Katolički odgovori

Ovdje se javlja pitanje kako to da na takve mise dolaze u velikoj većini mlađi ljudi, koji nisu ni mogli biti odgojeni u pretkoncilskom duhu, a kamoli imati neka osobna iskustva u tradicionalnoj liturgiji onoga vremena?

Činjenica je da postoje mlađi ljudi koji pokazuju privrženost prema ranijoj liturgijskoj praksi. Pa je i ovaj dokument odgovor na takve pojave dakle velikodušno je ponuđen svim vjernicima.
U Hrvatskoj je još jedan specifikum jer vlastita hrvatska tradicija, a posebno glagoljaštvo nije dio te priče već se posljednim dokumentima afirmira samo tradicionalna latinska Misa te se u propisima za prikladnog svećenika traži osnovno znanje latinskog jezika da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje
No mislim kako je nerealno očekivati da će samo slavljenje tradicionalne latinske Mise ujedno vratiti Crkvi onu moć i utjecaj koji je imala prije izmjene misala. Više je tu moć i utjecaj osiguravala crkvena disciplina nego liturgija.
Ipak lijepo je to što se ljudima nastoji sve više omogućiti onakvo slavljenje sv. Mise koje im po afinitetu više paše no to neravno ne uključuje liturgijske zlouporebe već afirmiranje odobrenih oblika liturgije.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Tradicija! Ne tradicionalizam.
http://www.palotinci.hr/drustvo/crkva-u ... ionalizam/

Ovo je zanimljivo no ne odnosi se samo na liturgiju. A čini mi se da tendencija razumijevanja posljednjih poteza Pape Benedikta XVI ne ide tim smjerom koji je naznačen u linku.
U svakom slučaju Crkva u Hrvata je što se ovog pitanja tiče u jednom dvojbenom položaju. S jedne strane svakako dijeli latinsku baštinu Opće Crkve i nema razloga bježati od nje pogotovo na prostorima koji su bili dominantno pod tom tradicijom. No s druge strane ovdje postoji i izvorna tradicija poput glagoljaštva koja se ovim dokumentima uopće ne afirmira. Moglo bi se lako desiti da jedna katolička tradicijska liturgija potpuno istisne drugu katoličku tradicijsku liturgiju. Ovdje pojam „istisne“ koristim za situaciju kad se jedna tradicija obnavlja a druga ne. A kad se tome pridodaju i određeni povijesni trendovi, tj očuvanje narodnog identiteta npr. kroz glagoljaštvo onda stvari postaju još dramatičnije.
No da ne odem tako u širinu, uzevši u obzir već tradicionalnu poslušnost hrvatskih biskupa prema Papi naravno da će se izaći u susret njegovim nastojanjima i kako će se tradicionalne latinske mise više održavati nego je to sada bio slučaj.
Što se tiče vjernika, za njih nema uvjeta koji bi trebali ispunjavati da prisustvuju tradicionalnoj latinskoj misi, pa ni poznavanje latinskog niti samog tijeka mise, dosta je da to traže. Jasnoća i preciznost upute će svakako olakšati određenim vjernicima postizanje svojih prava. Ostaje pitanje da li ta prava mogu ići na štetu vjernika koji nisu skloni takvoj tradiciji? E sad, znajući dominantni mentalitet vjernika koji se nazivaju tradicionalnim lako je moguće da će skupine od npr 3 vjernika to tražiti od župnika pa ako ne budu zadovoljni odgovorom odmah biskupu pismo, a ako ne budu zadovoljni ni njim odmah pritužba u Ecclesiji Dei. Isto tako mislim kako postoji mogućnost određenog odvajanja od župe kao osnovne pastoralne jedince jer sada tradicionalni vjernici bez problema mogu odlaziti na tradicionalne latinske mise izvan svojih župa.
Da li će biti baš tako ostaje vidjeti i to će svakako pastoralna praksa pokazati. Ono što je svakako dobro je jasnoća i preciznost kojom je pisana nova uputa Universae Ecclesia u svezi primjene motu proprija Summorum Pontificum. Žarko se nadam da će i druge upute biti isto tako jasni i nedvosmisleni te ne ostavljati prostora za dvosmislena tumačenja i izvrdavanja od bilo koga na koga se odnosi.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Meni osobno fali i jasno upozorenje svima koji redovni oblik liturgije koriste za svoje "bravuroze" počevši od zamjene pojedinih dijelova kojekakvim pjesmama, da to nije dozvoljeno. jednako tako ni tri propovijedi, rađenje cvjećarne od crkve i niz drugih stvari koje se kod nas događaju. A vani, na sjeveru, sačuvaj me Bože cirkusa.
I da, silno mi je žao što je glagoljaška baština gotovo posve nestala. No, bojim se da je ne bi bilo ni moguće obnavljat s obzirom da je nestala iz srca i uha većine ljudi, osobito onih koji vode pjevanje bez čega glagoljanje nije moguće.

