Katolički odgovori

Imam veliki problem. Nemogu raditi. Nemogu se prisiliti da radim. Sve sam u životu krivo radila prije nego sam se osvijestila. I sada umjesto da završavam svoje poslove čitam forume, vjerske knjige, kršćanske stranice, duhovne priče... Čim sjednem za komp samo tražim neke vjerske teme iz kojih upijam znanje i osvješćujem se svaki dan sve više i više, ali nikako da se prihvatim posla, a mislim da je to isto grijeh. Prije sam bila teški radoholičar. Posao mi je uvijek bio opravdanje da budem neljubazna, da se udaljim od prijatelja, da ne brinem o stanu, sebi, mužu, djetetu, ja sam uvijek u gužvi, uvijek treba novaca, uvijek fali ovo fali ono, para nikad dosta. Uz to još i rasipnost pa pare kako dođu tako i pođu, ali lako ću ja zaraditi, samo malo više noćnih smjena i eto.
Kada me Bog blagoslovio sa krizom u životu koja me dovela svijesti nestala je i ta silna želja za zaradom, nestala je silna želja za nagradama i uspjehom. Samo sada nikako da se pokrenem. Što da radim? Imaju li kakve molitve? Imaju li kakve "upute" kako i koliko treba raditi. Pogotovo žena, majka sa malim djetetom. Što da radim, kako trebam doživljavati taj posao? Vrtić nismo dobili i kada radim dijete se mora igrati samo, a tek će dvije godine. Što kad budem imala dvoje ili daj Bože troje djece? Koliko trebam raditi? Kako doživljavati taj posao?

Moram priznati da na ovo baš ne znam odgovoriti. Imam 30 godina staža. Od toga sam 4 godine putovala na posao iz podravskog sela u Zagreb, svaki dan. Ima dana kad mi je teško ići na posao i raditi po kući i u vrtu, ali se nisam nikada pitala je li mogu - znam da moram i gotovo.

Problem je u tome što sam ja uistinu bila radoholičar, i sada sam nešto kao liječeni radoholičar, bojim se i najmanjeg posla da se opet ne vratim svojoj ovisnosti. Druga je to priča kad radiš za druge i kad nemaš izbora. Ali ja u svom poslu uživam, to je kao igra, mogla sam cijeli dan i cijelu noć raditi bez prestanka, posla uvijek ima i što više radim više i zaradim, ljudi čak plaćaju unaprijed. To te lako ponese, ajde samo da napravim još ovo pa još ovo i tako spojiš deset dana bez spavanja, pa nemaš vremena za dijete, pa nemaš vremena za muža, prijateljima samo pričaš o poslu, i kada ne radiš samo razmišljaš o poslu i jedva čekaš da kreneš raditi. Misliš da ti je muž sretan jer možete kupiti nešto skupo, dijete je sito i obučeno, svi moraju imati obzira što nemaš vremena za njih jer privređuješ itd. Sada znam da smo bili manje sebični, oholi i rasipni da nisam trebala toliko raditi, sada znam da nema opravdanje za zapostavljanje bližnjih i sada nemam više potrebe za ispunjanje nekakvih kratkotrajnih užitaka. Sve ono što mi je posao značio sve je nestalo. Moram naći "pravo" značenje posla. Što Isus želi da ja radim, koliko da radim, ne znam kako da objasnim. Čitala sam malo o Sv. Josipu, našla sam jednu molitvu koja daje dosta odgovora na moja pitanja. Samo meni i posao i dalje djeluje kao neki užitak i ne doživljavam ga kao pokoru ili teškoću. Teško se umorim od posla. Kako da se pronađem u ovoj molitvi?


Slavni Sveti Josipe, uzore svih radnika, izmoli mi milost obavljati svoje poslove u duhu pokore, te tako zadovoljiti za svoje mnogobrojne grijehe;
da ih obavljam savjesno, ne obazirući se na svoje sklonosti, već jedino na dužnost; da ih izvršim sa zahvalnošću i radošću smatrajući velikom čašću što mogu naravne darove, koje mi je Bog dao, uporabiti i usavršiti u poslu; da ih obavljam uredno i mirno, umjereno i strpljivo i nikada ne uzmaknem pored umornošću i poteškoćama;
da ih obavljam osobito u čistoj nakani odričući se sama sebe; sve to u sjećanju na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času, o neiskorištenim darovima, o propuštenim dobrim djelima i o taštoj samodopadnosti kod uspjeha, što tako nagrđuje djela učinjena Bogu za ljubav.
Sve Isusu i Mariji za ljubav i po tvom uzoru sveti Josipe! To neka mi bude misao vodilja u životu i na samrti. Amen.

