adrijana je napisao/la:
Da ti odgovorim na tvoje pitanje:
ne smatraš li da modernisti poput Rahnera čine i najmanju pogrešku dok odbacuju tumačenja koja je Crkva s najviše razine proglasila i koja je kroz stoljeća i tisućljeća zastupala?
trebala bih najprije promijeniti temu i upustiti se u raspravu o odnosu teologije i crkvenog učiteljstva. Ako je zadatak teologije da ide uvijek u korak sa svijetom, pogotovo sa znanošću i da sve razumski preispituje i ako je zadatak učiteljstva da bude konzervativno što je više moguće i nastoji očuvati i obraniti poklad vjere - onda su njihove uloge ne samo različite, već i dijalektične. Teologija uvijek mora biti koji korak ispred, a učiteljstvo u obrani tradicije. Zamisli teologa koji će se bojati preispitati stvari iz straha da ne ispadne heretik ili da ga netko takvim slučajno ne proglasi. Ako teologiji oduzmemo njenu znanstvenost ili kreativnost ili uporište u razumu, hoće li ona uopće imati više smisla? Teolozi će se tada pretvoriti u prepisivače dogmi iz 5. i 15. st., da ne budu izbačeni iz Crkve kojom anatemom.
Hm, a što ćemo u tom slučaju s nezabludivošću crkvenog učiteljstva? Čini se da ga pod takvim pretpostavkama moramo pokopati. U tom slučaju, nismo li zapravo postali protestanti?
Ne znam, ja ulogu teologije i teologa vidim malo drukčije. Vidim ju kao saveznika učiteljstva, kao razumsku disciplinu koja ustaje
u obranu naučavanja koje izlaže učiteljstvo, a ne kao buntovnicu koja treba izazivati i preispitivati to učiteljstvo. Teologija je svakako legitimna, štoviše i uzvišena znanstvena disciplina i ja vidim barem tri zadaće za nju: sistematizirati nauk vjere i s njime povezane istine, razumski braniti i dokazivati nauk vjere, te konačno dolaziti do novih spoznaja o vjerskim istinama, ali ne u smislu osporavanja ili rušenja starih istina, nego samo u smislu nadogradnje (dakle jednom proglašene vjerske istine ostaju zauvijek važeće). Primijeti da sve ove tri zadaće kreću od nauka vjere (dogme, proglasa učiteljstva) kao nečega što je dano i neprikosnoveno, a ne nečega što treba dovoditi u pitanje. Valjana teologija kreće od vjerskih istina kao danih i onda njih koristi kao premise za daljnje zaključke, baš kao što fizika kreće od eksperimentalnih opažanja i događanja u stvarnom svijetu kao danih i onda iz njih izvodi zaključke. Kao što ne bi imalo smisla da fizika osporava eksperimentalne činjenice - koje su njeno polazište, tako nema smisla niti da teologija osporava vjerske istine, koje su njeno polazište. Poklad vjere je dan jednom za svagda, budući da je javna objava završila s Kristom i apostolima. Teologija može svojim zaključivanjem učiniti eksplicitnima neke istine koje su već implicitno prisutne u tom pokladu vjere. No valjana, legitimna, teologija nikada ne može rušiti postojeću vjeru i donositi neku novu. Jer, kao što veli sv. Pavao: "Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! " (Gal 1,8).
Prema tome, ako neka teologija "preispituje" neku definitivnu vjersku istinu, umjesto da ju brani, onda meni nešto ne štima s takvom teologijom. Uostalom, to je i logično. Biti katolik znači prihvaćati određeni skup vjerskih istina koje definiraju katoličku vjeru. To vrijedi za svakog katolika, pa tako i za teologa koji se želi zvati katolikom. Ako neki teolog osporava neku katoličku vjersku istinu, onda on više ne ispovijeda istu vjeru koju ispovijeda Crkva; nije dakle više iste vjero-ispovijesti; jednostavno rečeno, nije katolik. De fakto, on katoličku vjeru proglašava krivom! No u tom slučaju, onda je jedino intelektualno pošteno s njegove strane da to i prizna. Ako je doista siguran da ga razum navodi na zaključak koji je suprotan katoličkim vjerskim istinama, ne razumijem što ga priječi u tom konačnom i jedinom poštenom koraku: neka napusti vjeru koju očito smatra krivom.
Time nipošto ne odričem teologiji znanstveni karakter ni uporište u razumu. Naprotiv, samo nastojim biti apsolutno i beskompromisno logičan. Katolička vjera je ili istinita ili neistinita. Ako je istinita, onda će i valjana teologija to potvrđivati; ona pak teologija koja to NE potvrđuje, nije valjana. Ako je pak katolička vjera neistinita, što uopće još radimo u njoj? Idemo onda radije svi van.
