Katolički odgovori

Dobro, u pravu si. Sara oprosti, i nemoj ništa onda odgovarati.

Ajde, ajde, nemoj crveniti. Među braćom su dobro došli i malo polemičniji tonovi.
Ne proučavam pojedince, ali gledajući sveukupnost, postaje jasno da bi se dio takve mase, a koji se obratio i to živi, morao osjetiti. Međutim mi imamo što imamo i nekog općeg pomaka u smislu poštenijeg, istinitijeg života nema naznaka.
Eto, situaciju u svom gradu dobro poznajem - seminar je izazvao veliko uzbuđenje, puno ljudi i dramatične izjave mnogih poslije. Koju godinu kasnije svi ti sa silnim iskustvima i dramatičnim izjavama - sve je isto kao i prije.
Uvjerena sam da tihi, kontinuirani i kvalitetan rad daje puno više rezultata.
Jedna me stvar posebno brine zadnje vrijeme, prije to nije bilo tako izraženo - ogromno neznanje u vjeri, a nepoznavanje liturgije da ne govorimo. Radim kao vjeroučiteljica 20 godina, ali to postaje sve gore (ili se meni tako čini)

Izuzetno cijenim trud jer je izneseno potkrijepljeno argumentima ali bi napisano pasalo na temu o Modernizmu gdje je tekst antimodernističke zakletve. Tamo bi to bilo neko pojašnjenje (čiju potrebu sam i ja naglasio) a ovdje je to nažalost više offtopic pogotovo onaj osvrt o teolozima i naglašavanje stvari koje su u vremenskom neskladu.
Dakle da ne odemo u širinu pa ne vidimo temu o kojoj raspravljamo molio bih da se ipak, koliko je god to moguće, držimo usko bitnog za temu o kojoj raspravljamo.
Molio bih da se o ovom što sam napisao ne vodi rasprava, ne treba nitko mijenjati ništa (niti ću to ja činiti osim naslova da se jasnije ocrta smjer rasprave) u onom što je napisao do sad na ovoj temi ali ubuduće probajmo svi svoje upise stavljati na mjesta gdje suštinski pašu.


Sad o temi:
Ukoliko točku 2 iz antimodernističke zakletve tumačimo na način da se to odnosi striktno na čudesa koja su već odavno učinili proroci, Krist i apostoli, a ne na svako tobožnje i navodno čudo ili ukazanje koje se događa danas onda se odmah može postaviti pitanje zašto se to, u izjavi, jasno ne kaže?
Možda je razlog zašto se to jasno ne kaže u jednostavnoj činjenici kako je najbolji argument koji ide u prilog istinitosti biblijskih čudesa , upravo postojanje čudesa koje Bog čini i danas. Može se neki modernistički teolog upinjati iz sve snage i uvjeravati vjernike u svoje ideje ali ako je vjernik imalo uvjeren i osvjedočen u samu mogućnost dešavanja čuda u današnje vrijeme, ta misija je osuđena na propast. Prema tome bilo bi kontraproduktivno odbaciti pastoralnu praksu koja blagonaklono gleda i na čudesa i proročanstva koja se dešavaju izvan biblijskih vremena, odnosno u današnje vrijeme.
Na kraju krajeva pije 100 godina (vrijeme nastanka antimodernističke izjave) nije ukinuta praksa da se u pastoralu koriste čudesa i proročanstva a niti su počele restriktivne mjere prema čudesima u suvremenom vremenu.
Danas se može reći kako je Crkva restriktivna po tom pitanju (za mene je to pozitivno) no postavlja se pitanje koliko bi prijašnjih čudesa bilo priznato da se primjene sadašnje mjere provjere?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Mislio sam za neko vrijeme ne pisati - ali pročitavši ovo o pastoralu čudesa i proroštava moram pisca upitati da me pouči što je to pastoral čudesa i proroštava. Ja sam aktivni radnik u pastoralu 42 godine župnik i ne znam što je to i nikada na tome nisam ništa gradio. A poznam neke svećenike koji su gradili svoje pastoralno djelovanje nekim čudnim tezama, pa od toga nije bilo niti danas ima ploda.

