atheos je napisao/la:
Hmmm, mislim da je otvorenost ka ideji o prihvacanju Vjere u ogromnoj mjeri kulturno uvjetovana. Ono sto je Slavomir rekao: njemu, a mislim i svim vjernicima na ovom forumu, vjera je prenesena od strane primarno roditelja, pa vjeroucitelja i/ili svecenika u obliku vjeronauka i kateheze. Ako se dobije prvi impuls za djetinjstva, sigurno je neizmjerno lakse prihvatiti Vjeru.
Ne mogu pricati u ime drugih ateista, ali mogu pricati za sebe osobno. Ja sam ateist druge generacije, nisam odgojen u kontaktu s katolicizmom. Nemojte pomisliti odmah "komunisticko dijete", nije tako. Vama je Vjera nesto prirodno, samo po sebi razumljivo. Vi vidite znak/dokaz Bozjeg postojanja u svemu oko sebe, kako u prirodi, tako u Pismu i u osobnim osjecajima. Kod mene, kao i kod vecine ateista, to nije tako "automatski", dapace sve je jako strano, od same ideje vjerovanja u nesto nadnaravno, do prihvacanja koncepata u srzi same Vjere (Misterij, grijeh, Objava, Spasenje...), pa do prakticiranja Vjere. Imam osjecaj da si vjernici zamisljaju da ateist ima vec Vjeru u sebi i da se jednostavno mora prepustiti njenom prihvacanju ako to zeli. U stilu: "Evo, tamo je, samo pruzi ruku i prihvati ga!". Ali ateist bi morao uciniti takav ogroman napor, morao bi srusiti doslovno sve na cemu se bazira njegovo shvacanje egzistencije i svijeta oko sebe da je to za ateista titanski preokret.
Sigurno je to da je neizmjerno lakše prihvatiti nominalno tu vjeru. No, zaista vjerovati, prionuti uz Božju riječ, je približno jednako teško onima koji su u vjeri odgajani i onima koji nisu. Prihvatiti da ovo materijalno nije sve i da postoji nešto što ga nadilazi i prožima i što je Ljubav koja od tebe traži da ne potrošiš svoj život uzalud, je prilično teško. Pogledaj moj potpis i stavi se u kožu nekog vjernika. Misliš da je živjeti po toj riječi i prihvatiti je puno lakše ako si u osnovnoj bio upisam na vjeronauk?
Čovjek ne smije ograničavati svoj život, umanjivati ga! Odustajat od ideala ili ih opet umanjivati. Kao ateist to nužno činiš. Ograničiti se na taj novovjekovni "humanizam" u kojem si dobar prema drugima iz nekih obzira. Ograničiti svoj život na neke planove i dostignuća, makar one Oktavijana Augusta, je sasvim pogrešno.
O kršćanstvu se ne može prićati bez pogleda na eshatologiju, a tu sva ta priča izostaje. I posljedice po život čovjeka su ogromne i dalekosežne. To se možda ne čini takvim jer je većina katolika to samo na papiru pa se ne stjeće dojam o Crkvi kakav je ona ostavljala u prvim vremenima kao zajednica onih koji se ljube i koji imaju "totalnu" vjeru.
Takav katolik zna nešto sasvim posebno! On zna da mora biti svet, to je jednostavno njegov poziv. Nisam tu da bi proživio život, već da budem jedan od onih vitezova poput sv. Ignacija Loyolskog ili sv. Franje! Ne zato da bi bio takva cool faca, da mi posvećuju crkve i pobočne oltare, već da na ovom svijetu živim dio raja. Ne zato da se bičujem, izgladnjujem i "uskraćujem" si neznamšto. Ne, ne! Onaj koji vjeruje to živi u radosti i zna da mu se sve već za ovog života vraća stostruko, za njega je vjera uživancija i više ne želi drukčije.
Svatko tko ima vjeru zna da već prije Big Banga (koji je po nekim teorijama pokrenuo zvuk "u početku bijaše Riječ"

), i prije svakog vremena i kategorije Bog ima njega u planu i volio ga je. Ljubljeno si dijete božje takav kakav jesi i on te tu htio, i ništa ga nije spriječilo da te tu stavi i voli ljubavlju kakvu mi uopće ne možemo pojmiti.
Opet sam sebi moram postaviti pitanje zašto sam se toliko raspisao.
Zato jer želim reći kako je prihvatiti vjeru naizgled zaista veliki napor i "vjernicima" i ateistima. No i čovjeku je teško zaraditi kruh pa to čini, a koliko je vjera bitnija od kruha! Kao što netko ima obavezu priskrbiti taj kruh svojoj djeci, nitko nije izuzet od te obaveze da sebi priskrbi kruh nebeski! Jer ako si imao priliku živjeti kao svetac, a živio si kao kukavica znači da si negdje promašio, nešto potrošio.