Pročitao sam cijeli dokument - i nema straha za glagoljaštvo...
Glagoljanje je upotreba glagoljice u klasičnoj tridentinskoj misi, večernjama i drugim obredima. Sve privilegije koje je poznavao Misal Pavla VI ostaju ne taknute, na snazi. Tako i pojedini obredi koji su bili ostaju na snazi. Znači nije uzrok nestanka obred niti Instrukcija iz Vatikana. Problem je negdje drugdje. Bit ću jasan. U mojoj župi se još pjevalo na tradicionalni način - posljednja župa na Braču koja još ima sačuvano kompleto staro pjevanje. No mladi i mlađi pjevači to ne žele pjevati.. njima je to "tlaka" jer treba dolaziti redovito na nedjeljnu misu i druge obrede. I tu je problem.
Problem je u sveopćem odnosu prema kultrurnoj baštini - nije to samo problem Crkve i liturgije, to je problem naccije i države.
Uglavnom se glagoljaška tradicija držala u manjim mjestima i gradićima. Ti su opustjeli, nema djece, mladih oni koji bi prihvatili i nosili tu kulturnu i religozno-liturgijsku tradiciju.
Naši mali gradići negdašnje biskupije - centri duhovne glagoljaške kulture opustjeli, nestali starosjedioci kojima je ta kultura nešto značila a te gradiće napunili ljudi iz raznih krajeva, pa čak i jezika i kultura.
I sve ovo treba uzeti u obzir kad se govori o nestanku "glagoljaške kulture"

Odista ovaj nedavni dokument stvarno ne zabranjuje glagoljanje no isto ne čini ništa na za obnovu te tradicije. Kako se vidi u donjem pojašnjenju:

Mons. Guido Pozzo o „tridentskoj misi“
Zašto je papa Benedikt učinio ponovno uvođenje Tridentske mise prioritetom? To je pitanje koje je 14. svibnja agencija EWTNews postavila mons. Guidu Pozzu, tajniku Papinskog vijeća Ecclesia Dei i osobi odgovornoj za uvođenje reformi.
„Misa na latinskom u mnogim se crkvama prestala slaviti nakon liturgijskih reformi Drugog vatikanskog koncila te se mislilo da je ukinuta“, objašnjava mons. Pozzo. Sveti Otac u svom motupropriju pojašnjava da „ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, ostaje sveto i nama i ne može se odjednom zabraniti ili uopće smatrati štetnim.“
„Summorum Pontificium“ dokument je iz 2007. u kojem Papa svećenicima dopušta da predvode misu na latinskom bez nužne dozvole mjesnoga biskupa. U petak, 13. svibnja, objavljene su smjernice u kojem se biskupima napominje da odobre svećenicima slavljenje mise na latinskome jeziku na zahtjev vjernika.
Oba dokumenta nastala su kao rezultat rada Papinskog vijeća Ecclesia Dei. Tajnik Vijeća, mons. Pozzo, nada se kako će njihov rad dati temelj i svetosti u Crkvi te da će pomoći zacijeliti stare rane.
Papa je u pismu koje je uslijedilo nakon dokumenta „Summorum Pontificium“ objasnio zašto je objavio ovaj motuproprij. Opisao ga je kao „unutarnje pomirenje u srcu Crkve“, a zanimljivo je stoga što je Sveti Otac prepoznao određenu podijeljenost unutar Crkve uzrokovanu prestankom upotrebe latinskog jezika na misnim slavljima. Upravo je to razlog zašto je još 1988. papa Ivan Pavao II. osnovao Papinsko vijeće Ecclesia Dei čija je najvažnija zadaća bila ukloniti podjele nastale u Katoličkoj crkvi djelovanjem Društva svetog Pija X. Naime, skupina tradicionalnih katolika odvojila se od Crkve 1988. ponajviše zbog liturgijskih reformi 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća.
Ono što papa Benedikt uistinu želi izbjeći, zaključio je mons. Pozzo, zapravo je nepostojeće rivalstvo između dvije forme slavljenja mise – na latinskom ili narodnom jeziku.
Objavljeno na http://www.papa.hr/index.php?option=com ... Itemid=260

Dakle afirmira se latinski jezik!

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.