Kad razmišljamo o tome tko se sve spašava, postoje dva pristupa tom pitanju.
Jedan pristup je onaj koji polazi od pitanja: "kakvu obavezu spram Boga imaju drugi ljudi, odnosni pripadnici drugih religija". Ovaj pristup ima tendenciju da pronalazi razne isprike za sve i svakakve stavove jer uvijek osjećamo nekakvo suosjećanje sa drugim ljudima.
Drugi pristup je onaj koji polazi od nas samih i koji postavlja pitanje: "koja je moja obaveza spram Boga?". Ovdje smo obično spremni biti puno stroži u procjeni vlastite odgovornosti. I stoga, kad sami sebi postavimo određeni set pitanja, tu smo obično spremni biti čak i brutalno iskreni. Npr:
"-Imam li ja pravo odbaciti npr. Islam (ako je njegovo učenje istinito) samo zato što nisam rođen kao musliman?
Nemam.
-Imam li ja pravo odbaciti židovstvo samo zato što nisam rođen kao židov?
Nemam.
-Imam li ja pravo odbaciti Istinu radi bilo kakvih kulturalnih razloga ili navika ili običaja?
Nemam."
Jasno je da ako u svojim razmišljanjima polazimo od onog prvog pristupa (što je obaveza drugih ljudi), da ćemo u tom slučaju biti skloniji relativizaciji čovjekove odgovornosti spram Boga.
Međutim, kad svoje zaključke počnemo vući iz ovog drugog načina razmišljanja (koja je moja obaveza spram Boga), onda je jasno da relativizacije odgovornosti ne može biti. Jer, ako sam ja dužan prihvatiti Istinu bez obzira na okruženje u kojem sam rođen, onda ne smijem biti toliko ohol i reći da netko drugi ima manju obavezu od mene (jer bi to značilo i njegovu manju vrijednost kao osobe). Dakle, ja sam nužno u situaciji da moram zaklučiti da i drugi ima obavezu prihvatiti Istinu bez obzira na vjersko ili kulturalno okruženje.
Tendencija današnjeg društva (i suvremene teologije) je općenito da svoja razmišljanja sve više započinju sa pitanjem o odgovornosti drugih ljudi. To i jeste razlog sve većoj liberalizaciji stavova o čovjekovoj odgovornosti spram Boga, odnosno, sve većem umanjivanju zahtjeva koje čovjek treba ispuniti da bi bio s Bogom. To je, naravno, potpuno pogrešno, no u isto vrijeme je vrlo zavodljivo jer nam daje subjektivni osjećaj humanosti. No, ponavljam, koliko je to pogrešno jasno se vidi u tome što mi, ako imamo imali iskrenosti u sebi, nismo spremni primjeniti taj princip umanjivanja odgovornosti kad se radi o nama samima.
Stoga, kad pitaš: što će biti sa Ateistom, Muslimanom, Budistom, židovom... koji odbiju Krista i Katoličku Crkvu, odgovor je jasan... završit će u paklu.
I ne samo oni koji su nekršćani, nego i svi heretici i shizmatici koji ustraju u svojoj pobuni. Zato je npr. sv. Ivan Zlatousti rekao:
"grijeh šizme ne može isprati niti krv mučeništva", što slično ponavlja i dogmatski ekumenski koncil u Trentu:
"Premda je naime nužno vjerovati, da se grijesi ne opraštaju, niti su ikada bili oprošteni, osim po Božjem milosrđu zbog Krista; ipak treba reći da se grijesi ne opraštaju, niti su bili oprošteni onome koji se hvali da ima uvjerenje i sigurnost da su mu njegovi grijesi oprošteni, jer to može biti i kod krivovjernika i odcijepljenih; štoviše, u naša burna vremena postoji velika borba protiv Katoličke crkve, i propovijeda se to isprazno pouzdanje, koje je daleko od svake pobožnosti [kan. 12]."
http://www.katolik.hr/crkvamnu/dokumentimnu/172-tridentski-sabor-dekret-o-opravdanjuŠto se tiče "nesvladivog neznanja" kao onog što može biti isprika za neprihvaćanje katoličke vjere, treba reći da na svijetu postoji više od 1.000.000.000 (milijardu) ljudi koji barem formalno pripadaju Katoličkoj crkvi. Ako tisuću milijuna ljudi u vrijeme interneta nije dovoljno da svi čuju Kristovu poruku, onda pitanje: "što će biti s drugima" treba preformulirati u "što će biti s nama?". Jer, uistinu, ako tisuću milijina ljudi u današnjem vremenu nije dovoljno da se navjesti evanđelje (a ne treba zaboraviti koliko se ono proširilo u vijeme kad je Crkva brojila par tisuća ljudi), onda i mi trebamo biti brutalno iskreni spram samih sebe i reći: ne piše nam se dobro.
Stoga, govoriti danas o "nesvladivom neznanju" nekih drugih ljudi, čini mi se, postaje samo isprika za nas same.