Katolički odgovori

Ako nisam bila dovoljno kratka, mogu ja još nešto dodati.


Ja nikad nisam na ovoj temi tako pojednostavljivala, jer bi ispalo da spasenje opisujemo s dvije negativne odrednice (ne mora se vjerovati u Krista, niti biti pripadnik Crkve), a propuštamo reći ono bitnije: što jest potrebno za spasenje.
Da ne bi ispalo da je ovo neka jezična igra kojom se zabavljamo na već 4 stranice, mogu prepustiti tebi da objasniš sve ono što je potrebno za spasenje.

Što se tiče spasenja nekatolika, nekršćana i nevjernika, donosim još 2 klasična teksta koje bi bilo dobro uzeti u razmatranje na ovoj temi:

"Uistinu, nisu pred Bogom pravedni slušatelji Zakona, nego će vršitelji Zakona biti opravdani. Kad pogani, koji nemaju Zakona, vrše po naravi propise Zakona, onda su oni koji nemaju Zakona, sami sebi zakonom. Oni (činom) dokazuju, da je ono što propisuje Zakon, upisano u njihovim srcima. To će im u dan, u koji će Bog po mome evanđelju suditi ljudske tajne po Isusu Kristu, posvjedočiti i njihova savjest i njihove misli, optužujući ih ili braneći ih.
Ali ti, koji se nazivaš Židovom, koji se oslanjaš na Zakon i ponosiš Bogom, koji poznaješ njegovu volju i koji - poučen Zakonom - znaš izabrati bolje, ti, koji si uvjeren, da si vođa slijepcima, svjetlo onima, koji su u tami, odgojitelj nerazumnima, učitelj neukima, jer u Zakonu imaš oličenje znanja i istine... Ti, dakle, koji druge učiš, sam sebe ne učiš! (...)"
(Iz 1. poslanice Rimljanima 2, 13-21)

"Priznajemo također da izvan organizma Kristove Crkve postoje brojni elementi istine i posvećenja, koji su vlastiti Crkvi i koji teže prema katoličkom jedinstvu (LG 8 ). Vjerujući u djelovanje Duha Svetoga koji u srcu učenika Kristovih budi ljubav k tom jedinstvu (LG 15), gajimo nadu da će se oni kršćani koji još nisu u punoj zajednici s jedinom Crkvom, sjediniti jednog dana u jednom Stadu s jednim Pastirom.
Vjerujemo da je Crkva nužna za spasenje, jer je Krist, jedini Posrednik i Put spasenja, prisutan za nas u svom Tijelu, a to je Crkva (LG 14); ali božanski Plan spasenja obuhvaća sve ljude. Oni koji bez svoje krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje ni njegovu Crkvu, ali poticani milošću iskreno traže Boga i trude se da vrše njegovu volju spoznatu diktatima svoje savjesti, mogu se spasiti, a njihov je broj samo Bogu poznat (LG 16).
(Iz Ispovijesti vjere pape Pavla VI.)

Ovo je jako jasna i precizna rečenica koja se u potpunosti slaže (čak je i jasnija u izričaju) s točkom 847 iz Katekizma "Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evandjelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje Njegovu volju, koju su spoznali u glasu savjesti, djelom izvršiti, mogu postići vječno spasenje."
Ja sam podebljao onaj dio koji se odnosi na ključno, odnosno kako se to izvaredno spasenje odnosi na one koji bez svoje krivnje na poznaju Kristovo Evandjelje i njegovu Crkvu.

Isto tako za katolike je vrlo važno, obratiti pažnju na ono što piše u Katekizmu pod točkom 848
"Iako Bog putevima koje samo on zna može ljude koji bez vlastite krivnje ne poznaju Evandjelje dovesti do vjere, `bez koje je nemoguće omiljeti Bogu', Crkvi je dužnost i ujedno sveto pravo da navješćuje Evandjelje" svim ljudima.