Nekako smo olako prešli preko fenomena da - pridavanje (pre)velikog značenja privatnim objavama i čudesima - jest itekako obilježje tradicionalizma. Slično kao s relikvijama kojima se u prošlosti pristupalo ne uvijek na razborit, dostojan i ispravan način. Recimo, smatrati da relikvije imaju neki magijski učinak ili pak da se smiju prodavati i kupovati za novac, to zapravo znači zloupotrebljavati štovanje relikvija. Isto je i s ukazanjima ili s osobama koje tvrde da imaju viđenja. Uvijek se oko takvih stvari vrtio i senzacionalizam i pretjerivanje. Nažalost i danas ima sličnih stvari, unatoč tome što u Crkvi prevladava jedan razumniji i kritičniji stav.

Drugo, ne bih se složila s prijašnjim tvrdnjama kako su oni koji “trče za ukazanjima” osobe slabe ili mlake vjere. Prije bih rekla da se radi o vrlo pobožnim i revnim dušama koje kao da osjećaju dužnost (prema Blaženoj Djevici Mariji ponajviše) da posjete ona mjesta za koja netko ustvrdi da se ondje ukazala. Ako tamo ima i svećenika koji to mogu potvrditi, onda je osjećaj obveze veći. Svećenik koji je tamo ili koji govori o stvari ima veliku odgovornost, jer je ondje u ime Crkve. Ako se ukazanja za koja i svećenici tvrde za su istinita jednom ispostave lažnima, koja je to šteta za vjerodostojnost crkvenih poslanika. Zato bi “osjećaj dužnosti” bilo dobro prilagoditi i usuglasiti s razboritošću i uvijek davati prednost bitnijim stvarima u vjeri.

Mislim da je puno mudrije držati određen kritički odmak prema svim novim ukazanjima (i karizmaticima) bez straha da će se propustiti neka “važna” Gospina poruka za današnje vrijeme, nego svojim svjedočenjem biti u prilog onome što se kad-tad može pokazati lažnim.

Malo ću se prebaciti na ovu temu, jer se nikako ne mogu složiti s ovim tezama.

Rahner se ovdje proziva zbog dvije "hereze": navodno "niječe" dokazni karakter čudesa i Isusovo uskrsnuće.

Prvo) Slažem se s Rahnerom da čudesa uopće ne dokazuju božansko poslanje i božanski autoritet objave. A evo i zašto. Oni koje je Isus ozdravio i koji su vidjeli i doživjeli čudo svojim očima, ili mu pak svjedočili, nisu odmah (u isto vrijeme) i povjerovali da je Isus obećani Spasitelj, Mesija. Vjerojatnije je da su Isusa ispočetka smatrali velikim čudotvorcem i prorokom, a navještaj da je On i Sin Božji dolazio je tek u posebnim prilikama. Kad se, nakon prvih čudesa, pročulo za Isusa, On je upitao učenike: Što ljudi kažu tko sam ja? Odgovorili su mu: Neki drže da si Ilija ili neki od proroka! Iako su vidjeli Njegova čudesa! Tek Petar tada kaže: Ti si Krist, Sin Boga živoga! Jedno od očitovanja Božje objave sinovstva jest i glas s neba prilikom Isusovog krštenja... Tek nakon smrti i uskrsnuća ljudima biva potpuno jasno da Isus jest Sin Božji...

Drugo) Prema ovim kratko citiranim rečenicama zaključujem da je Rahner htio reći da Isusovo uskrsnuće nije istog karaktera kao uskrsnuće recimo sina udovice iz Naima ili pak Lazarovo uskrsnuće, što i nije. "Promašujemo unaprijed smisao uskrsnuća općenito i Isusova također, ako se prvotno usmjerimo prema oživljavanju materijalno-fizičkog tijela". Ima dosta slučajeva kad su ljudi nakon kliničke smrti ponovno oživjeli, rekli bismo uskrsnuli, ali narav Isusovog uskrsnuća bila je drugačija. On nije "oživio" da ponovno jednom umre. On je oživio potpuno preobražen. Učenici koji su ga poznavali nisu ga prepoznali (na putu u Emaus). Nije ga prepoznala ni Magdalena prvi dan. On je ušao u sobu kroz zatvorena vrata (k učenicima). Nestao je pred očima učenika u Emausu, kad su ga konačno prepoznali (kod lomljenja kruha). Uzašao je na nebo. Iz navedenoga je vidljivo da se Isus pojavljivao u obliku "ukazanja". A na isti način je prisutan i danas. I danas Ga možemo prepoznati kao i učenici iz Emausa. U čitanju i tumačenju Riječi ("srce nam je gorjelo") i u lomljenju kruha (na sakramentalan način). Vrlo rijetki od nas imaju ga prilike vidjeti i uživo. Ako se nekome ukaže.

