Katolički odgovori

Novinaru Večernjaka Darku Pavičiću digla se kosa na glavi nakon što je pročitao poruku HBK iz Lovrana, te je odmah stao u obranu (svoju i) svojih kolega novinara, jer su ih opet biskupi nemilosrdno napali.

Napisali su u svojoj poruci, naime:

"Podupirući nastojanje mjerodavnih ustanova da se iz našega društva otkloni bezakonje i nepravda te da se jača vladavina prava i promicanje dostojanstva ljudske osobe, molimo svjetlo Božjega Duha, hrabrost i ustrajnost za odgovorne u tim nastojanjima.

Uz takvu zauzetost postoje istodobno i oni pokušaji koji, na svim razinama, namjerno pojačavaju dojam nestabilnosti i beznađa u hrvatskom društvu. To nipošto nije samo plod legitimnoga demokratskog natjecanja nego ponajviše interesno nametanje naglasaka u hrvatskoj javnosti. Veliku odgovornost u tome imaju masovni mediji koji svojim odabirom nerijetko zanemaruju događaje i sadržaje koji pomažu u izgradnji nosivih društvenih vrijednosti. Takva je selektivnost pogubna za zdrav nacionalni duh.

Koliko god imali opravdanih želja da se cijeli medijski prostor usmjeri prema dobru, znamo da logika zarade to ne omogućuje. Mi pozivamo katolike u svim medijima da ne prihvaćaju kršćanstvu neprihvatljiv način djelovanja. No, svi smo odgovorni za medijsku sliku, a osobito za javne medije koji imaju obvezu raditi na dobro hrvatskoga društva. U konačnici, to su mediji koji žive i od financijske potpore hrvatskih građana. Svakoga smo dana suočeni s nezadovoljstvom ljudi koji u njihovu djelovanju ne prepoznaju istinske interese hrvatskoga čovjeka i naroda."

Svaka čast onima koji svoj (novinarski) posao rade zdušno i savjesno, ali nismo li svi mi dužni uputiti njima svoju dobronamjernu kritiku kad je potrebno, jer oni ipak rade svoj posao - i na našu korist ili štetu?

Kad se samo površno pogledaju bilo koje naše dnevne novine, a o tzv. političkim tjednicima da i ne govorimo, zar se ne možemo složiti s tvrdnjom teoretičara medija N. Postmana:
"Većina informacija odavno je prestala biti od ikakve koristi za nas. Informacije su postale neka vrsta otpada … Naši obrambeni sustavi protiv obilja informacija zakazali su, naši imunološki sustavi su u kvaru."

Ili sa stavom D. Francka:
Informacijsko zagađivanje znači da smo izgubili vrijeme i usredotočenost,
da trošimo dragocjenu pažnju na stvari koje nismo tražili … Više od lopova
koji pokušavaju uzeti moj novac, oni su tu, pokušavajući me razonoditi,
uloviti moje vrijeme i pažnju. Ne potrošiti vrijeme i pažnju na bezvrijednu
informaciju teže je nego sačuvati novac u džepu.

To su sve citati iz članka Đele Hadžiselimovića (Video)medijska pismenost, manipulacija, ovisnost, koje sam htjela podijeliti s vama .

Darko Pavičić kao da jedva čeka da bi se obrušio na kojega od biskupa. Ipak, omiljena meta mu je kardinal Bozanić, a omiljeni mu je prigovor njegov odnos prema medijima.
Kad je o zagađivanju informacijama riječ, zbilja smo zapljusnuti brdom nepotrebnih informacija. Potrebno je pronaći način selekcije informacija i svakodnevno se učiti što učinkovitijoj selekciji istih da bismo što manje vremena bacali na nepotrebne informacije.
Mislim da treba znati pabirčiti i po 'otpadu' jer i tamo ima vrlo dobrih odbačenih informacija.
Pročitat ću što piše Dželo a još nisam stigao pročitati ni onaj Ivančićev članak što si preporučila.

Smatram da je ovaj stav malo pretjeran jer se nadam da informacije ne tražimo da bismo ih ljubomorno sačuvali samo za sebe, kao ni novac. Usporedba s novcem je dobra...ali povlači i zaključak: ne bismo trebali biti navezani na informacije.

Pozdrav, Benjamine.

