ezo je napisao/la:
Kao vjernik ne bih se trebao bojati smrti,no strah me je da se jednog jutra vise necu probuditi.
Želim bar doživjeti to da imam svoju ženu i dijete,da imam bar donekle još malo života,iako imam 20 godina i zdrav sam ,o tome uvijek mislim.
Čudno mi je kako će izgledati kada umrem jednog dana,moje tijelo će se raspadati,hoću li ja to osjećati kada budem na nebu li čovjek nema veze s tijelom više?
Užasno se bojim smrti.
Razmišljaj realistički. Mlad si, pred tobom je život, a ovakvi strahovi možda uzimaju previše psihičke i duhovne energije za nešto dobro učiniti u životu.
Razmišljanje o smislu života ne mora nužno voditi u slijepu ulicu. Ako nas je Bog stvorio, stvorio nas je zato
jer nas voli i volio nas je prije nego nas je stvorio. On želi da živimo, a ne da umiremo živeći i živimo umirujući…
O smrti se mora znati da je ono „putovanje“ na koje se kreće s vjerom i pouzdanjem. U smrti ćemo ostaviti ovo prolazno i raspadljivo tijelo da bismo dobili novo, prilikom uskrsnuća i ponovnog sjedinjenja s dušom. Ostat će nam osobnost, misli, sjećanja i sve ono duhovno što izgrađujemo ovdje na zemlji. U vječnosti nećemo biti sami. Bog će „otrti svaku suzu s našeg lica“, kako veli Sveto Pismo.
Možda je tu dobro i citirati sv. Pavla:
„I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.
Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.
Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče!" Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.
Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ (
Poslanica Rimljanima 8, 10 – 18)