Nije mi jasan ovaj dio "sve to u sjećanju na smrt i na račun koji ću morati polagati o svakom izgubljenom času", nekako mi to zvuči kao da nema granica, da moraš raditi i raditi koliko god možeš jer inače odgovaraš za svaki izgubljeni sat. Koliko treba raditi? Mislim na posao kojim zarađuješ novac, ne radove po kući, usluge prijateljima i sl.

Na ovom linku http://hr.opusdei.org/art.php?p=34548 imaš lijepa razmišljanja sv. Josemarie Escrive o tome (koji je smisao rada, kako dalje...) i molitve za dvije nakane:

Nakana A: za one koji traže posao
Nakana B: za one koji rade da dobro obavljaju svoj posao...

Kad sam to našla prije skoro 2 godine bila sam... impresionirana...
Zamišljeno je kao devetnica, da se svaki dan uzme po par misli i razmatra neko vrijeme o tome, jer pouke su duboke i vrijedi im se posvetiti.

Hvala ti puno! Nisam nikada razmišljala o Isusu kao drvodjelji. Nemogu vjerovati, totalno sam živjela u neznanju, svaki dan spoznam nešto novo, što sam u biti trebala znati, ali nisam zbog totalnog nemara prema vjeri.

Mislim znala sam da je bio drvodjelja, samo nisam razmišljala na način da je taj posao odrađivao 30 godina kao normalni radnik, valjda sam sad jasnija, nadam se

Pa neznam baš da je izgubljeno vrijeme ono koje si provela uz svoje dijete otranjujući ga , a pogotovo kad ih imaš više. Zašto bi plačala vrtić, zar nije bolje da ga ti otranjuješ ,nego da zarađuješ i plaćaš nekome drugom da radi tvoj posao....

_________________
Tražite kraljevstvo nebesko sve ostalo će vam se dodati !!!

Naravno da je, ali ja mogu svojim radom zaraditi puno više i puno brže nego drugi oko mene. Zato sam uvijek mislila da je moja dužnost da zarađujem. Samo isto je tako moja dužnost da budem i majka i žena i kućanica. Stvar je u tome što sam ja obrtnik i mogu birati koliko i kada ću raditi. Ne znam gdje da postavim granice. Koliko raditi, koliko biti sa djetetom.

Kako bih objasnila. Kad si gladan jedeš dok se ne zasitiš, kad je nešto prljavo čistiš dok ne očistiš, kad spavaš, spavaš dok se ne probudiš odmoran, ali što kad radiš, a posao samo dolazi i dolazi i nikad kraja. Koliko sati dnevno bih trebala biti radnica, koliko majka, koliko kućanica, koliko žena?

Čim sam ja posustala sa poslom Bog je blagoslovio mog muža i dao mu šansu da on zaradi, znači nije baš da ćemo umrijeti od gladi ako ja manje radim. Samo ako ćemo razmišljati na način da li nam trebaju novci ili ne naći ćemo stotine razloga zbog koje nam treba više novaca, pa tako i više posla i onda opet nema kraja.

Ne želim raditi zbog novaca. Želim da taj rad isto bude na slavu Boga, samo i briga za obitelj isto mora biti na slavu Božju. Ne znam koliko vremena treba uložiti u jedno a koliko u drugo.

Pozdrav anki

Koliko sam skužio tebi treba norma.
Ok
Uzmi si da radiš 8 h dnevno pet dana u tjednu s pola sata do sat pauze. I neka ti unutar tog vremena forum i zabava i obitelj bude na drugom mjestu.
Ostatak vremena zaboravi na posao u potpunosti i neka ti obitelj bude na prvom mjestu i ako nađeš vremena za forum i ostalu zabavu super.
I mislim da onda možeš biti mirne savjesti jer tako radi većina ljudi. (ako si sam ne možeš odrediti normu, posudi od većine, ne valja izmišljati toplu vodu tamo gdje je već izmišljena)

I ako uspiješ u tome javi mi kako si uspjela, jer bih i ja to volio primjeniti

Naime ja radim isto tako vrstu posla da uvijek ima posla. I znalo je biti i gužve da poludiš da se radilo od jutra do sutra. Čak sam i par puta pogazio svoju riječ pa sam radio i nedjeljom samo kako bi se sve stiglo napraviti, kako bi sve "bilo u redu".
A znali smo i par puta zakasniti s završetcima radova i opet nikome nije pala glava zbog toga. I dalje smo živi i dalje radimo. Tako da više nedjeljom ne radim kolika god gužva bila. Trudim se svesti posao na 8 h dnevno. I nekad uspijem, nekada ne.