Slažem se s tobom uglavnom. Citat govori koliko su u biti vrijeme i pažnja važni i dragocjeni, pa ne bismo se trebali baš razbacivati njima (uludo). Ali današnja generacija je naučila još kao mala "meni je dosadno", "samo da vrijeme prođe" i "da ubijem vrijeme"... i tako se postaje lak plijen za .

Don Anđelko Kaćunko je na početku studentima rekao da je cilj predavanja posvijestiti kako novi mediji štetno utječu na mlade te ih je pozvao na razboritost u konzumiranju. Zbog brojnih skrivenih mogućnosti manipulacija, pred mladima, roditeljima i odgajateljima je velika odgovornost. Cilj treba biti služiti se medijima a ne služiti medijima. Don Anđelko je u prvom dijelu svog izlaganja definirao medije kao cijev u koji može ući pitka voda ali i kanalizacija. Utjecaj medija može biti štetan i stvarati kod mladih neposluh, nasilje, nemoral i zatupljenost. Videospotovi promiču filozofiju seks, drugs and rock and roll, film promiče nasilje, videoigrice seksualno nasilje, moda sve više promiče ne odjevanje nego svlačenje, reklame su postale spoj bussinesa i ideologije dok literatura promiče horror, nasilje i magiju. Govoreći o dijelu mediji i mozak, don Anđelko je na temelju američkih istraživanja iznio podatak da američki tinejdžer 9 sati na dan koristi medije od čega je utjecaj televizije najjači ali ga sustiže osobno računalo. Dijete je više uz tv nego uz bilo koju drugu aktivnost osim spavanja. Zbog toga je opala sposobnost čitanja ali i razumijevanja. Time se dolazi do nove nepismenosti gdje nam umovi postaju pasivniji te se više usmjeravaju ka slikama. Disciplina uma a time i inteligencija se umanjuje, dobro se sve više predstavlja kao predrasuda a zlo se sve više opisuje kao nešto dobro. Nova kultura svojim privlačnim sadržajima nas nesvjesno terorizira od strane evanđelista nove religije new agea. Don Anđelko je na kraju zaključio da svaki kršćanin treba promisliti šteti li mu konzumiranje medija. Pri tome on ne smije dopustiti da ga tvorci takvih medija manipuliraju, treba se ostati slobodan, odgovoran, razuman i trijezan. Za to je potreban odgoj za medije, zdrava kritičnost i nadzor mladih pred ekranima. Jer sve što kroz osjetila ulazi u našu dušu ostavlja na nama traga.

"Novi mediji i nova nepismenost - sjene interneta pod biblijskim reflektorima"

Smatram da don Anđelko donekle pretjeruje u ovom generaliziranju (Videospotovi promiču filozofiju seks, drugs and rock and roll, film promiče nasilje, videoigrice seksualno nasilje, moda sve više promiče ne odjevanje nego svlačenje, reklame su postale spoj bussinesa i ideologije dok literatura promiče horror, nasilje i magiju.). Znam da on već dugo godina ne gleda TV. Moje je mišljenje da nije rješenje isključiti se od medija nego pronaći način izbora pozitivnih sadržaja. Sam Kaćunko kaže: Cilj treba biti služiti se medijima a ne služiti medijima., a televizorom se, po vlastitom izboru - ne služi.

Ovo možda i nije pretjerivanje... Kad god okrenem koji strani glazbeni program uvjerim se u isto. Ne mogu više zamisliti da mi je nekada npr MTV bio pojam dobre glazbe, danas na njemu vidim isključivo kič, bezvrijednosti i upitnu moralnost nekih reality emisija. Da imam djecu ja im to ne bih dala da gledaju. Na našim se televizijama ne može navečer u udarnom terminu (u 8.oo) više pogledati film koji nema oznaku (12), a o ovisnosti o kompjuterskim igricama imamo na početnoj stranici jedno tužno istinito svjedočanstvo. http://katolicki.info/linkovi.htm (ako link nije dobar pogledajte: http://www.pume.hr/a/uploads/doc/svjedo ... e-igre.pdf)


Naravno, ali televizija je samo jedan od medija, informirati se možeš i na internetu, možeš i slušati radio, čitati novine. Bez televizije i ja mogu dosta dugo i uopće mi neće nedostajati, ako nekome doista ne treba - zašto ga smatrati čudakom? Hvala Bogu što ima i takvih. U zadnje vrijeme susrećem ljude koji uopće nemaju (još) kod kuće kompjutor, pa tako ni internet, i ništa čudno; pričljivi, veseli, raspoloženi... Zašto bi trebali uopće svi imati sve? ... Kao da počinjemo robovati tehnici, a nekad su ljudi živjeli bez svega toga i bili sretni.

