
Donosim zbijeno i kratki tumačenje pristupa Bibliji, što treba, dakako proširiti kroz studij i literaturu da bi se dobio jedan smisleni uvid u problematiku, a što je najbitnije; da nam Biblija bude izvor Objave i nadahnuća.
KRATKI UVOD U BIBLIJU
Biblija ili Sveto pismo knjiga je koja nije nastala od jedanputa kao Kuran i koja nema jednog autora. Biblija se sastoji od 73 knjige (nekada svitci). Djeli se na dva dijela Stari i Novi Zavjet ili Savez.
Stari zavjet 46 knjiga vremenski obuhvaća od prilike kasno brončano doba pa do Isusa Krista. To je sklop knjiga koje su nastajale kao izvještaji prvotno dugo prenošeni usmenom predajom. Stoga su ti izvještaji poprimili oblik prikladan za pripovijedanje. Nihova je karakteristika mitska obojenost i pretjerivanje kako bi privuklo slušateljstvo, jer su se takvi izvještaju pripovijedali na gradskim trgovima u hladovini ili na ulaznim vratima u grad, gdje su se skupljali slušatelji i na kraju nagrađivali pripovjedača bakrenjacima.
Stari zavjet je knjiga židovskog naroda. Sve je koncentrirano oko najvažnijeg događaja za Izraelce; izbavljenje iz egipatskog ropstva i skapanje Sinajskog saveza. To je ujedno njihova povijest, zakonik, pa i medicina, astronimija, filozofija …. Jer znanost nije egzistirala izvan religioznih knjiga, a svećenici su bili ti koji su bili upućeni u to znanje.
Tu su i proroci koji su govorili direktno u Božje ime. Isus se nadovezuje na proročku tradiciju Izraela i to je ralog zbog čaga su ga poglavari židovski dugo trpjeli bojeći se naroda koji je vjerovao Isusu kao velikom proroku.
Novi zavjet počinje s Isusom i donosi nam njegov život, djelo, a posebno je koncentriran na Isusovu spasiteljsku ulogu. Tu je i nastanak prve Crkve te poslanice (pisma) apostola.
Kakav je odnos između Starog i Novog zavjeta?
Židovi, dakako, ne priznaju Novi zavjet, a kršćani Stari zavjet drže nadahnutom knjigom. To znači da je stari Zavjet priprava za Isusovu objavu. Da je Bog stvarno vodio Izraelce i dao im objavu, ali na način i na razini tadašnje civilizacije. Stoga je nedopustivo s današnjeg stanovišta tumačiti Bibliju, nego se treba «spustiti» na razinu onih kojima je Bog na njihov način govorio po prorocima.
Tumačenje Biblije:
Postoje razni načini tumačenja Biblije; doslovni ili literarni, alegorijski, te tumačenje koje uključuje naučna dostignuća kao što je arheologija, antropologija, analiza tekstova ili egzegeza, proučavanje paralelne literature s kojom je biblijski čovjek imao doticaj kao što je Gilgameš ep, Enuma eliš……
Takvo biblijsko tumačenje doživjelo je veliki procvat u 19.st zahvaljujući protestantskim bibličarima, koji su neopterečeni dogmama došli po prvi puta do nevjerojatnih otkrića; analizom tekstova otkrili su nekoliko radakcija; jahvističku ( jer se za Boga kaže Jahve) kao najstariju s jako naglašenim mitskim načinom pripovijedanja i antropomorfnim značajkama Boga. Zatim elohistička ( za Boga naziv Elohim) koja je nešto modernija, jer je lišena mitološke predodžbe o Bogu i ima pročišćen pojam kao Svemogući i nadnaravni Bog. Tako na nekom mjestima u Bibliji imamo dva različita izvješća za isti događaj, kao kod stvaranja svijeta. Prvo je dulji jahvistički pa se na njega nadovezuje kraći elohistički. Svećenička tradicija nastaje iza Babilonskog ropstva i donosi neke novosti, posebno što se tiče odredbi o bogoslužju, zakonodavstvu, higijenske propise te napose naglašeno slavljenje subote. Općenito se misli da su oni preradili stari jahvistički izvještaj o stvaranju svijeta i čovjeka u šest dana, a sedmi Bog odmara (subota). Tako mora i čovjek!
Autorstvo biblijskih izvještaja:
Nikako ga se ne smije shvatiti kako to mi danas shvaćamo. Već smo vidjeli kako su se biblijski izvještaji redigirali, iz onih izvještaja koji su preuzeti iz paralelnih kultura izbačeno je sve što je višebožačko, osim nekoliko nagovještaja po kojima se vidi utjecaj politeizma: ( u knjizi Postanka, te Knjizi o Jobu). Neki autori su se sakrili iza velikih imena kao što je Izaija, pa imamo Deuteroizaiju gdje je riječ o sasvim drugoj osobi.
Povjesnost Biblije:
Biblijski pisac bi se jednostavno smijao našoj povijesti i nabrajanju povijesnih činjenica bez pouke. Drugim riječima povijest je u Bibliji isključivo u službi poruke i pouke. Njega ne zanimaju datumi i stoljeća nego što je Bog želio tim događajem poručiti svome narodu. Povijest je u službi poruke.