By the way, i sada sam na poslu

Pozdrav i puno sreće

P.S. Ako stvarno imaš toliko puno posla i ako se može zaraditi više, po principu što više radiš više para.
Ti onda radi 8 h, a ostatak vremena zaposli nekoga pa da posao ne trpi a nekoga ćeš i te kako usrećiti i biti će ti i te kako zahvalan.

P.P.S. Ovo je onako ugrubo pošto se neznamo, Ne znam jesam li uopće pogodio u sridu problema.

Ma super si to sročio. Ja sam isto stalno radila nedjeljom. Sada kada dobijem poruke nedjeljom gdje me mole da im radim ja kažem dignut ću se jako rano u ponedjeljak i onda napraviti. Često ispadne da uopće nije bilo toliko hitno nego su se ljudi navikli da mogu to tražiti pa traže. Isto kao i trgovine što rade nedjeljom, da ne rade ljudi bi jednostavno u subotu kupili i za nedjelju, ne bi niko umro od gladi.

Ne treba mi samo norma nego i poticaj, zašto raditi, kako da to bude zbog pravih razloga i na pravi način. Ali što se tiče satnice, da i ja se trudim da to bude 8 sati dnevno, samo kako mali nije u vrtiću onda se ti sati rasporede po danu, prije ručka, poslije ručka, kad mali spava itd. Stalno se pitam i da li sam dovoljno sa djetetom. Ne stižem sve napraviti u danu, nešto uvijek bude malo zakinuto. Ili stan, ili posao ili dijete ili muž. Nisam toliko produktivna, ne znam je li uopće moguće biti toliko produktivan. Ako moram nešto zakinuti što je najmanji grijeh? Također ova edukacija što je sada vršim vezano za vjeru. Toliko mi fali edukacije po tom pitanju da se bojim išta činiti dok prvo osnovne stvari ne usvojim. To mi isto oduzima puno vremena. Osim toga, znam da svi rade 8 sati dnevno i više. Ali da li je zato to ispravno? Pogotovo za majku malog djeteta, pa i tinejđera. Pa dobro znamo da danas djecu najviše odgaja tv, internet i ulica, upravo zbog toga što su roditelji prezaposleni.

Malo duži odgovor na P.S. ispričavam se unaprijed:
Kad bih imala ušteđevine da mogu nekoliko mjeseci plaćati nekoga onda bih dala oglas za posao. Ovako bi ta osoba u startu morala zaraditi svoju plaću inaće je ja ne bih mogla podmiriti. Nekoliko puta sam davala ljudima da se okušaju ali nije išlo, nisu imali potrebnog znanja da sami iznesu posao, nisu imali volje za učenjem. Nudila sam čak i da rade samo kao promotori, kad već ništa ne znaju odraditi onda nek nalaze posao, ali svi ljudi koji su pokušali nisu imali niti malo volje proučiti koju uslugu ja uopće nudim da uopće mogu reći ljudima što nudim. Što mi je čudno jer sam im rekla da čak i ako ne budu imali uspjeha da zarade plaću mogu uvijek računati u budućnosti da ću im dati proviziju od nađenog posla pa na taj način mogu zaraditi dodatnu lovu kad god im treba. Neki su se javljali da rade posao koji ja radim a nemaju nikakvog znanja, pa sam im rekla nek mi odrade dio posla u zamjenu za edukaciju. Nisu to htjeli ni čuti. Neki mi šalju CV i napišu ako želite da radim za vas kontaktirajte me da vam pošaljem svoj portfolio. Mislim, kako ću znati da li želim raditi s tobom ako mi nisi prvo poslao portfolio? Jednom sam platila jednom dečku kojeg su mi preporučili da napravi posao, napravio je takvo sr.... da sam ja još mjesec dana morala to popravljati. Napisala sam mu jasne upute što treba raditi, ali on je našao "lakši način", bez da me uopće pitao ili obavijestio da će na taj način raditi. Uglavnom imam samo loša iskustva. Da ne govorim da sam imala 20 firmi koje su mi bile stalni klijenti, a kad je došla kriza većina ih je nestala sa lica zemlja i sad sam opet kao na početku. Da nisu nestali posao bi spontano rastao pa tako i potreba za radnicima. Onda možda ne bi morali toliko spuštati cijene pa bi mogli i priuštiti nekog početnika kojeg treba prvo sve naučiti pa da onda postane vrijedan radnik.
Možda bi mi radnik bio poticaj, kad znam da moram još nekoga nahraniti, ne znam.

Nemoj se previše opterećivati. Pogotovo ako imate financijsku konstrukciju takvu da možete podmiriti svoje obveze. Daruj se djetetu, ono nikada više neće imati 2 godine, a posla će uvijek biti.
Nemoj me krivo shvatiti da nevalja raditi, ili da zanemariš posao. Ali posao treba nama služiti da živimo. A ne da mi živimo da bi radili.