Slažem se u svemu ovome s tobom ali mislim da je i meni i tebi nekad MTV bio dobar a sad nije vjerojatno više zbog našeg životnog i vjerskog puta koji smo prošli u međuvremenu a sumnjam da je sam MTV nešto posebno nemoralniji danas nego prije.
Ja imam djecu ali ih to srećom ne zanima. Borbu vodim s kompjutorskim igricama i jedva čekam pročitati ovaj tekst koji si stavila.
Istina je i to da se ne može pogledati normalan film u udarnom terminu nego eventualno iza ponoći kad pristojan svijet spava. Razlog je financijske a ne moralne prirode. Ja sebe odgajam da nikad ne palim TV da bih 'ubio vrijeme' nego isključivo i jedino s ciljem da nešto određeno pogledam te nakon toga i gasim TV, a gledam uglavnom sport, informativne emisije i dokumentarce.

Pročitao sam članak i podcrtao nekoliko rečenica. Evo ovih:

Usredotočiti se i udubiti duže vrijeme na bilo koju specifičnu stvar, pa i na ono što čitamo, učimo ili slušamo sve je teže, a to posebno vrijedi za djecu. ADD (attention deficit disorder) - poremećaj pažnje bit će po svoj prilici sindrom informacijskog doba. Sve je više djece koja nisu odgledala ni jednu tv-emisiju, ili izvela nešto drugo, od početka do kraja. Izobilje ponuđenog, daljinski upravljač, mobitel, videoigre, hipertekst na internetu i sl. pogoduju prekidanju aktivnosti, ometaju trajniji koncentriran rad, a provociraju stalno mijenjenje programa, sadržaja ili aktivnosti, skokovito čitanje i sl.
J.Healy je iskazala bojazan da se mijenja fiziologija dječjeg mozga što bi moglo uzrokovati sve učestalije poremećaje pozornosti i depresiju kod djece. Učestale videoigre i slične aktivnosti mogle bi, prema njoj, stvoriti generaciju impulzivnih i nereflektivnih ljudi, koji će imati teškoća s produbljivanjem, na budućnost orjentiranim i moralnim promišljanjem.

Kod samog sebe opažam ovu sve težu usredotočenost na nešto u poplavi informacija. Izgleda da će u budućnosti biti sve teže. U ruke mi je dospjela knjižica "Deset dana bez ekrana" (priručnik / radionica za razvoj kritičkog i selektivnog korištenja triju ekrana u mladih). Autori su Goran Tudor, prof.dr. Zlatko Miliša, Mirela Tolić, Nenad Vertovšek i Ivana Drobac.
Namjeravam iz nje donijeti neke misli kad uhvatim vremena. Za početak, evo jedne rečenice iz predgovora:
Nadamo se, također, kako će veći dio škola u Republici Hrvatskoj u idućoj 2011. godini uključiti predmet Odgoj za medije i/ili ovaj projekt kao izborni kolegij.

Ovo je upravo na tragu slijedeće rečenice iz Dželina rada koju sam podcrtao:
Djeci valja postupno dati umijeća koja će im, kao nove naočale, omogućit da "čitaju" svoju medijsku kulturu. (iz Thoman, E.: Skills and strategies sor media education)

Projekt "10 dana bez ekrana - 10 dana drugačijeg korištenja" polazi od pretpostavke da je problematika pretjeranog konzumiranja i ovisnosti o medijima u mladih već toliko uznapredovala i nadrasla mogućnosti "otpora" da se oni više i ne mogu sami oduprijeti.
...
Niknuo je u Zadru 2008. godine na pozitivnim iskustvima sličnih projekata uFrancuskoj, Kanadi, SAD-u i drugdje.

(iz predgovora ove knjižice)

10 dana bez ekrana_1
10 dana bez ekrana_2

"Cilj projekta je predložiti učenicima osmih razreda osnovne i prvih razreda srednje škole apstinenciju od neselektivnog korištenja medija, tj. od svih sadržaja medija koji nisu obrazovnog karaktera već, kako kažu pokretači, "manipulativnog", kao što su SMS poruke, blogovi, kompjutorske igre, facebook i ostali, preko kojih sve češće dolazi do nasilja među djecom."