Teolog koji katoličku vjeru smatra istinitom, smatrat će da ju može razumski braniti takvu kakva jest, a zaključke koji joj se protive smatrat će krivima i razumom će dokazivati da su krivi. Drugi teolog, koji je uvjeren da ga razum i znanost navode na odbacivanje dogme - jednostavno nije katolik i to bi trebao i sam shvatiti, te će, ako je imalo pošten, napustiti vjeru i Ckrvu, a neće pokušavati iznutra rušiti njihove temelje. Mu ćemo, pak, smatrati, da je takav teolog pogriješio, jer smo svjesni smo da je čovjek ograničeno biće i da pri upotrebi razuma može pogriješiti. Bog međutim ne griješi, a on je taj koji je dao određena jamstva crkvenom učiteljstvu. Tako da mogu biti poprilično siguran da ovaj drugi telog čini pogrešku, bez da time općenito odričem teologiji znanstvenost i razumnost.
S druge strane, ovo što ti pišeš jako me asocira na modernističko shvaćanje koje je opisao sv. Pio X u enciklici Pascendi. Ne optužujem, samo kažem da me asocira, pa ako sam u krivu, ti me ispravi. Modernistima poklad vjere nije nešto nepromjenjivo i zauvijek dano Božanskom objavom, nego su vjerske istine predmet postupnog razvoja, evolucije. Ta evolucija vjerskog nauka, piše Pio X, "predstavlja kao određeni rezultat dviju snaga koje se bore, od kojih je jedna progresivna, a druga konzervativna. Konzervativna snaga stoji u Crkvi i sastoji se u tradiciji. Ona vrši ulogu koja je vlastita vjerskom autoritetu. (...) Nasuprot tome snaga koja, odgovarajući na potrebe, vuče prema napredovanju, počiva i djeluje u svijesti pojedinaca, nadasve u onima koje su, kao što kažu, u prisnijem dodiru sa životom. (...) Kao neka vrsta kompromisa između dviju snaga, s jedne strane konzervativne a s druge progresivne, to jest između autoriteta i individualne svijesti, javljaju se preobrazbe i napreci." (sv. Pio X, Pascendi dominici gregis, 1907).
Ima li pod takvim pretpostavkama u vjeri mjesta za išta što je definitivno? Čini se da ne. Ali gdje je tu onda prostor za Božju objavu? Čini se da vjera tada postaje čisto ljudsko iznašašće, podložno promjenama i revolucijama kao bilo koja druga ljudska disciplina. Gubi se svaki nadnaravni aspekt. Više nije Bog taj koji svojim autoritetom stoji iza vjerskih istina, nego je to ljudsko dostignuće discipline zvane teologija (IMHO krivo shvaćena).
Citat:
Usput pitam, što misliš, je li uputno da mi kao laici uopće čitamo kakva teološka djela? Možemo naime biti lako preveslani i početi prihvaćati nekakav sumnjiv, kompliciran i nejasan nauk, što može imati dalekosežnih posljedica za našu vjeru? Meni je Katekizam Katoličke crkve zaista omiljena knjiga, možda bih trebala ostati samo na tome?
Opet, ovisi od slučaja do slučaja; ne može se dati generalni odgovor koji bi važio za sve. Isto kao kod filmova i serija i TV emisija. Ima ih dobrih i korisnih; ima ih prihvatljivih ili poluprihvatljivih, a ima ih bome i štetnih i opasnih. U nedostatku crkvenog tijela koje bi bdjelo i savjetovalo laicima što je dobro čitati a što zlo, mogu jedino pozvati na zrelost i razboritost, te na prethodno temeljito upoznavanje s vlastitom vjerom i zatim KRITIČNOST u čitanju modernih teologa. Kao što kaže sv. Pavao, "Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!" (1Sol 5,21).
Ostatak posta je neozbiljan, pa nemam komentara.
I da, skrenuli smo s početne teme darwinizma, pa ako Barnaba smatra za shodno, neka izdvoji ovo na novu temu "O ulozi teologije" ili tako nešto.
Login
Registracija
FAQ
Traži
Prije je bio vrstan teolog, a sad kad je postao biskup (a biskupi spadaju u crkveno učiteljstvo), sad bi mogao doći u sukob pretpostavljenih uloga. Sad će trebati malo zabrenzati i krenuti u drugom pravcu. Vratiti se kojih 65 godina unatrag...