Na osnovu tog članka, koji propisuje dužnost Crkve i nas kao pripadnika Crkve, opravdano se postavlja pitanje smijem li ja kao vjernik, ljude ostaviti u najmanjoj dvojbi koji je jedini sigurni put spasenja (preko Crkve koja dijeli krštenje) i u prvi plan stavljati samo ono što se možda može desiti, tj. u prvi plan gurati iznimku koja potvrđuje pravilo a ne u prvi plan staviti samo pravilo? Molim neka se nitko ne nađe prozvanim ovim pitanjem jer ga prvo sebi postavljam pa drugima.
S tim u vezi ako se od mene traži isključivi odgovor s "Da" ili "Ne" na pitanje i ja odgovorim s "Ne" nisam li time više u skladu s ovom točkom 848 iz katekizma u kojoj je naznačena moja dužnost i pravo da se navješta siguran put spasenja? Dilema je moja a pitanje za sve katolike.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Aha, tebe zanima što je Riječ. Riječ je Bog, a utjelovljena Riječ je Isus Krist koji je raspet, umro i uskrsnuo za nas grešnike. Kada kažem da nam je dao Riječ mislim to da nam je dao cijeloga sebe.

Vidiš, ja namjerno nisam odgovorio sa DA jer znam da bih tako umanjio smisao Isusove žrtve. Smisao ovoga što učini iz ljubavi prema nama

609 Prihvaćajući svojim ljudskim srcem ljubav Očevu za ljude, Isus ih je "do
kraja ljubio" (Iv 13,1), jer "veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život
svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13). Tako je, u patnji i smrti,
njegovo čovještvo postalo slobodnim i savršenim orudjem njegove božanske
ljubavi koja hoće spasenje ljudi.Zaista, on je slobodno prihvatio svoju muku
i smrt iz ljubavi za svoga Oca i za ljude koje Otac hoće spasiti: "Nitko mi
ne oduzima život, nego ja ga sam od sebe polažem" (Iv 10,18). Odatle
vrhunska sloboda Sina Božjega kad sam ide prema smrti.

Pretpostavljam da znaš kako je ecclesiocentrizam nadvladan poslije II.vatikanskog sabora.

Ja i ti smo rođeni i milošću Svevišnjeg postali članovi KC. Mi imamo ono što drugi nemaju a to je najsavršeniji put spasenja... mi imamo živoga Krista kojeg blagujemo i koji nam daje snagu kako bi opet milošću njegovom ali i svojom upornošću i težnjom imali predokus neba još u ovoj dolini suza.
Mi smo upoznati sa Naukom i time je grijeh kojeg počinimo mnogo teži nego onima koji nisu sa njim upoznati što znači da i život vječni možemo lakše izgubiti.

Moje osobno mišljenje je da mi moramo biti uzor i primjer svim ljudima kako bi i oni potražili Krista jer ne samo da On želi sve ljude privesti u Nebo nego im i ovdje na zemlji želi pomoći kako bi lakše nosili svoj križ jer bez njega nema spasenja.

Možeš li mi pokazati čovjeka kojeg Bog ne voli? Možeš li mi pokazati čovjeka za kojega Isus nije trpio?Možeš li mi pokazati čovjeka kojeg Isus ne želi spasiti?

Ja ne mogu dati decidirani odgovor na sva tvoja pitanja jer o Bogu ne razmišljam na takav način niti želim jer sam svjestan da mi je to nedokučivo. Da jest onda bih znao ali ja ne želim znati niti mi treba znanje jer vjerujem. Sotona je onaj koji je želio znati i sad zna.

_________________
Bog kod tebe više cijeni pripravnost na suhoći i na trpljenje za njegovu ljubav,
negoli sve duhovne utjehe i viđenja ili razmatranja što ih možeš imati ili učiniti.
Ivan od Križa

Bilo bi stvarno krivo tvrditi kako je svako spominjanje uvjerenja "Extra Ecclesiam nulla salus" stav koji je „nadvladan“ nakon Drugog vatikanskog sabora! Baš naprotiv, obvezujući dokument jasno kaže:
Dominus Iesus: 20.
Nadasve se mora čvrsto vjerovati da »je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva, a On naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja (usp. Mt 16,6; Iv 3,5), potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata.«77 To se učenje ne smije postavljati nasuprot sveopćoj Božjoj spasenjskoj volji (usp. 1 Tim 2,4); zato je »nužno promatrati povezano te dvije istine, to jest stvarnu mogućnost spasenja u Kristu za sve ljude i nužnost Crkve za to spasenje«.