Prema tome, mislim kako je zaključak da je Rahner heretik čisto pretjerivanje i pogrešno shvaćanje.

1. vatikanski sabor, a ne ja, je taj koji kaže:
"Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp. Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju [kan. 3 i 4]. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: "Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima" [Mk 16,20]. I opet je napisano: "Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu" [2 Pt 1,19]."

I dodaje:
Kanon: "3. Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom."

Kanon: "4. Tko kaže da se čudesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvješća o njima, pa i ona koja se nalaze u svetom Pismu, treba smjestiti medu priče ili mitove; ili da se čudesa nikada ne mogu sa sigurnošću spoznati, niti se njima može ispravno dokazati božansko porijeklo kršćanske religije: neka bude kažnjen anatemom."

Potvrdu da su čudesa služila - i trebala služiti - kao motiv vjerovanja u Kristovo Božansko poslanje nalazimo u samim evanđeljima:

"Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici." (Iv 2,11)
"Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio." (Iv 2,23)
"Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene - da me poslao Otac." (Iv 5,36)
"A mnogi iz mnoštva povjerovaše u nj te govorahu: "Zar će Krist, kada dođe, činiti više znamenja nego što ih ovaj učini?"" (Iv 7,31)
"Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu." (Iv 10,37-38)
"Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj." (Iv 11,45)

A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: "Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?" Isus im odgovori: "Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: (5) Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. (Mt 11,2-5)

Naravno, čudo samo po sebi još ne dokazuje da je Isus obećani spasitelj, no ono dokazuje Božansko poslanje onoga tko čudo čini (u ovom slučaju Isusa). Ali ako taj sam za sebe tvrdi da je Bog i obećani spasitelj, onda čuda predstavljaju svojevrsnu Božansku potvrdu da su njegove riječi istinite. Naravno da je moglo biti onih koji možda nisu shvatili te njegove riječi o sebi, pa su ga smatrali Ilijom ili nekim od proroka. Ja zato ne kažem da čuda direktno potvrđuju Isusovo Božanstvo, no ona potvrđuju njegovo Božansko poslanje i to da Bog stoji iza njegovih riječi (što onda znači da su te riječi zapravo Božja objava, pa su stoga čudesa dokaz Božje objave). A onda posredno, budući da Krist sam za sebe tvrdi da je Bog, iz toga slijedi i potvrda Njegova Božanstva. Problem je što Rahner niječe već onaj prvi korak -niječe da čuda potvrđuju Božansko poslanje Isusa Krista i objaviteljski karakter njegovih riječi. Tu se on protivi i jasnom crkvenom nauku i zdravoj logici te umjesto svega toga izlaže neki svoj mutni i neshvatljivi sustav.


Ne osporavam da je Isusovo uskrsnuće nešto više od uskrsnuća udovice iz Naima ili Lazarova sina. No problem je što mi se čini da Rahner želi implicirati da je ono manje od toga (štoviše, Rahner najvjerojatnije vjeruje da se ni ta dva nisu doslovno dogodila, a ni Isusovo). Naime, premda je točno da Isus nije uskrsnuo da bi ponovno umro, njegovo uskrsnuće svakako JEST oživljenje materijalnog tijela. To je ono što je Crkva oduvijek vjerovala. Ako nije to, onda nije ništa, onda uopće nije uskrsnuće. A Rahner kaže da "promašujemo unaprijed" ako se PRVOTNO usmjerimo na oživljavanje tijela. No upravo se PRVOTNO na to moramo usmjeriti, da bi se NAKON TOGA, kao drugi korak, mogli usmjeriti na dodatne značajke, kao što je činjenica da on neće kasnije umrijeti. Rahner kaže da ne smijemo učiniti ni taj prvi korak; da je taj prvi korak, makar bio samo prvi, makar ne isključivao dodatni zaključak da Isus neće ponovno umrijeti, svejedno "promašaj unaprijed". Prema Rahneru, Isus uskršava samo "u vjeri svojih učenika". Ne tjelesno. To me podsjeća na ono kad kažu da pokojnik "živi u našem sjećanju". Za Rahnera, čini se, u uskrsnuću nema ništa više od toga. Čini mi se da Rahner, kao tipičan modernist, ne može povjerovati u nadnaravno. Njemu je cilj pomiriti vjeru sa onim što može priznati sekularna znanost, a to može postići jedino tako da pojam uskrsnuća isprazni od značenja "tjelesnog oživljenja". Možda se varam, ali to je moj dojam.