Dakako da postoji razlika između Starog i Novog zavjeta što se shvaćanja povijesti tiče. Novi Zavjet je povijesno utemeljeniji, pa ipak tu je još uvijek povijest u službi poruke, a novozavjetni tekstovi tako sročeni da korespondiraju sa starozavjetnim kad je u pitanju spasenje.
Prva knjiga Biblije ili knjiga Postanka je i najstarija te ne spada (kao i još neke) u povijest nego ta prastara izviješća svrstavamo u prapovijest.
Ti tekstovi (uglavnom jahvističke redakcije) zahtijevaju ne samo tumačenje nego i prijevod iz jednog arhaičkog govora na naš egzaktni i apstraktni način govora.
Arhaički način govora se bitno razlikuje od našeg.
Neka njegova obilježja:
1. Mitska obojenost. Mit je za ono vrijeme kad je nastao bio znanost i služio se «znanstvenom» terminologijom. To su simboli. Ono što mi pokušavamo istumačiti apstraktnim pojmovima koji su jako ograničeni, simbol nije samo pojam to je neograničena mogučnost tumačenja u kojemu je zgusnuta mudrost čovječanstva ona promišljena kao i ona u nastanku. ( Tako imamo paralele taoističke misli i suvremene atomske fizike). Da bi mogli bolje razumjeti simbol i arhetip od velike su pomoći radovi C.G. Junga s napomenom da se kod njega lako može poskliznuti u neki ezoterijski misticizam. U išćitavanju pojedinih simbola još uvijek je nezamjenjiv Rječnik simbola (J. Chevaljijer i A. Gheerbrant) s naglaskom na našu indoevropsku kulturu.
2. Bezvremenska dimenzija: Nešto što nas najviše zbunjuje je činjenica da arhaički govor ne poznaje povijesnu dimenziju. Nije pitanje kada nego kako i zašto. Tako se grijeh prvih ljudi nije dogodio jedanputa negdije u prapovijesti – on se permanentno događa za svakog čovjeka i svaki je par Adam i Eva……..Stablo spoznaje dobra i zla je tu kao simbol iza kojega se krije nama svima poznata čovjekova slobodna volja i slobodni izbor. Plodovi toga stabla nisu stvarni plodovi s nekog drveta već se uzimaju kao; plod čovjekovih ruku, plod našeg rada, (plod apstraktno je učinak nečega). Što je biblijski pisac htio poručiti; pa to da je naše stanje u kojemu jesmo, a koje je opečaćeno strahom od smrti, bolesti, borbe za egzistenciju. Ono što su uvjek filozofi izticali kao čovjekovo prokletstvo jer ima razum i slobodnu volju (iskru božanskog u sebi), a umjesto da je Bogu sličan ipak ostaje životinja. Po biblijskom piscu to je plod čovjekovog izbora koji ga je doveo do odjeljenosti od Boga. Zemaljski raj (eden =vrt) u stvari je blaženo stanje koje za vjernika nije zauvijek izgubljeno jer se može postići po milosti koja nas vraća u «zagrljaj» Bogu naši opredjeljenjem da budemo Božji, da živimo u zajedništvu s njime koje nam je svojom žrtvom osigurao Krist i uvodi nas kroz Crkvu k ocu.
3. Nepostojanje apstraktnih pojmova:
Arhaički govor ne poznaje apstraktne pojmove . Simbol, gdje se rabi slika je daleko dublji jer može ponijeti bezboroj tumačenja i nikada se ne iscrpljuje, dok su apstraktni pojmovi ograničeni i primjenjivi samo na određenu situaciju ili stanje.
- Sada bismo mogli zaredati tumačenje raznih pojmova, kao što je npr. lik zmije koja zavodi prve ljude. Dovoljno je pogledati u ponuđeni Rječnik simbola pa da se dobiju osnovni pojmovi. Zatim glina od koje Bog stvara ljude ……..
Na kraju treba reči da se nabrojeni pristupi i tumačenje Biblije uvijek ne isključuju. Dok je u knjizi Mudrosti ili nekim evanđeoskim uputama kako živjeti doslovno tumačenje sasvim razumljivo, dotle, kao što je već bilo rečeno takvo tunmačenje Knjige postanka i drugih sličnih tekstva izaziva pravu pomutnju. Znamo kako je bilo u prošlosti kada se Knjiga postanka shvaćala i tumačila kao znanstvena knjiga, došlo do katastrofalnih posljedica za cijelu jednu epohu. Danas se ponovno želi promovirati doslovno ili literarno tumačenje Biblije, posebno u Americi, a i kod nas ima tzv. fundamentalista što otežava komunikaciju s izvorima spasenja kroz Bibliju, jer tek pravilno dešifriana poruka može pružiti i izvor spasenja.
U prvoj Crkvi, napose kod sv. otaca bilo je jako prošireno alegorijsko tumačenje Pisma. Uvođenjem «rimskog» načina mišljenja Srednji vijek i skolastika definitivno su zabrazdili zahvaljujući vjeri u svoju logiku i način razmišljanja .