Dakle bez polaska od istine kako je Crkva nužna za spasenje ne može se doći do zdravog temelja kršćanskog shvaćanja spasenja. Naravno kako to ne znači isključivost određenih „iznimki“ jer bi to bilo stavljanje tog načela nasuprot sveopćoj Božjoj spasenjskoj voljino, no te "iznimke" opet ukazuju na činjenicu kako bez Crkve nema spasenja jer i te iznimke u konačnici postaju dio Crkve.

Što se tiče znanja o tome što vjera uči o spasenju vjerujem kako je baš protivnicima Crkve, a najveći od njih je sotona, najviše stalo do toga da vjernici budu zbunjeni odnosno da se stvar relativizira i u konačnici zapravo ne zna.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ne možemo govoriti o izuzetku, jer nikad nema spasenja bez Krista i Crkve, dakle to vrijedi i za one koji formalno ne poznaju Krista i Crkvu, ali spasenje mogu primiti Božjom milošću:
"Za one koji formalno i vidljivo nisu članovi Crkve »Kristovo je spasenje dostupno snagom milosti koja ih, iako je s Crkvom u tajanstvenoj povezanosti, u nju formalno ne uvodi, ali ih prosvjetljuje primjereno njihovu unutrašnjem stanju i prilikama vremena.
Ta milost dolazi od Krista, plod je njegove žrtve i udjeljuje se po Duhu Svetome.« Ona je povezana s Crkvom, koja »potječe od slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca.«82
(82 napomena navodi "Poznati izričaj extra Ecclesiam nullus omnino salvatur može se protumačiti u tome smislu)

21. Glede načina na koji Božja milost spasenja, koja se uvijek daruje po Kristu u Duhu i u otajstvenom je odnosu s Crkvom, dolazi do pojedinih nekršćana, Drugi vatikanski koncil ograničio se na tvrdnju da je Bog daje »putovima koje on zna«" "(Dominus Iesus 20-21)

Naravno, prije ni nisam pisao o izuzetku u doslovnom smislu već sam pod navodnicima naveo pojam "iznimka" aludirajući na one koji su unutar nevidljivih granica Crkve tj na one koji bez svoje krivice ne poznaju Krista i Crkvu. U svakom slučaju smatram kako je i ovo što je Giovi napisao korak naprijed u razjašnjavanju ovog pitanja.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Znamo kako se osoba izopćuje iz Crkve samo u slučaju točno određenih teških prijestupa, kako bi spoznala svoje propuste, obratila se i vratila na put spasenja jer bez Crkve nema spasenaja. Tako je bilo i sa Ekskomunikacijom Marcel François Marie Joseph Lefebvre-a No veliko je pitanje je li takva osoba zadobila spasenje?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Moj je odgovor da bi ljudima uvijek trebalo reći potpunu istinu, cjelovito tumačenje, da se ne bi prije ili kasnije stvorile neke predrasude. Isključivi odgovori nažalost uvijek nekoga isključuju. Bilo to pravo ili krivo...
Ako netko baš traži isključivi odgovor, mislim da time odbija razgovor (a time i samo naviještanje), a takve ne bi trebalo izazivati...

Ne mislim baš da sam u prvi plan progurala iznimke koje odskaču od Crkve, evo upravo čitam sv. Augustina koji je još u svoje vrijeme zapisao:
"Mnogi su vani, a čini se da su unutra; a mnogi su unutra, a čini se da su vani."

??