Ovo stvarno treba pohvaliti. Ima pametne djece...

Ja mislila prema naslovu da će se odricati samo televizije, pa onda zasjesti na kompjutor...



Ovo je stvarna ovisnost, a mislim da se ne tiče samo učenika...

Evo jedan školski primjer informacijskog zagađivanja, nakon kojeg treba otvoriti prozore i prozračiti kuću: http://www.jutarnji.hr/jelena-lovric--h ... ma/902536/

Članke Jelene Lovrić ne čitam (probao i odustao) jer mi nije inspirativna niti kao neistomišljenica. Za razliku od nje često čitam slijedeće širitelje onečišćenja: Inoslava Beškera, Antu Tomića, Juricu Pavičića. Izabrao sam ih čitati kao dovoljno inspirativne (prvi je erudit, drugi dobar humorist a treći ni sam ne znam što) jer smatram da je u nekoj mjeri potrebno suočavanje sa stavovima s kojima se ni najmanje ne slažemo. Nažalost, prečesto i ovi autori u svojim tekstovima otkližu u jeftina etiketiranja ili izrugivanje tuđih svetinja.

Evo i mog mišljenja:
Ante Tomić po meni uopće nije dobar humorist, njegov stil pisanja ima naznake uvredljivog, podcjenjivačkog i primitivnog humora, dakle "duhovit" po mojim kriterijima uopće nije, pa njegove tekstove izbjegavam u širokom luku, a nije mi interesantan niti iz čiste znatiželje. Do koljena nije recimo jednom Mirku Božiću ("Kurlani, Gornji i Donji") koji je u spomenutom romanu oslikao osebujan mentalitet (život i (ne)vjeru) stanovnika Dalmatinske zagore. Tu je puno gorko-smiješnih situacija i može se reći kritika jedne izvanjske pobožnosti koja često prelazi u praznovjerje. Mirko Božić je to znao prikazati sa stilom, duhovitošću, sa jasnom porukom i bez ikakvih uvreda, što Tomiću nikako ne uspijeva. U Tomiću se očituje nekakva mržnja koja ostavlja dojam nevjerodostojnog kritičara i "ismjehivača". Popularan je jedino zato što Jutarnji forsira i reklamira njegove tekstove. Ako je doista vrijedan kao što je popularan, jadno naše novinarstvo, a još više književnost.

Inoslava Beškera i Juricu Pavićića ne bih svrstala s Tomićem u isti koš, jer obojica znaju napraviti solidne analize društvenih zbivanja, ali ne volim ih zbog bezrazložnog anti-crkvenog podmetanja. To je, koliko ih pratim, samo povremeno, ali nisam baš sigurna, jer ih čitam rijetko.

Kod Jelene Lovrić, nasuprot njima, može se osjetiti iz članka u članak "kako vjetar puše", ako ćeš kad čitati pažljivije, ima velikih oscilacija i kontradikcija.

Adrijana, hvala ti na mišljenju. S tvojim se mišljenjem slažem u najbitnijemu a to je, baš u kontekstu ove teme, da su svi spomenuti zapravo širitelji zagađenja. Mirka Božića nisam čitao a ne bih sad i ovdje ulazio u polemiku oko Tomićeva humora iako mislim da ni tu moj i tvoj stav nisu bitno drugačiji. Meni, recimo, pokojna Nela Eržišnik nikad nije bila smiješna ali to ne znači da ona nije bila dobar humorist (i draga osoba svakako).

Rezultati ankete na uzorku od N=227 učenika triju zadarskih osnovnih škola (sedmi i osmi razredi) upozoravaju kako se vrijeme dijela mladih (10%) provedeno pred ekranima izjednačuje, a negdje i prekoračuje s vremenom boravka u školi. U Zadru se zapravo utvrdilo da gotovo 11% učenika dnevno sjedi više od pet sati ispred računala, 25% više od sat i pol uz mobitel, a 12% više je od pet sati ispred televizora.
...
u SAD-u 25% djece do 16 godina starosti ima problema s depresijom, a većina redovno koriste lijekove.

Deset dana bez ekrana, str. 8 i 9