Citat:
sam Krist je jednako čovjek, koliko i Bog,
...osim u grijehu; to je vrlo bitno dodati!
Grijeh u Kristovoj ljudskoj naravi ne bi bio uskladiv s njegovom božanskom naravi.
Tako i Sveto Pismo - ako ćemo inzistirati da je ono pored božanskog karaktera također i "u svemu ljudsko", onda moramo dodati i naglasiti:
osim u mogućnosti zablude/greške. Bilo kakve. Jer, kao što lijepo kaže enciklika Providentissimus Deus, "oni koji smatraju da postoji bilo što pogrešno u svetim spisima, oni ili iskrivljuju katoličko shvaćanje nadahnutosti, ili samog Boga čine autorom takvih grešaka... Sveti spisi, kakve su nam ostavili hagiografi, slobodni su od svake pogreške" (Providentissimus Deus, 21).
Dakle ne osporavam ja kvalifikaciju "u svemu ljudsko", ali želim znati što točno ona znači/podrazumijeva, i inzistiram da se ona može (i mora) tumačiti jedino u smislu koji nije protuslovan i koji ni u čemu ne ugrožava božnski karakter Svetoga Pisma, kao što ni Kristova ljudska narav ni u čemu ne ugrožava njegovu božansku narav.
Citat:
tko tvrdi da to nevrijedi, no teološka misao u stvarima koje nisu dogmatizirane i u samim dogmama se neprekidno tumači, ove dokumente treba čitati u svjetlu novih dokumenata.
To bi bilo prihvatljivo kad bi novi dokumenti bili jasniji od starih. No zapravo je obratno, kao što ćemo vidjeti dolje na primjeru Dei Verbum. Sad je pitanje: da li se jasno tumači pomoću nejasnoga, ili nejasno pomoću jasnoga? Mislim da je i Ratzinger još kao kardinal negdje rekao da se 2. vat. koncil treba tumačiti u svjetlu tradicije (nije rekao obratno).
Citat:
prema DV11 u SP je riječ o spasenjskim istinama (ne pitanjima povijesne točnosti događaja), svetopisamske spasenjske istine su istinite, govor o aps.nezabl.je napušte, sabor ništa ne govori o "profanim istinama" u SP-u i o odnosu istih prema spasenskima. dakle, tu ostaje slobodan prostor za tumačenja. KC u tumačenju Pisma najčešće ostavlja slobodne ruke egzegetima.
1. Dobro, ali SVE istine u SP su spasenjske istine. Kao što kaže sv. Pavao u drugoj poslanici Timoteju: "Sve je Pismo bogoduho, korisno za poučavanje, itd" (2 Tim 3,16).
Pojam "spasenjske istine" ne smijemo shvatiti na način koji bi ograničio apsolutnu nezabludivost SP i ostavio mogućnost da u njemu postoje neke druge "profane istine" koje bi mogle biti pogrešne. Taj isti Dei Verbum u istom tom članku 11 tvrdi da je "
sve ono, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju, valja držati izjavljenim od Duha Svetoga". I službena teološka komisija za tumačenje koncilskih tekstova potvrdila je da se izraz "spasenjske" ne smije tumačiti restriktivno, jer bi takvim tumačenjem Crkva proturječila sama sebi, tj. vlastitim tradicionalim proglasima.
2. Smatram krivim tumačenje prema kojemu bi DV11 na neki način napuštao tradicionalni govor i tradicionalno shvaćanje, jer u fusnoti tog istog teksta, Dei Verbum 11 referencira upravo tradicionalnu encikliku Providentissimus Deus, članak 21 koji kaže: "oni koji smatraju da postoji zabluda u bilo kojem autentičnom odlomku Svetoga Pisma, oni ili izvrću katoličko shvaćanje nadahnuća ili samoga Boga čine autorom tih zabluda ... Sveti spisi, kakve su nam ostavili hagiografi, slobodni su od
svake pogreške".
Po mom mišljenju, ovo je tipičan primjer kako se 2. vatikanski sabor pogrešno tumači od strane teologa koji koketiraju s heterodoknošću.