Možda si ti statistički u pravu kada si mi replicirao:



...ali radi se ovdje o dvije različite stvari. Ja sam govorila o osobnoj (subjektivnoj) vjeri pojedinca, a ti o tome kako je ipak nesigurno spasenje izvan KC jer u svijetu postoji premnogo zabluda koje mogu čovjeka, unatoč svemu, odvesti na pogrešan put.
Moram priznati da si ti vjerojatno statistički u pravu, moje okolnosti se odnose možda na 0, 01 % ljudi i zato se slažem da bi bilo važnije reći i naviještati, kao što si i ti rekao, ono što se odnosi na većinu.

*

Što se tiče veze ekskomunikacije i osude na pakao, laičkim, svima razumljivim jezikom rečeno, svakako jedno za sobom povlači i drugo, ali je li baš tako i u doslovnom smislu i u svakom konkretnom slučaju ?

Hvaljen Isus i Marija!
Budući da je kršćanski Bog jedini i pravi ovako:
bit će spašen i neki hindus do kojeg NIJE DOŠLA BOŽJA RJEČ, ako izvršava plemenske i vjerske zakone i šta već, ali ako je Božja rječ došla do nekoga i on ju odbija i ne prihvća, odbivši rječ istine, prava Boga i vjeru čini grijeh, dakle...
____
Neka su Mir i Blagoslov Isusa Krisa sa srcima svih vas!

_________________
"Pravedan čovjek koji se boji zlog čovjeka gori je od nevjernika!"

Prateći postove Pristojnog gosta "naletio" sam na ovu staru temu, pa bi vas molio da mi pojasnite jednu stvar.


Ako sam dobro shvatio najosnovniji način do Spasenja je prihvaćanje Vjere u Krista i ulaz u Crkvu (zajednicu vjernika) krštenjem. Znači osoba koja je došla u kontakt s Crkvom i njenim naukom i koja je mogla svaki čas postati dio Crkve i nije bila sputana u tome, a svjesno izabere ne prihvatiti Krista i pripadnost Crkvi ne može biti spašena. Kao što je prije napisano, zašto bi Bog spasio osobu čiji je izbor ne biti spašen? Time bi se prekršila i slobodna volja same osobe?

U redu, ali ono što mi nije jasno je slijedeće: Uvijek sam si zamišljao (možda naivno) da je pitanje vjere u Boga nešto što se mora desiti spontano unutar čovjeka, kao neka vrsta "emocije" koja se odjedanput pojavi. Pitam se, što je s onom osobom koja hoće spoznati Crkvu i njen nauk, potrudi se to učiniti, možda i na neki način želi "početi vjerovati u Boga", ali opet se u njemu ne "upali ona iskra"? Moje je razmišljanje slično onom sto je rekla Domenika u jednom od njenih simpatičnih postova: Vjerovati u Boga nije izbor, to je Dar. Netko se jednostavno ne može prisiliti da vjeruje u Boga, to je kao da se netko "prisili" da se zaljubi. Stoga se pitam kolika je odgovornost tih ljudi kojima se ta "iskra ne upali", čak i da bi htjeli? Pretpostavljam da i oni neće moči biti spaseni?

Mislim da ne bi bilo korektno ako takva osoba ipak prihvati sakrament krštenja, onako "za svaki slučaj", samo da bi bila spašena. Mislim da Bog ne prihvaća takva kalkulantska razmišljanja.

Iskorištavam ovaj post i za dva dodatna objašnjenja, čisto za moju opću kulturu:

što se dešava s nekrštenom djecom koja umru?

Dali neka osoba koja završi u Cistilistu, može tamo spoznati i prihvatiti Boga i promijeniti svoje stanje i biti spašeno?

Sačuvaj Bože kad vjera ne bi bila izbor, nego bi počivala na kakvim emocijaqma. Ona jest dar, ali dar kojega treba pihvatiti. Dakle, kad netko svjesno odbacuje taj dar, Bog poštuje njegovu slobodu.

Pozdrav,
zanimljivo je tvoje pitanje. Meni se čini da bi onaj tko želi početi vjerovati u Boga trebao što više čitati Sveto Pismo i na jednostavan način početi moliti (razgovarati s Bogom), a pomoglo bi i čitanje životopisa kojeg sveca. “Iskre” se uvijek javljaju kad čovjek osobno pristupi Bogu. A čežnja za Bogom jest ona klica, dar koji je dan svakome. A dar je još i ta sposobnost za duhovni život, duhovnost kao dio osobnosti, pa čak i onih ljudi koji formalno ne vjeruju.