U kojem djelu Rahner govori o tim stvarima? Zanima me, da usporedim tvoje tumačenje i njegove vlastite riječi.

Mislim da ipak prestrogo sudiš, osobito glede poimanja čudesa, jer su i u ono vrijeme postojali čudotvorci (kao i danas). Razlika je u tome što je Isus činio čudesa jer je on sam Bog, a drugi su činili čudesa jer im je dano nekom višom silom (izvan njih samih). Ljudi su to tek kasnije shvatili - u čemu je ta razlika. Ima u evanđelju da su ga svojevremeno neki optužili da "izgoni đavle po zluduhu". Nisu imali pojma odakle mu ta snaga za sve što čini. Tek danas mi to znamo, i ne možemo nijekati njegovo božansko poslanje...

Grundkurs des Glaubens; općenito nijekanje apologetske dokazne vrijednosti čuda na str. 253-254, a dio vezan uz smisao uskrsnuća na str. 262 (oboje citirano u V. Merćep, "Kuda ide katolička pokoncilska teologija", Split, 1980).

Postoji i hrvatski prijevod tog Ranherova djela, zove se Temelji kršćanske vjere, pa smo tako u tom prijevodu u stanju pronaći potvrdu rečenoga. Tako se npr. tvrdi da je "krajnje problematičan pojam čuda kao prigodnoga ukidanja nekoga prirodnog zakona od strane Boga" (str. 234), da se novozavjetna Isusova čuda "ne mogu ili se vrlo rijetko mogu sigurno i pozitivno dokazati kao ukidanje prirodnih zakona" (str. 325), te da se, prema novozavjetnom prikazu "navodno ta čuda (...) zapravo uopće ne upotrebljavaju kao 'fundamentalno-teologijski', apologetski argument" (str. 325) - dakle ne može se govoriti o njihovoj dokaznoj snazi, ona nisu objektivni dokaz "primjeren shvaćanju sviju" kako to kažu 1VK i antimodernistička zakletva, nego naprotiv, prema Rahneru vjera je svojevrsni preduvjet čuda jer "I Sveto pismo svakako poznaje tu fundamentalnu sklonost vjeri u čovjeku kao pretpostavku za iskustvo čuda, kada Isus opetovano kaže: 'Vjera te tvoja spasila'." (str. 330). Dok u vezi uskrsnuća čitamo da "Smisao 'uskrsnuća' uopće, a time i kod Isusa, unaprijed promašujerno ako se izvorno orijentiramo na predodžbu o ponovnom oživljavanju fizičko -materijalnoga života." (str. 333) te da su smrt i uskrsnuće zapravo dva "aspekta jednog te istog događaja" (??!) (ibid.).


OK, možda ja prestrogo sudim, ali mislim da je dobro da se i o takvim temama razgovara i da ih se kritički preispituje, a ne da se "jednog Rahnera" uzima zdravo za gotovo, mimo svake kritike, eto, zato što je "jedan Rahner". Ima neka komedija, "Važno je zvati se Ernest". Katkada mi se čini da u katoličkim postkoncilskim krugovima vrijedi nešto slično: važno je zvati se Rahner. Dovoljno je zvati se Rahner, pa da bi svaka besmislica izrečena iz njegovih usta imala neprikosnovenu težinu i imunitet na svaku kritiku - i sve to bez ikakvog argumenta.

Meni je zanimljivo da ovakve stvari, teološki neprihvatljive, nije našla Kongregacija za nauk i upozorila da nisu katolički prihvatljive. Smatram stoga da ih i mi možemo prihvaćati i tumačiti na način koji ne dovodi u pitanje istine katoličke vjere.