|
Dame i gospodo, hajmo pojasniti neke stvari.
Antimodernistička zakletva ne govori o ukazanjima, a još manje o tome da bi svako tobožnje "čudo" trebalo prihvatiti kao autentično.
Pročitajte pažljivo i do kraja tu točku 2, pa će vam biti jasnije o čemu ona govori. Ona govori o čudesima kao dokazima objave, odnosno kao dokazima božanskog porijekla kršćanske religije.
Kad se kaže "objava" (bez ikakvih dodatnih kvalifikacija), onda se misli na javnu objavu (privatne objave nikoga ne obvezuju, i kad se govori o privatnim objavama onda se izričito naznači da je riječ o privatnima). A konačna javna objava, prema najtradicionalnijem nauku, završena je s Kristom i apostolima.
Isto tako, kad se govori o porijeklu kršćanske religije, opet je pitanje nerazdvojno vezano uz Krista i apostole.
Ove dvije stvari, kaže antimodernistička zakletva, Bog je potvrdio čudesima.
Iz ovoga bi trebalo biti jasno da antimodernistička zakletva govori ponajprije o čudesima Krista i apostola; onim dakle čudesima o kojima pripovijedaju evanđelja i Djela apostolska, a po kojima je Bog povijesno potvrdio da je ta, tada nova, religija, božanskoga porijekla.
To je u osnovi isto ono što je svečano proglasio 1. vatikanski koncil:
"Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp. Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju [kan. 3 i 4]. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: 'Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima' [Mk 16,20]. I opet je napisano: 'Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu' [2 Pt 1,19]." (Dogmatska konstitucija Dei Filius, 3. poglavlje),
koji izriče i pripadajuće anateme:
"Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom" (kanon 3)
"Tko kaže da se čudesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvješća o njima, pa i ona koja se nalaze u svetom Pismu, treba smjestiti medu priče ili mitove; ili da se čudesa nikada ne mogu sa sigurnošću spoznati, niti se njima može ispravno dokazati božansko porijeklo kršćanske religije: neka bude kažnjen anatemom" (kanon 4).
To je također u osnovi isto ono što govori i aktualni katekizam:
"Ipak, da bi poslušnost naše vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da se unutarnjim pomoćima Duha Svetoga pridruže također vanjski dokazi njegove Objave. Tako su čudesa Kristova i svetih, proroštva, širenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost najsigurniji znaci božanske Objave, prilagođeni spoznaji svih, razlozi vjerodostojnosti, koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije nipošto slijep pokret duha." (KKC 156)
Ili pak ovdje:
"Isus popraćuje svoje riječi silnim 'čudesima, djelima i znamenjima' (Dj 2,22), koja očituju da je u njemu prisutno Kraljevstvo. Dokazuju da je Isus naviješteni Mesija. Znakovi što ih Isus čini svjedoče da ga je Otac poslao. Oni pobuđuju vjeru u njega. (...)" (KKC 547-548)
Dakle ove riječi "prilagođeni shvaćanju svih" (u tekstovima 1VK i KKC), odnosno "najprilagođeniji shvaćanju svakog vremena i (svih) ljudi, pa i ovoga vremena" (u tekstu zakletve) se odnose na čudesa koja su već odavno učinili proroci, Krist i apostoli, a ne na svako tobožnje i navodno čudo ili ukazanje koje se događa danas, kao što to neki krivo tumače pokušavajući diskreditirati antimodernističku zakletvu!
U svim ovim tekstovima riječ je naprosto o tome da se dade objektivan, razumski temelj kršćanskoj vjeri; da se iskorijeni fideizam - taj trend tako prisutan u modernističkoj misli, koji ide za tim da se vjera svede na iracionalan subjektivni sentiment, "slijepi pokret srca" kako to kaže KKC, umjesto da se gradi na čvrstim temeljima objektivnih činjenica Božjeg zahvata u svijet. Riječ je dakle o obrani osnovnih postavki fundamentalne teologije (lat. fundamentum = temelj, jer se bavi temeljima vjere), odnosno apologetike.
A zašto onda, možda ćete se zapitati, antimodernistička zakletva toliko naglašava da su čudesa najprilagođeniji znak vjerodostojnosti svakom, pa i današnjem vremenu, ako nije riječ o nekim današnjim čudima, nego o davnim čudima koja je Krist učinio? Zato, dame i gospodo, što modernisti u pravilu odbacuju upravo ta Kristova čudesa jer smatraju da današnji čovjek ne može vjerovati da je čudo uopće moguće. Po njima, vjerovanje u čudesa je obilježje primitivnih kultura koje smo mi na neki način "prerasli".