Mislim da nije bit sakramenta samo u tome što je on “potreban”. Važnije je zašto je potreban, što je to u njemu toliko bitno da ga Crkva uvijek preporučuje kao potrebnog.
Naravno da se nikoga ne može prisiliti da se zaljubi u Boga, to Bog niti ne traži, ali On uvijek daje dovoljno sunca i milosti da Ga ljudi prepoznaju i da shvate da je On volio nas još prije nego smo mi znali za sebe.
A Bog ljubi svakog čovjeka i krštenog i nekrštenog.

@atheos
Sam dobro kažeš. Misliti da je vjera u Boga isključivo stvar emocije i nečeg unutarnjeg je vrlo naivno.
Osobno sam vjeru doživio i doživljavam na posve drugi način.
Za početak, ta vjera je meni prenesena. Bog je u objavi, povijesti spasenja, pa i svecima govorio manje više direktno, ali sama njegova ideja nije u privatnoj objavi svakom pojedincu. Na kraju krajeva i tako bi ga mogli, i lakše nego što misliš, odbaciti i zanijekati. Bit kršćanstva je upućenost ljudi na ljude, čovjeka na čovjeka.

Ne znam koliko si upućen u samu stvar, ali kršćani su afirmirali, ja volim reći i "izmislili" razum. Reći ćeš da sam bahat, ali neka
Evo zašto: Kršćanstvo se širilo ne nasiljem već upravo borbom za istinu i razum. Upravo je zbog borbe za te vrjednote i bilo proganjano. Tertulijan je rekao nešto tipa "Krist se objavio kao Istine, ne kao običaj." Što će reći da mi ne pristajemo na kađenje nekih oltara iz prirodne religioznosti. HardCore emocije su sigurno imali i Baalovi svećenici i idolopoklonici, pa opet njihova vjera ne spada u kategoriju vjeroispovijesti ili bilo čega vezanog uz zdravu pamet.
To priznaje i Voltaire kad hvali krvnike kršćanskih mučenika. Hvali ih jer su ukazujući na objektivnu istinu naspram budalastih kultova u biti netolerantni. Tu je u biti riječ o teškom relativizmu jer vrednuje pogrešku koliko i istinu, ali sad se već previše udaljujem od predmeta
Zbog tolikog oslanjanja na razum, pa i ako hoćeš, na grčku filozofiju kršćani su neprestano bili optuživani za ateizam. Kad su kršćani bili ubijani u amfiteatrima publika je vikala "na smrt ateisti!". Atenagora je napisao hrpu knjiga Marku Aureliju da bi branio doktrinu i praksu kršćanstva i zanimljivo, velika većina otpada na obranu od ateizma.

Zašto to uopče govorim? Jer bi na ovaj ili onaj način ti kao ljudsko biće morao spoznati, upoznati i prihvatiti Boga. Čitajuči rasprave stekao sam dojam da si doktor ili nešto slično. Općentim otkrivanjem (kroz prirodni red stvari) Bog pokazuje da zaista jest. Ne znam gdje zapne kod vas promatrača prirode pa ga ne ugledate
Ajde ecimo da je tu još polpol. Ja nešto mogu gledati kao Božju slavu, ti kao neobješnjivo pokrenutu materiju, predetermiriniranu, lijepu u svojoij slučajnosti itd.
No idemo li dalje, predajući se čistog duha čistom razumu, sklon sam tvrditi da do vjere, gotovo u potpunosti, možemo stići i razumom. Tragajući za istinom ne možemo stići na drugo odredište, drugu točku, osim Isusa Krista i u vjeru Katoličke Crkve.
To što neki zalutaju je posebna priča, prije tragedija.
Da bi u tom traganju čovjek mogao imati otvorene i iskrene oči, i biti vođen prije svega ljubavlju i ljubavlju spram istine dobro je poslušati Adrijanin, a čini mi se i Pascalov savijet. Ako želiš vjerovati počni prakticirati vjeru, živjeti kao vjernik. Obrnuti red na neki način. Uranjati u otajstvo koliko god možeš (naravno, ne ići na pričest ako nisu ostvareni uvijeti), ali ići na misu, moliti otvorena srca, čitati Bibliju...