Nemoj se, molim te, uvrijediti zbog ovog što sam napisao. Znam da ima mnogo ljudi koji bi, ali takvo razmišljanje je nužna posljedica vjere u Boga.
atheos je napisao/la:
Konkretno, kad bih krenuo citati Sveto Pismo, rizik bi bio da ga pocnem citati analiticki, imajuci na umu da citam povijesni dokument.
Je povijesni dokument, ali i dokument Povijesti Spasenja. U NZ otkriješ što je to Bog i zašto činio u povijesti. Počneš od Novog i ne možeš fulat, pogodit će te di treba. Zanimljivo, Atenagora, kojeg sam spomenuo u prošlom postu, je uzeo Bibliju da bi je čitao kako bi pobijao i sprdao kršćane, kad ono, jadnik se preobrati i postane jedan od većih kršćanskih filozofa
atheos je napisao/la:
Tu si mozda pogodio kako bi mogao pribliziti ateista konceptu Boga: povezivanjem ideje razuma i Vjere. Gotovo svi ateisti jako cijene razum, logiku i znanost. Mislim da bi se svaki ateist u sekundi preobratio da uspije spoznajno koncipirati Boga, ali to je nemoguce.
Dobro si shvatio da sam lijecnik po struci i dobar dio mog radnog vijeka radio sam i u biomedicinskom istrazivanju. Mozda cu te razocarati, ali meni se desavalo upravo suprotno, sto sam vise spoznavao prirodu to me je spoznaja vise udaljavala od ideje Boga. Kad prakticki svaku stvar mozes objasniti znanstvenim zakonitostima, pocinjes imati sve manju potrebu za Bogom da bi objasnio pojave oko sebe. Mozda je tebi jasno, ali ja ne vidim nacina da se spoznajno prevali put od nevjerovanja ka vjerovanju, osim ako a priori ne prihvatis ideju Boga, pa ga nalazis u svakoj promotrenoj pojavi.
Ako na ogromnoj dužini promatraš samo jedan interval onda je Boga isključiti lako. Skužiš da kiša pada jer se skupilo puno pare i mora se srušit, a ne jer ti neki Zeus baca munje. Ili da ne budemo banalni može biti i neki mnogo složeniji primejr iz medicine, nije ni bitno...
Pitanje je, ako postoje te zakonitosti, tko ih je stvorio, kako su nastale? Je li moguće da je jedan DNA, pa cijeli ljudski organizam nastao kao posljedica totalne slučajnosti i nekih uspješno-neuspješnih procesa? Tko je taj prvi nepokrenuti pokretač? Zašto uopće išta postoji? Zašto nije jednostavno
ništa? Otkud bitak? Recimo da je i postojala materija i da su se svi ti detalji tipa nagib Zemljine osi, mjesec koji ga tako drži, ovakva atmosfera itd. posložili, kako je od nežive materije nastao ovakav život?
Tako ako probaš promotriti cijelu dužinu, u oko će ti upadati Bog. I ne samo to, čim prihvatiš da postoji "nešto tamo", "neka viša sila" itd. pravilinim razmišljanjem i logičkim slijedom dolaziš do vjere Crkve. Za sve to izvest bi trebalo nešto više mjesta i vremena, ali bit će prilike
atheos je napisao/la:
I ovaj mi se komentar jako svidjao. Znas zasto? Zato jer svaki ateist prije ili kasnije pomisli: "A sto ako sam u krivu? Ogromna vecina ljudi na Zemlji su vjernici, mozda imaju pravo...". Sad cu malo kalkulantski razmisljati, nemojte se ljutiti. Ako ateisti imaju pravo, vjernici u biti nista ne gube. Nakon smrti prestati ce postojati kao i ateisti. Ako pak vjernici imaju pravo, ateisti itekako gube. Gube Spasenje. Ateisti znaci jako puno "riskiraju" svojim statusom, ali opet mislim da nije moguce prihvatiti strah kao prvi impuls priblizavanja Vjeri.
Definitivno, vjernik ništa ne gubi. Ako nismo u pravu, onda je život kratak i sve je konačno pa onda neću imati za čime žaliti.
Arški župnik je rekao nešto tipa da kad bi umro i shvatio da Bog ne postoji i da je sve u što je vjerovao bila bajka, opet ne bi žalio što je život živio za ljubav.
Strah kao prvi impuls je ipak moguće prihatiti. Možda je najmanje savršen, ali opet je nešto i ako posluži svrsi onda mu imamo što zahvaliti. Tim strahom čovjek priznaje Božju veličinu i na neki način prihvaća svoju malenkost. To je li strah prvi ili peti impuls je manje važno jer ćeš opet kroz život morati vjerovati ili ne vjerovati.
Čini mi se nekada da nije problem Boga naći, problem je od Njega pobjeći.

p.s. Pala mi je na pamet jedna predobra stara knjiga
Uvod u kršćanstvo Benedikta XVI.
Kome god sam knjigu preporučio, nije pročitao, ali eto. Ako se jednog dana nađete zarobljeni u nekoj prostoriji na dulje vrijeme sa R.L. Stineom i ovom knjigom - sjetite me se i dajte
Uvodu prednost.