I još jedna stvar.
Jedan dobar svećenik (malo postariji) je rekao kad si postavljamo pitanja tipa, da li dovoljno vremena provodim na poslu, da li dovoljno vremena provodim s djetetom, da li dovoljno vremena provodim s mužem, ........
TO JE BIT KRŠĆANSTVA
Ne može ti biti svejedno u životu i da postavljaš takva pitanja. To samo znači da ti je stalo do tvojih. I ta pitanja će uvijek biti prisutna u našem životu i nikada neće nestati, ne znam kako da radimo, ne znam koliko da provodimo vrijemena kod kuće.
To ja mislim da i Isus očekuje od nas.
Da se cijelo vrijeme preispitujemo (težimo biti savršeni kao što je Otac naš savršen).


Čini mi se da smo ovdje malo previše zaglibili u dijalogu oko konkretnog problema što možda nije primjereno forumu.

Baš čitam Teologiju tijela za početnike i razmišljam kako se slična stvar dogodila i ljudskom radu kao što se dogodila ljudskoj spolnosti. Čovjek je izgubio dostojanstvo. Pa koliko sam puta samo čula da netko kaže "To je posao, tu nema prijateljstva". Mnogi pristaju na svakakva poniženja na poslu samo da bi imali novac. Kao da je novac bog. Bog koji nam ne dopušta da idemo doma obitelji na vrijeme, koji nam ne dopušta da imamo prijatelje, da budemo ponizni jer ćemo biti pregaženi... Slava, uspjeh, karijera, sebičnost, užici... glavni su pokretači. Možda oni koji nemaju posao mogu reći da nije baš tako, ali dajte im šansu pa ćemo vidjeti hoće li i dalje isto tvrditi. Ako išta, doći će doma i svojoj djeci oholo govoriti "Moraš me slušati dok si pod mojim krovom! Ja te hranim i oblačim!".
Meni u ovom trenutku jednostavno fali knjiga "Teologija rada", je li ima što takvo?

Ja nisam dovoljno pametna da sagledam cjelinu problema pa se zato vrtim oko pojedinih pitanja u nadi da ima netko pametniji tko zna koji je smisao rada i može mi dati odgovor koji će biti toliko jednostavan i jasan da će odgovoriti na sva moja pitanja. Na žalost Papa Ivan Pavao II je umro, pa on nemože. Za spolnost imamo primjer darivanja Isusova tijela Crkvi i Crkvu koja otvorena srca prima to tijelo. A kako objasniti posao, rad, odnose na poslu?

Pa radno vrijeme od 8 sati je uvedeno kao nekakav prosjek da državna ekonomija ne stagnira, inače za majku malog djeteta je to katastrofalno. Zamislite posao u nekom uredu od 8 sati ujutro pa do 16,30, recimo u zimsko vrijeme kada se brzo mrači – tijekom dana majka praktički i ne vidi svoje dijete… Mnoge zemlje imaju zakone po kojima se dopušta maksimalna fleksibilnost u nekim zanimanjima (skraćenje radnog tjedna na 4 ili 3 dana i sl), Italija je imala (ili ima još uvijek, ne znam) zabranu noćnog rada za žene (feminističke udruge iz EU su čak vršile pritisak da se to ukine), a kod nas se izgleda baš i ne shvaća posebnost majčinskog poziva kad se ekonomskim pritiscima jednostavno tjera majku čim prije na posao… Nije to dobro ni za dijete ni za obitelj… A posljedično niti za društvo.

Ne znam, Anki, konkretno što je najbolje za tvoj slučaj, pišem generalno što mislim da se odnosi pomalo na sve…

Ako pitaš za neku literaturu, preporučila bih nešto što sam nedavno čitala, mada nije usko vezano uz posao, nego više za poimanje čovjeka u ovom našem neoliberalnom i tako malo kršćanskom društvu. Knjiga je „Sloboda i odgovornost“, a napisao je Josip Sabol, pa ako je nađete, preporučujem… Govori o tome zašto je naše društvo bolesno, kako potrošački duh zarobljuje čovjeka i kako ovaj ekonomski sustav odgaja ljude jedino za materijalizam („radi, zaradi, potroši…“) da bi on sam mogao opstati, a kad čovjek postane nesposoban za rad, društvo ga se jednostavno odriče. Nije kršćanski smatrati rad mjerilom svega (pa i iskorištavanja drugih), pa niti s druge strane doživljavati ga kao nekakvu kaznu, nego vrijednost rada proizlazi iz dostojanstva čovjeka i Božjeg poziva na sudjelovanje u Njegovom stvaralaštvu… O tome uglavnom govori…