I da se osvrnem na još jednu stvar: "Vjerovati u Boga nije izbor, to je Dar"
Okej, defiitivno! Ali uzmi stvar sa ove strane. Bog je stvoritelj o kojem sve u svakom trenutku u potpunosti ovisi. Ako zamislimo da Bog postoji, onda On koji nam daje bitak i čini nas različitim od onog ništa, u svojoj ogromnoj i neizmjernoj ljubavi čini to da ja mogu tipkati ovaj post. Ja, da On to ne dopušta, ne bih mogao ni prstom mrdnuti. Jer u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Da nije tolika ljubav Njegova ne samo da ne bih mogao mrdnuti prst nego bi nestao, previše je reći u sekundi, pošto je On stvorio prostor-vrijeme pa o vremenu ne ovisi.
Zašto opet ovoliko brbljam? Zato jer želim reći kako činjenica da je apsolutno sve Dar Njegove Milosti nas ne lišava odgovornosti koju imamo sami pred sobom, Bogom i drugima. Tu odgovornost smo dobili kad i slobodnu savijest. Dakle, jasno da je sve njegov dar, ali i na tebi je odluka, kao na svakom drugom i nitko nije čovjek manje od drugog da bi Bog ovom darove poklanjao, a ovog zakidao. Odgovornost kod mene, tebe, Žuži Jelinek, kapelana ili župnika je približno jednaka.


Ne bi komentirao, samo dopusti da primjetim kako djeluješ bogobojazno

Nekrštena djeca su prepuštena Božjoj milosti. Crkva tu nema strogo određen nauk. To je to. Više o tome (limbu itd.) drugi put.

Iz tvojeg pitanja o čistilištu stječem dojam da čistilište doživljavaš kao vječno stanje. No, ono to nije.
Recimo da ja npr. umrem, idem na partikularni sud. Tu se vidi da nisam ful čist, malo čađav, al ne baš za pakal pa odem u čistilište. Kako tamo stvari izgledaju, o tom bi se dalo pisat , al što je bitno znati je to da kod Paruzije, na kraju vremena, kad budemo pred općim sudom svi iz čistilišta idu u raj pošto su tamo bili pročišćeni. Znači: u čistilištu si siguran u vječno spasenje! To nije neka vrsta druge prilike.

_________________
Gospodin s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. (Ps 14,2)

Da malo dopunim, ne mora to nužno biti obrnuti red! Ne mora se najprije biti vjernik da bi se počelo čitati Sveto Pismo. Može se čitajući Sveto Pismo pojaviti klica vjere u tebi. Kako upoznati Krista, kako otkriti ono u što kršćani vjeruju, ako se zaobilazi Riječ Božja, koja je temelj objave? Riječ je Božja jako dojmljiva i duboka, osobito u prvim susretima s njom.

A recimo Psalmi su velika škola molitve, čitajući njih može se naučiti kako se obratiti Bogu, što mu reći i kako se postaviti pred Njim. Oni također otkrivaju kakav je taj Bog, jer mnogi ljudi ponekad imaju pogrešne slike o Bogu…Danas postoje i mnoge iskrivljene interpretacije Krista, npr. new-age „Treći Isus“ Deepaka Chopre (on je bio posljednji guru Michaela Jacksona) i sl. Svoje slike o Bogu ponekad trebamo ispravljati čitajući Sveto Pismo…

Hvala vam na vasim odgovorima. Nisam duze vrijeme bio na forumu tako da sam tek sad vidio sto ste napisali.

Kao sto sam i mislio, moja ideja vjerovanja u smislu "emocije" je bila dosta naivna. Vjera je (koliko sam shvatio) vise stvar prepoznavanja i prihvacanja. Moja ideja je bila prilicno "pasivna", tj. inertno cekanje da se Vjera "pojavi", dok bi osoba u biti trebala "aktivno" traziti Vjeru, kako u vanjskom svijetu tako i u sebi.