3. U enciklici "Lamentabili Sane" sv. Pija X stvar je još eksplicitnije izrečena, jer je kao modernistička zabluda izričito osuđena teza:
"Božansko nadahnuće se ne proteže na cijelo Sveto Pismo, tako da čini sve njegove dijelove i svaki pojedini dio slobodnim od bilo kakve zablude". (osuđena teza br. 11)
- Sad, ovo ili još uvijek vrijedi, ili više ne vrijedi. Ako vrijedi, izrečeno je toliko jasno i precizno da ja stvarno ne vidim kako bi se to moglo drukčije tumačiti u svjetlu nekih "novih dokumenata". Ako pak ne vrijedi, onda to znači da je: (a) istina u Katoličkoj Crkvi kratkoga vijeka; (b) Duh Sveti ili uopće ne vodi Crkvu, ili pak mijenja stavove i s vremena na vrijeme proturječi samom sebi; te (c) da se onda isto tako možemo nadati vremenu kad ni istine 2. vatikanskog sabora više neće vrijediti.
Citat:
po tvojim mjerilima, najveći dio katoličkih egzegeta je ne krivovjeran, nego apostazirao od kršćanstva!
Na žalost, bojim se da je otprilike tako.
Znam da je vrlo ozbiljna kvalifikacija, ali smatram da ne vrijedi gurati glavu u pijesak i da me intelektualno poštenje tjera prihvatiti ružnu istinu kao istinu. Uostalom, teolozi i egzegeti nisu nezabludivi, i nema ništa logički protuslovno u tezi da su mnogi zastranili. Na kraju krajeve, ili su oni zastranili, ili je Crkva kroz najveći dio svoje povijesti posve krivo shvaćala Sveto Pismo.
Citat:
nisu, čovjek nije dirao u dogmu, nego je pokušavao protumačiti odlomak iz Pisma. no sve daje i dirao u dogmu, dali je to automatski razlog za onakav nastup, zahtjev za opomenu pred isključenje itd.?
Moj zahtjev za opomenu pred isključenje bio je prvenstveno motiviran neotesanošću i bezobraznošću Živčevog nastupa, koji je na moje smireno i kulturno iznošenje posljedica modernističke egzegeze, sasuo uvrede da sam "nabrbljao svašta" (??), "bez ijednog argumenta" (??), da pišem "bedastoće"(??) i da sam "upao u očitu logičku pogrešku" (koju točno?? dobro, ovo zadnje nije uvreda, ali on bi kao budući matematičar valjda trebao znati što je logička pogreška, i da se ta kvalifikacija ne može proizvoljno nakalemiti na svaku tezu koja se njemu subjektivno ne sviđa). Mislim, to jednostavno nije način kako se kulturno razgovara. Inače, također se slažem s Giovijem i s tobom da treba izbjegavati uvredljive izraze i razgovarati s više poštovanja. Nastojat ću se toga držati ubuduće, a nadam se da će i Živac. Moj grijeh je što sam odmah uzvratio istom mjerom, umjesto da sam okrenuo drugi obraz.
Citat:
ne, nego se daje primat naravnoj objavi, koja je jednako objava kao i nadnaravna, no mislim da živac nije tako mislio. drugo, nadnaravna objava nije došla samo Biblijom.
živac nije doveo u pitanje spasenjske istine ni dogme, u povijesnoznanstvenom smislu vrijedi ono što se može dokazati, mnogo toga povijesnoga se u Bibliji nemože dokazati, pogotovo prapovijest, patrijarsi, Mojsije, Jošua itd. to ne znači da se to nije dogodilo, već da nam o tome svjedoči samo Biblija, te je sa znanstvene strane moguća rasprava o tome, pogotovo ako uzmemo u obzir egzegetska i povijesna otkrića.
Pitanje je bilo što treba pretpostaviti o istinitosti svetopisamskih izvještaja u situacijama kad nema apsolutnih znanstvenih dokaza ni za ni protiv. Treba li tada:
(a) benevolentno prihvaćati istinitost svetopisamskog izvještaja na temelju autoriteta Božje riječi, toliko dugo dok se s apsolutnom sigurnošću ne može dokazati da nije istinit, ili
(b) podrazumijevati da je izvještaj neistinit, dok se znanstveno ne dokaže da je istinit?
Što ti misliš da je točno? Živac tvrdi (b), a (a) uvredljivo proglašava "mojom logičkom bedastoćom" (??? nije baš argumentirao zašto). Crkveni Oci pak jednoglasno naučavaju opciju (a), a Tridentski sabor (4. sjednica) zabranjuje tumačenje Svetoga Pisma koje bi bilo suprotno jednodušnom suglasju Otaca. Zaključke prepuštam svakome da sam izvede.
Login
Registracija
FAQ
Traži
