Katolički odgovori

kakva je to crkva..dal njihov župnik može ispovjedati, pričešćivati i sl..kad nije pravi svečenik nego obični laik, mislim?

Radi se o protestantima, pretpostavljam da misliš na Evanđeosku pentekosnu crkvu što je puni naziv. Oni nemaju sakramente, niti zaređene službenike, stoga nema ni ispovijedi., ni mise, ni pričesti.

Evanđeoska crkva spada među odijeljene crkve, kakvih je danas mnogo, ali kao što je samo jedan Krist, tako može postojati i samo jedno Njegovo Tijelo, znači samo jedna Crkva.
Kako objašnjava YOUCAT (129 – 131), “odvajanja od jedne Kristove Crkve nastala su zbog iskrivljavanja Kristova nauka, ljudskih pogrješaka i nedostatne spremnosti na opraštanje” i to su bez sumnje grijesi i rane na Kristovu tijelu, što pada na teret onome koji je učinio raskol. Pošto današnji kršćani nisu krivi za povijesne raskole u Crkvi niti se ne mire s takvim stanjem, „Duh Sveti također djeluje na spasenje ljudi i u Crkvama i crkvenim zajednicama odijeljenim od Katoličke crkve. Svi tamo prisutni darovi, na primjer Sveto Pismo, sakramenti, vjera, nada, ljubav i karizme dolaze od Krista. Gdje god je prisutan Duh Isusov, postoji unutarnje kretanje prema „ponovnom sjedinjenju“ jer želi zajedno rasti ono što zajedno i pripada.“ Zbog toga treba moliti i za druge kršćane i za jedinstvo, jer je to Isusova želja „Da svi budu jedno…“ (Iv 17, 21)

Još jedna napomena o razlici između Crkvi i crkvenih zajednica: „Po katoličkom shvaćanju, „Crkve“ su samo one koje su potpuno sačuvale sakramente Isusa Krista. To vrijedi prije svega za pravoslavne i istočne Crkve. U „crkvenim zajednicama“, koje su proistekle iz reformacije, sakramenti nisu u potpunosti sačuvani.“
Pošto su sakramenti sredstva spasenja, njihov izostanak je veliki nedostatak tzv. crkvenih zajednica.

..ne znam što oni imaju protiv katoličke crkve kad isto il slično propovjeda..jel oni ne znaju da se moraju ispovjedati i pričešćivati?

Njihov nauk se naprotiv puno razlikuje od katoličkog. Oni nemaju ispovijedi, pričesti, sv. Mise, svećeništva, ne časte Mariju ni svece, ne vjeruju u čistilište, ne priznaju Papu…

Kako je do toga došlo? Današnje evanđeoske crkve (a ima ih više) zapravo su nasljednice pentekostalnih crkvi, ove pak svoje korijene vuku iz metodističkih i baptističkih, a ove su se odvojile od prvih reformiranih crkvi nakon raskola sa katolicima – što znači da njihovo odvajanje od sakramenata ima dugu povijest i mnoge uzroke. Reformirane crkve neprestano se razdvajaju i razjedinjuju, a svaka ima malko drugačiji nauk, puno je tu kroz povijest bilo traženja Istine i lutanja, a sve je to naposljetku dovelo do ogromnog raskoraka sa Svetim Pismom i tradicijom Apostola, od Isusove predaje i onoga što mi katolici nazivamo, „punina vjere“.

Kako ih danas vratiti? Prisiliti Crkva ne može nikoga, ali možemo uspostavljati dijalog, možemo naviještati vjeru, i prije svega je živjeti, tako da i oni vide da još uvijek postoji ona Crkva za koju je Isus rekao Petru: „Ni vrata je paklena neće nadvladati!“

nije mi jasno kako mogu biti u nekoj vjeri koja nije prava tj ne nudi sakramente..možda oni ne znaju da su važni sakramenti..ako jesu? Npr. ja idem u crkvu redovito al ne primam nikakve sakramente ispovjed, pričest..koliko je to važno? Jel se na njih tj. te ljude može utjecati tako da im se kaže da njihova vjera nije prava..da ne vrijedi bez sakramenata? Dal bi oni poslušali il bi dalje po svom?

Život po vjeri je zapravo život po sakramentima. Oni su Isusovi darovi Crkvi, a svima nama izvori milosti. To znači da nam po njima Isus oprašta, po njima nas ozdravlja, hrani i jača... Tu je Božja prisutnost i zapravo iskustvo Božje ljubavi.
Sakramenti su nam potrebni jer upravo po njima postajemo djeca Božja, ono što po Božjoj zamisli trebamo biti. Zato se njima ne smije pristupati samo formalno ili bez vjere, jer svaki od njih sedam u sebi sadrži ono što nam je Isus namijenio za spasenje.
Sakramenti nas osim toga čuvaju da naša vjera ne postane individualistička i prazna, a ako ih odbijamo mi zapravo odbijamo Božju milost.
Nema Kristove Crkve bez sakramenata.


Svejedno kako reagirali, naša je dužnost upozoriti ih na to, ali bez pritisaka na savjest.