Oprosti ali moram reagiram na ovo - tko je sada egocentrik

Je li zena spremna umrijeti za muskarca? Ako nije - ne moze ocekivati da ce muskarac biti spreman umrijeti za zenu. Ako je, onda moze isto ocekivati od muskarca. Nista vise i nista manje.
Pa da. Muž je ženi, a žena mužu na prvom mjestu i iz toga sve proizlazi. Ako je žena pokorna mužu, žena je dio njega - bi li umrli sami za sebe? Paradoks, ha?
Anyway, onako mislim da nas žene često intuicija u nekim stvarima vodi, Bog nam ju je dao, ali bez poslušnosti mužu i "pokoravanju" žena nije ponizna, a obitelj ne ide naprijed.
Jedan divni svećenik je rekao: "Bog je ženi dao najveće slabosti, zato ona svojom poniznošću može postići sve. Poput Marije", dok sam negdje procitala - "Kakva žena - takav muž. Zato se za ženu bore i Bog i Đavao."
Ugl svašta sam vam ja tu nadrobila, ali ono što mene u suštini vodi... Gledajući u oca i majku kao stupove obitelji, djeca vide svoju ulogu u obitelji kad odrastu. Otac je zaštitnik, vođa, molitelj i autoritet (poput Crkve, poput Krista). Majka je podrška, nježnost, ljubav, briga, molitelj (poput Gospe) . Jedno bez drugog su ništa. I gadno je ako se uloge zamjene. To je onako kako bi trebalo biti ili barem onako kako ja to sebi zamišljam... I tome se uči svaki dan. Mrtviti sebe! Pogotovo mi žene. Tako da, tko zna, mozda uz pomoc Gospodina i ja to jednom naucim.
Što se tiče emancipacije, pa ono - mogu puno toga sama, ali sigurno sam počašćena kad se muškarac ponudi pomoći mi ili kad muškarac odluči dati bar podršku, biti tu, pitati te kako si, kako je prošao dan. Za ostalo što g. Snjegović kaže - pa ne bih jednostavno generalizirala. Od kada sam položila vozački ispit (a nema dugo) od prvog dana sama lijevam gorivo u svoj auto, kao što i sama brinem za svoje financije. Naravno, u braku je drugačije, ali opet - ne traži se od žene ili muža da prakticiraju naučenu bespomoćnost, nego da se "natječu međusobno" u ljubaznosti jedno prema drugom. Zar ne?