Budući je prije nekoliko tjedana iz tiska je izišla knjiga povjesničara kulture i bivšeg profesora književne teorije na Sveučilištu u Indiani i Arizoni dr. Branimira Anzulovića pod naslovom “Mit o nebeskoj Srbiji. Polazište osvajačkih ratova i zločina u 20 st.”. Riječ je, zapravo, o prijevodu knjige koja je još 1999. u New Yorku i Londonu objavljena pod naslovom “Heavenly Serbia: From Myth to Genocide”, zanimljivo je vidjeti što prof. Anzulović kaže o nečasnoj ulozi Srpske pravoslavne crkve u svemu tome.
Da, sad ne bi citirao čitav člana o toj temi, a kojega imate
ovdje, izdvojit ću tek mali djelić.
Citat:
Formiranju mita o “nebeskoj Srbiji” uvelike je pridonio bliski odnos između carske i nebeske sfere u bizantskoj kulturi, kojoj je Srbija pripadala.
No, dok su Bizantinci smatrali samo cara i njegov dvor nebeskim, Srbi su kroz pojam “nebeske Srbije” udijelili nebeski status čitavom narodu. Ne iznenađuje stoga da su brojni srpski vladari bili proglašeni svetcima: od 59 srpskih pravoslavnih svetaca čak 26 njih bili su vladari.
Među svetcima se može pronaći i kralj Milutin (1282.-1381). koji je dao oslijepiti vlastitog sina, kao i despot Stefan Lazarević, koji je kao turski vazal dao značajan doprinos širenju Osmanskog Carstva.
U širenju mita važnu je ulogu odigrala i Srpska pravoslavna crkva, koja je, posebice nakon gubitka državnosti Srbije, postala čisto politička institucija. Povjesničar Michael Petrovich ističe da je “uloga srpske crkve imala malo veze s religijom bilo kao teologijom ili kao skupom vjerovanja i uvjerenja. Umjesto toga, srpska crkva je bila kulturna i kvazipolitička ustanova, koja je utjelovljavala i izražavala etos srpskoga naroda u tolikoj mjeri, da su se nacionalnost i religija stopili u izrazitu ‘srpsku vjeru’”.
Ne iznenađuju stoga rezultati istraživanja javnog mnijenja koje je 1982. objavila Ilustrovana politika, a prema kojemu je u tradicionalno pravoslavnim krajevima svega 3 % mladeži bilo religiozno, dok je 90 % tvrdilo da osjeća jasnu odbojnost prema religiji. Usporedbe radi, u tradicionalno katoličkim krajevima religiozna je bila 1/3 mladeži.
Upoznavši srpsku religioznu indiferentnost još je veliki ruski filozof i pjesnik Vladimir Solovjev zapisao:” Vjerska ravnodušnost Srba isto je tako dobro poznata kao i njihova manija upotrebe pravoslavlja kao političkog oružja u njihovoj bratoubilačkoj borbi protiv katoličkih Hrvata”. Identificiranje nacije, države i crkve, kao tri stupa ideologije svetosavlja, imalo je za logičnu posljedicu to da je jedan od dvojice nautjecajnijih srpskih teologa dvadesetog stoljeća, episkop Nikolaj Velimirović (1880.-1956.) napisao sljedeći hvalospjev nacističkome vođi Adolfu Hitleru:” Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju”. Srpski teolog Žarko Gavrilović definira svetosavlje kao “pravoslavlje oplemenjeno zdravim srpskim nacionalizmom”. Kao ideologija ono je formulirano 1930-ih godina kada je podrška Srpske crkve velikosrpskoj politici monarhofašističke Jugoslavije naišla na otpor Katoličke Crkve.
Ovdje bi volio spomenuti i anegdotu koju sam čuo prije nekoliko godina o Srbima koji su se izjašnjavali kao pravoslavci, a da nisu bili ni kršteni (?!), a što se odlično uklapa u gornju sliku srpskog pravoslavlja. Štoviše, pravoslavlje je, nažalost, postalo općenito takvo, bez obzira na zemlju (primjerice u Rusiji), a da ne spominjemo mržnju koju mnogi od pravoslavnih gaje prema Katoličkoj Crkvi i Svetom Ocu, te krajnji gubitak kompasa i neaktivnost kad je u pitanju širenje Evanđelja. Njima do ušiju ne dopiru Isusove riječi "idite i učite sve narode i krstite ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga".
Za kraju ću spomenuti uskrsnu propovjed episkopa Jovana, koji kaže da se "ne naslađuje" osudi hrvatskih generala, naših junaka i patnika Ante Gotovine i Mladena Markača, a istovremeno kao guja izjavljuje "kojom mjerom sudite tako će i vama biti suđeno", očito parafrazirajući onu poznatu "što su zaslužili to su i dobili". Leglo gujinje, uistinu.
Login
Registracija
FAQ
Traži
![Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].](./styles/subsilver2/imageset/hr/button_topic_locked.gif "Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].")
Nti je Slobo Pedro, niti su Srbi nebeski narod. Zna se jako dobro sve...počevši još od Vuka i Garašanina, preko Aleksandra i i Draže, pa sve do Memoranduma SANU. 