je “pravednije” reći da su sve religije jednakovrijedne, jer “jednostranost” nužno dovodi u vjerske sukobe. Katolički stav o jednom Putu i jednoj Istini naziva se kontroverznim, a umjesto njega pokušava se nametnuti ideologija religijskog indiferentizma i relativizma., kao da bi vjernicima trebalo biti svejedno kojoj religiji pripadaju, jer “svi vjeruju u nekakvog Boga”.

Takav stav je pogrešan i ne može biti temelj niti za ekumenizam niti za međureligijski dijalog. U ekumenizmu nitko ne traži da se odrečemo kojeg dijela naše vjere, nego dapače, ekumenski se može djelovati jedino ako uistinu dobro poznajemo svoju vjeru i ne pristupamo joj selektivno, tj. pokušavamo čisto živjeti Evanđelje. (KKC 820 – 822, 839 – 845) Na putu prema jedinstvu najbolje je slijediti zajedničke, biskupske inicijative ekumenskog druženja i zajedničke molitve i nitko ne traži od nas da činimo nekakve kompromise u vjeri i nekritički prihvaćamo tuđe.

Kao jedan noviji loš primjer shvaćanja “duha Koncila” navodim tekst iz jednog katoličkog mjesečnika, gdje uvodničar – urednik piše (opravdavajući se usput):
“Prigovaraju nam da koristimo protestantske članke. Dekret o ekumenizmu uči nas kako od naše odvojene braće možemo naučiti mnogo dobroga. Zato i donosimo dobra učenja. Na žalost, ima mnogo onih koji na svakoj misi licemjerno mole za jedinstvo kršćana. Kako će nas naša odvojena braća prihvatiti ako smo tako licemjerni, oholi i bahati da priznamo samo sebe, a sve njihovo s gnušanjem odbijamo? Tvrditi da imamo puninu vjere koja se očituje u ljubavi prema Ocu sviju ljudi i ljubavi prema bližnjemu, i u isto vrijeme prezirati npr. protestante, vrhunac je religioznog licemjerja. Osobno se silno radujem kad god u bilo kojoj odvojenoj Crkvi “pronađem” djelovanje Duha Svetoga. A vjerujte mi, On itekako puše i kod njih – htjeli to neki ili ne!” (…)

Na ovakav način ljude se nažalost uvjerava kako vjera Katoličke crkve nije dostatna i kako su katolici koji ne čitaju protestantske novine “licemjerni, oholi i bahati”. Odmah se dobije dijagnoza. Autoru nažalost nije jasno ni što zapravo uči Dekret o ekumenizmu, a niti što doista znači ljubav prema bližnjemu. Čim netko odbija tuđi nauk, odbija i bližnjega svoga (?), što bi moglo značiti, u drugoj prilici, da bi iz ljubavi prema braći ateistima, trebali prihvatiti i njihov ateistički nauk, a iz ljubavi prema muslimanima naravno dio islama prebaciti u katoličanstvo. Ovo s ekumenizmom nema ni najmanje veze, a takvih “dijagnostičara” i “tumača 2VK” trebalo bi se kloniti.

*

Ono u čemu je 2VK učinio odmak od tzv. “krute definicije” jest dublje tumačenje odnosa pojmova “Katoličke crkve” i “Božjeg kraljevstva” (Lumen gentium). Tako se kaže da je Božje kraljevstvo nazočno u Katoličkoj crkvi, ali je ono veće od nje, jer je Katolička crkva samo sakrament Božjeg kraljevstva, ona je sjeme i početak toga Kraljevstva na zemlji, ali nije s njim identična.
Tako su neki razvili teoriju o “djelomičnom spasenju” u odvojenim crkvama i drugim religijama, mada taj pojam nije precizan ni jednoznačan. “Djelomično spasenje” u stvarnosti (u odnosu na konkretnu osobu) ne postoji, pojedinac u svom konačnom životu ili će biti spašen ili neće, jer ne može nitko biti “djelomično spašen”. Najbliži pojam u tradicionalnom rječniku je čistilište – privremeno djelomično spasenje na putu prema raju.

Višestoljetna tradicija Crkve govori da duša čovjeka koji je umro čak i u malim grijesima odlazi u čistilište, jer pred Božjom svetošću ne može stajati nitko tko nije očišćen i sam svet.

Kad Karl Rahner govori o “anonimnim kršćanima” u smislu da je svaki čovjek po svojoj “naravi” kršćanin, možda se to čak i čini kao preoptimistična i nerealna teorija. Ali kad se uzme da je Bog stvorio svakog čovjeka i da svakoga ljubi, te da se Isus poistovjetio sa svakim čovjekom (prispodoba o Posljednjem sudu iz Matejevog evanđelja i 2VK: Gaudium et spes), onda se može govoriti o tome da je kršćanstvo doista vrlo blisko stvorenoj ljudskoj naravi.

U zadnje vrijeme postoje i teorije o tome da tzv. “opći sud” na kraju vremena neće zapravo biti sudačkog karaktera, već jedino očitovanje Božje slave svim narodima i otkrivanje smisla ljudske povijesti, jer će na kraju Božje milosrđe osloboditi sve ljude vječne muke i sve privesti k spasenju. Drugim riječima, pakao će ostati prazan (H. U. von Balthasar). No, ova teorija nema uporišta niti u Svetom Pismu, niti u tradiciji, ni u privatnim objavama, te ljude navodi na pogrešan zaključak kako nije važno djelovati, jer će Božje milosrđe ionako pobijediti. Uistinu bi bilo veliko iznenađenje za sve kad bi jedine muke i za najvećeg grješnika bile one čistilišne i kad bi Milosrđe tako potpuno nadvladalo Pravdu.

Hvala na iscrpnim odgovorima. Te Haov je do riječi kakav sam i očekivao. Adrijanin ne bih pogodio jer mi se čini da će ona uvijek pokušati rastegnuti što je više moguće a da zbilja ostane u granicama katoličkog pravovjerja. Tako se i sam trudim.
Te Ha, ova rečenica koju sam citirao je meni nekako problematična jer mi se čini da je činjenica da su tvrdoglavo od katoličkoga jedinstva odijeljeni oni nama najbliži (najprije pravoslavni i potom protestanti) a budući da se spašavamo po vjeri koja je ljubavlju djelotvorna, nije li najlogičnije da će upravo pripadnici ovih odijeljenih Crkava i crkvenih zajednica imati vjeru najsličniju našoj?
Hoću reći, u Crkvi smo da se učimo ljubiti:
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
Ne će li upravo odijeljena braća imati mogućnost najviše ljubiti iza nas katolika (koji imamo puninu istine u Katoličkoj crkvi kako vjerujemo) jer za razliku od svih ostalih poznaju Krista?

Molim te samo bez dijagnosticiranja, tko je kakav, a tko je onakav...
Ne moraš ni meni sve vjerovati, možda radije uzmi katekizam pa osobno provjeri...

Nadao se da je očito da sam se referirao na vaše stavove a ne na osobe.