Hmmm, mislim da je otvorenost ka ideji o prihvacanju Vjere u ogromnoj mjeri kulturno uvjetovana. Ono sto je Slavomir rekao: njemu, a mislim i svim vjernicima na ovom forumu, vjera je prenesena od strane primarno roditelja, pa vjeroucitelja i/ili svecenika u obliku vjeronauka i kateheze. Ako se dobije prvi impuls za djetinjstva, sigurno je neizmjerno lakse prihvatiti Vjeru.
Ne mogu pricati u ime drugih ateista, ali mogu pricati za sebe osobno. Ja sam ateist druge generacije, nisam odgojen u kontaktu s katolicizmom. Nemojte pomisliti odmah "komunisticko dijete", nije tako. Vama je Vjera nesto prirodno, samo po sebi razumljivo. Vi vidite znak/dokaz Bozjeg postojanja u svemu oko sebe, kako u prirodi, tako u Pismu i u osobnim osjecajima. Kod mene, kao i kod vecine ateista, to nije tako "automatski", dapace sve je jako strano, od same ideje vjerovanja u nesto nadnaravno, do prihvacanja koncepata u srzi same Vjere (Misterij, grijeh, Objava, Spasenje...), pa do prakticiranja Vjere. Imam osjecaj da si vjernici zamisljaju da ateist ima vec Vjeru u sebi i da se jednostavno mora prepustiti njenom prihvacanju ako to zeli. U stilu: "Evo, tamo je, samo pruzi ruku i prihvati ga!". Ali ateist bi morao uciniti takav ogroman napor, morao bi srusiti doslovno sve na cemu se bazira njegovo shvacanje egzistencije i svijeta oko sebe da je to za ateista titanski preokret.

Konkretno, kad bih krenuo citati Sveto Pismo, rizik bi bio da ga pocnem citati analiticki, imajuci na umu da citam povijesni dokument.

@Slavomir

jako mi se svidjao tvoj post. Iako moram reci da je moj prvi komentar bio dosta opcenit, nije da svim snagama zelim postati vjernik, ali da mi to ne uspijeva.



Tu si mozda pogodio kako bi mogao pribliziti ateista konceptu Boga: povezivanjem ideje razuma i Vjere. Gotovo svi ateisti jako cijene razum, logiku i znanost. Mislim da bi se svaki ateist u sekundi preobratio da uspije spoznajno koncipirati Boga, ali to je nemoguce.
Dobro si shvatio da sam lijecnik po struci i dobar dio mog radnog vijeka radio sam i u biomedicinskom istrazivanju. Mozda cu te razocarati, ali meni se desavalo upravo suprotno, sto sam vise spoznavao prirodu to me je spoznaja vise udaljavala od ideje Boga. Kad prakticki svaku stvar mozes objasniti znanstvenim zakonitostima, pocinjes imati sve manju potrebu za Bogom da bi objasnio pojave oko sebe. Mozda je tebi jasno, ali ja ne vidim nacina da se spoznajno prevali put od nevjerovanja ka vjerovanju, osim ako a priori ne prihvatis ideju Boga, pa ga nalazis u svakoj promotrenoj pojavi.



I ovaj mi se komentar jako svidjao. Znas zasto? Zato jer svaki ateist prije ili kasnije pomisli: "A sto ako sam u krivu? Ogromna vecina ljudi na Zemlji su vjernici, mozda imaju pravo...". Sad cu malo kalkulantski razmisljati, nemojte se ljutiti. Ako ateisti imaju pravo, vjernici u biti nista ne gube. Nakon smrti prestati ce postojati kao i ateisti. Ako pak vjernici imaju pravo, ateisti itekako gube. Gube Spasenje. Ateisti znaci jako puno "riskiraju" svojim statusom, ali opet mislim da nije moguce prihvatiti strah kao prvi impuls priblizavanja Vjeri.