Jeste li čuli za Rudolfa Bultmanna? To je bibličar koji svoje razmatranje o evanđeljima započinje konstatacijom "čovjek koji je vidio električnu žarulju, ne može vjerovati u čudo" (?!). I iz toga izvodi "logičan" zaključak da evanđeoske izvještaje danas ne možemo uzeti doslovno, da evanđelja očito sadrže mitološke elemente, te da ih je potrebno "demitologizirati" kako bi postala "razumljiva suvremenom čovjeku". Evo vidite o čemu to govori zakletva! Ljudi poput Bultmanna očito smatraju da čudesa i proroštva nisu prilagođena shvaćanju ljudi svih vremena, osobito ne ljudima današnjeg vremena! Protiv takvih tumačenja usmjerena je točka 2 antimodernističke zakletve.
(Da, znam da je zakletva napisana prije nego što je Bultmann stupio na scenu; ne tvrdim da je pisana s Bultmannom kao takvim na pameti, nego protiv trendova koje Bultmann utjelovljuje, a koji su bili prisutni i prije njega).
Sad ćete se možda zapitati: "Ma tko je uopće taj Bultmann i čemu trošiti vrijeme na njega"? E pa vidite, dame i gospodo, tog istog Bultmanna razno-razni Rebići dan-danas kuju u zvijezde na našim bogoslovijama, i zasnivaju cijelu svoju egzegezu na njegovim "dostignućima". I predaju to studentima kao "neupitne činjenice". I ne daju se previše smesti činjenicom da "Crkva čvrsto drži da četiri evandjelja, 'kojima bez sustezanja potvrđuje povijesnost, vjerno predaju ono šsto je Isus, Sin Božji, dok je živio među ljudima, za njihovo vječno spasenje zaista učinio i učio sve do dana kad je bio uzet'." (KKC 126.1.)
Ili, možda ste čuli za pokojnog njemačkog teologa Karla Rahnera, koji je žario i palio po Crkvi 70-tih i 80-tih godina 20. stoljeća, sve do svoje smrti 1984. Rahner relativizira novozavjetna čuda, tvrdeći da ona ne nadvisuju na dokaziv način prirodne fzičke i biološke mogućnosti, te izričito niječe njihov dokazni karakter. Suprotno svim ranije navedenim tekstovima, Rahner tvrdi da Isus i apostoli nisu činili čudesa da bi potvrdili svoje božansko poslanje i božanski autoritet objave koju su navještali! Po njemu, prihvaćanje čuda već pretpostavlja vjeru (tj. čovjek mora vać vjerovati da bi uopće mogao prihvatiti da se čudo dogodilo), pa stoga čudo ne može biti dokaz koji će u nekome tek pobuditi vjeru. Naravno, ako se upitamo a kako je onda uopće došlo do vjere kod prvih kršćana, jedini mogući odgovor će biti da je riječ o slijepom subjektivnom sentimentu, odnosno imamo fideizam. Rahner čak niječe i Kristovo uskrsnuće - odnosno ako ga i ne niječe izrijekom, ispražnjuje ga od svakog sadržaja, tvrdeći da "promašujemo unaprijed smisao uskrsnuća općenito i Isusova također, ako se prvotno usmjerimo prema oživljavanju materijalno-fizičkog tijela". Prema Rahneru, Isusovo uskrsnuće ne znači stvarno oživljenje njegova tijela nakon što je stvarno umro. Umjesto toga, Rahner će kazati da "Isus uskršava u vjeri svojih učenika" (?!). E pa ako ovo nije nijekanje uskrsnuća u onom smislu kako ga je Crkva oduvijek shvaćala, onda ja na znam što jest. Odite, međutim, pitati prosječnog profesora na bogosloviji što misli o Rahneru. Ako mislite da ćete čuti riječ "heretik", što bi bilo jedino prikladno s obzirom na ove sablažnjive teorije, grdno se varate. Prije ćete čuti nešto poput "najveći teolog 20. stoljeća".
Možda sada počinjete naslućivati zašto smatram važnim prisjetiti se antimodernističke zakletve i drugih jasnih crkvenih dokumenata, u kojima su odavno osuđene i odbačene zablude koje danas haraju teologijom i pustoše Crkvu! Tumor je tu, u srcu Crkve; on se zove dominantni smjer moderne teologije. Ja vjerujem da svi vi pišete u dobroj namjeri, jer prosječan vjernički puk nije svjestan ovih trendova, pa mu onda ne može biti jasno ni o čemu to govori zakletva. Ali bilo bi dobro da postane svjestan, ne bismo li nekako iskorijenili to zlo iz naše Crkve, pa nastojmo onda svi skupa djelovati u tom smjeru.
A što se tiče ukazanja, slobodno sumnjajte u bilo koje od njih, i slobodno vjerujte u bilo koje, dokle god ono ne niječe katoličke vjerske istine. Ni Zakletva, ni Pascendi, ni 1. vatikanski nemaju veze s tim pitanjem.
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
